Gotovo cijela prošla godina, kao i početak ove, obilježena je strogim pravilima, mjerama i neobičnim okolnostima. Pati gospodarstvo, zdravlje, opuštenost svakodnevnog života, a pred velikim izazovom našli su se i vjernici. Ne smiju se pridržavati dugogodšnjih navika, poput nedjeljnog odlaska na misu u većem broju, a i lockdown je bio baš u vrijeme Uskrsa i Božića.
Kako pronaći smisao i izlaz u situaciji u kojoj predvladava tjeskoba i nesigurnost i kako funkcionira vjerski život u doba korone pitali smo svećenike iz Župe svetog Spasa na Mejašima, župnika don Hrvoja Draguna i don Josipa Ulića. Poznati su kao dvojac koji živi vjeru punim plućima, izlaze među stare i mlade, na ponos župne zajednice. Don Josip je i sam prebolio teški oblik korone, pa nam je posvjedočio to iskustvo. Za početak, zanimalo nas je kako se kao svećenici nose s korona krizom.
Josip: Bilo da ste kršćani ili niste, koronavirus zbunjuje i uznemiruje. Sigurno je najteže razdoblje za vjernike bio prvi lockdown kada se nije moglo ići nigdje, pa ni na svetu Misu. Danas su na snazi blaže mjere koje dopuštaju, u određenim okvirima, sudjelovanje na Misi i slavljenje sakramenata. Živimo i služimo na velikoj župi na Mejašima koja broji jako velik broj vjernika i možemo kazati kako se osjeti pad broja sudionika na susretima. Uzrok tome su mjere, strah i briga od moguće zaraze, kao i širenja koronavirusa što je potpuno razumljivo. Zbog svega navedenoga, ova situacija, dovela nas je do toga da smo morali potražiti moderne načine pristupanja, preko radija, televizije i interneta. U tom kontekstu don Hrvoje i ja smo, zajedno sa suradnicima, prenosili mise kao i brojne druge sadržaje putem društvenih mreža i YouTube kanala. Prate ih naši župljani kao i drugi vjernici iz svih krajeva svijeta.
Hoće li građani iz ove krize izaći s novim pogledima na život?
Josip: Svi se slažu kako je koronavirus velika kriza za čitavi svijet. No, kriza ne znači nužno i nešto loše. Ona može biti i korisna stvar. Kako to mislim? Zanimljivo, kineska riječ, a iz Kine je sve krenulo, za krizu: "wei chi", znači dvije stvari: opasnost i priliku. Velika je mudrost na svaku krizu, pa tako i na ovu, gledati kao na opasnost i priliku. Ako se bez borbe prepustimo krizi, ona će nas poput vrtloga voditi samo prema beznađu i nemoći. To je opasno. Ali ako krizu prihvatimo na zdrav način, ona može postati prilika za novi početak i pozitivne promjene preko koje možemo izgraditi nove poglede na život. Konkretno, da još jednom vidimo kako je u malim i neznatnim stvarnostima radost: u susretu sa ljudima koje volimo, u šetnji prirodom, u radu, treningu, molitvi... Sv. Pavao je lijepo rekao: "Bog sve okreće na dobro onima koji ga ljube". Ova kriza, još uvijek, svima nam je prilika za okretanje na dobro i prilika za novi rast.
Zvučite pozitivno! Uspijevate li jednakim žarom održavati bogoslužja, je li ovo i za vas neka vrsta kušnje?
Hrvoje: Što se tiče naših bogoslužja, uz poštivanje svih epidemioloških mjera, ipak uspijevamo biti s ljudima; slaviti svete sakramente i ljubiti ih jednakim žarom ako ne i jačim nego u normalnim okolnostima. No, i mi smo samo ljudi pa smo podložni kušnjama i krizama. Ovim putem se ispričavamo svima ako smo bilo koga u ovo vrijeme povrijedili ili odbili, a obratio nam se za pomoć. Zaista svima nastojimo biti na raspolaganju i pomoći kako god možemo. Naše krize su obično duhovne, a na kraj im stanemo zajedništvom i molitvom. Od ove godine s nama je i đakon don Marijan Šitum koji je kao mlad čovjek u naše zajedništvo unio svoj dobri i pozitivni duh.
Psiholozi kažu kako je velik porast tjeskobe kod građana, pa i depresivnih raspoloženja. Kakva su vaša iskustva?
Hrvoje: Istina je da je veliki porast različitih negativnih raspoloženja kod ljudi jer se dogodilo iznenadno izvanredno stanje. Čim se čovjeku ograniče osnovne životne potrebe kao što je sloboda, rad ili zabava, događa se porast depresivnih stanja. Potrebno je, po mom mišljenju, pokušati na ove situacije odgovoriti očima vjere. Pokušati ih preobraziti iz tjeskobe, depresije i tuge u vrijeme novih prilika za zbližavanje s obitelji iz koje smo se, što zbog posla, što zbog ubrzanog načina života, malo udaljili. Pokušati svoju svakodnevicu organizirati i ispuniti sadržajima koji će biti pozitivni i dobri. Gledajući očima vjernika pronaći ćemo puno primjera onih koji su kroz krize prolazili vjernički. U trenucima krize i kušnje više su se obraćali i vapili Bogu kao Izraelci u Egiptu ili su činili pokornička djela kao Ninivljani u vrijeme Jone. Pozvani smo, bili vjernici ili ne, za sebe i bližnje u svakom trenutku pokušavati činiti nešto lijepo i pozitivno. Spomenuo bih veliku pomoć naših župljana u vrijeme ovog strašnog potresa na našoj Banovini. Svjedočio sam dirljivim trenucima u kojim su naši mladi, pa čak i najmanja djeca ili najstariji župljani dolazili, donosili hranu, potrepštine i igračke i sami se nudili pomoći na različite načine. U svakom slučaju uvijek je dobro činiti dobro; činiti djela ljubavi ispunjava ljudsko srce.
Don Josip je prebolio koronavirus, o čemu je javno posvjedočio, mnogi su rekli kako im je njegovo svjedočanstvo pomoglo. Kako biste sada opisali to iskustvo?
Josip: Kratko rečeno imao sam teški oblik korone. Gotovo da ne postoji simptom koji nisam imao. Proveo sam 12 dana u bolnici i oko tjedan dana na kisiku. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da se vratim u normalu, a evo danas i treningu. Na tom iskustvu s koronom jako sam zahvalan. Iz borbe s njom puno toga sam naučio. Prije svega jako sam zahvalan na ljubavi koju su mi iskazivali brojni župljani i ljudi preko poruka, poziva, njegovanja, liječenja, molitvi... Osjećao sam se da sam ljubljen i od ljudi i od samoga Boga, posebno od svoga brata i kolege don Hrvoja. Uvijek kažem da me medicinsko osoblje oduševilo i posramilo. Naime, koliko sam god bio oduševljen kako oni brinu s ljubavlju za ljude koji su im povjereni, bio sam i posramljen jer sam znao da ja tako ne brinem i nemam ljubavi za ljude koji su meni povjereni. Ta njihova briga i ljubav potaknula me da i sam brinem i ljubim još više ljude koje mi Bog stavlja na put, a ako ovo svjedočanstvo na to potakne još nekoga, nitko sretniji od mene.
Hrvoje: Za vrijeme don Josipove bolesti bio sam u samoizolaciji budući da sam ga vozio u bolnicu i bio u bliskom kontaktu s njim. Osobno nisam imao virus, niti ga prebolio tako da i na tu činjenicu gledam na jedno Božje čudo. Don Josipova bolest jako me pogodila.. Prilično nevjerojatno mi je bilo kako se mlad i snažan čovjek tako jako razbolio. Pokušali smo se organizirati u molitvu i mnogi mladi su se priključili jer ga zaista volimo. Jako dugo se oporavljao ali, uz Božju pomoć, pomoć liječnika i medicinskog osoblja i vlastitu snagu, uspio se izboriti. Bogu hvala prošli smo kroz ovu kušnju i sad ustrajno zajedno nastavljamo dalje raditi za spas duša koje su nam povjerene.
Je li vam s mladima lakše održati kontakt, zbog lakšeg komuniciranja tehnologijom?
Hrvoje: Stariji župljani pokušavaju biti na oprezu posebno ako imaju bilo kakvu bolest povezanu s koronom. Važno je ljude ohrabrivati, ali i poticati na pažnju i njegu za vlastito zdravlje. Zdravlje i život su darovi Božji i kao takvi potrebni naše njege i pažnje. Zato i ovim putem pozivam na međusobnu ljubav i solidarnost te uvažavanja vlastitog i tuđeg zdravlja. Starije i bolesne smo prošlih božićnih dana nastojali posjetiti, ispovjediti i tako unijeti božićnu radost u njihove domove. Naši mladi su prisutni na društvenim mrežama i jako su povezani. Don Josip često zna koristiti termin ''digitalni kontinent'' te putem mreža često upućuje različite objave evangelizacijskog karaktera. Ovim putem pozivam svu djecu i mlade da ga ''zaprate'' na različitim platformama kao što su: YouTube, Instagram ili Facebook. Tamo se zove don Mrvica i jako je aktivan i pun novih ideja kako mladima približiti Krista.
Josip: U radu s ljudima, na poseban način s mladima, volim se voditi mišlju svetoga Ivana Bosca: "Voli sve što vole mladi i preko toga ih dovedi Isusu". U tom kontekstu s njima treba igrati nogomet i košarku, raditi radionice, skečeve, snimati videa, ići na izlete, snimati Tik Tokove.. Treba ih okupljati i biti s njima i tako ih odgajati u dobru, vjeri i ljubavi. Zato je potrebno vidjeti što vole, ući u njihov svijet. To je teži put, nije se lako spustiti i osluškivati potrebe, čežnje, želje, rane i još štošta pojedinaca. Uska su vrata, ali je široka i velika radost kada se, snagom Duha Svetoga, postigne neki uspjeh.