Na jednom od jutarnjih sastanaka Gradske rubrike ‘Slobodne’, u ljeto davne 1985., dok se nas nekoliko novih uhodavalo u život novine, s godišnjeg se vratila mlada novinarka koju do tada još nismo upoznali.
Vitka kao srna, u limun-žutom kombinezonu, kratko ošišane svjetlosmeđe kose, s osmijehom oko glave, puna elana, pozitivne energije, s nizom predloženih tema za taj dan. Sva uredna, pedantna i ispeglana, baš kao tog jutra kad smo se prvi put upoznale, kolegica Ružica Mikačić bila je i neki dan kad smo se našle radi ove priče o njoj, novinarstvu i Slobodnoj Dalmaciji. U “Slobodnu” je došla 1981., zaposlena je dvije godine poslije, i nakon ukupno 42 godine rada prošla šesnaest glavnih urednika, otišla u mirovinu u kojoj opet nije mirovala, nego je nastavila raditi. Tek je zadnju godinu malo usporila. Ali imala je što ispričati.
- Moji novinarski počeci datiraju od vremena kada sam kao gimnazijalka bila glavna urednica “Srednjoškolca”, časopisa splitskih srednjih škola, tiskala ga je Slobodna Dalmacija pa sam često dolazila u redakciju. Svi su mislili da ću nakon gimnazije ići na neki društveni fakultet, međutim, meni je ekologija bila zanimljiva, upisala sam Kemijsko-tehnološki fakultet, smjer ekologiju, diplomirala i bila vrlo društveno aktivna. Kao izvrsnu studenticu, Nikica Marinković me je u proljeće 1981. nazvao i pitao bi li on mogao napraviti razgovor sa mnom, na temu - kako vidim svoju budućnost. Šjor Nikica mi je rekao: “Ti si puno radila, pisala, uređivala, zašto ne bi došla u ‘Slobodnu’ i probala s tim temama.” I prošlo je možda par mjeseci, kad me Zoran Erceg koji je bio susjed mojih roditelja pozvao: “Evo sad se u Gradskoj rubrici otvara neki prostor, neki su ljudi odlazili u ‘Nedjeljnu’ pa za honorarca možeš doći, sve dalje ovisi o tebi.” I tako sam se ja pojavila jedno jutro u Gradskoj rubrici. Zdravko Reić bio je urednik rubrike i rekao mi da je najbolje za početak da počnem pratiti komunalu. To je značilo “Čistoća”, “Parkovi i nasadi”, Vodovod, inspekcije... Sjećam svog prvog teksta o pranju ulica... Vijest u nizu je bila ključna za Gradsku rubriku. Nismo mogli napisati da je negdje neki problem u gradu i onda to zaboraviti. Stalno smo se vraćali na isti problem dok ga netko konačno ne bi riješio...
Početak u Gradskoj
- Kako je tada bilo raditi u Gradskoj?
- Dočekali su me već formirani, iskusni novinari Zvone Pupačić, Marijan Žuvić, Ljubica Kovačević, Snježana Gazde, Srđan Kaić... Urednik nikad nije htio da budemo u redakciji. Govorio je: “Novinar Gradske rubrike mora biti na terenu, kad vas vidim ovdje, odma ću vas potirat doma.” Učili su nas tada da mi predstavljamo firmu čim izađemo preko njezinih vrata i da to ima svoju težinu i odgovornost.
- Kako je išlo s napredovanjem honoraraca?
- Krajem 80-ih sam još bila u Gradskoj, ali sam prateći važne gradske teme, često pisala i za Unutarnjo-političku rubriku. Joško Kulušić kao glavni urednik pratio je novinare u svim rubrikama, procjenjivao je i davao šansu mladima. Takvu šansu dobila sam 1989. kad je počela stambena reforma i tada mi je Kulušić dao u zadatak da pratim stambenu reformu na razini Hrvatske. Praktički sam svaki tjedan ili dva išla u Zagreb na Sabor koji je u to vrijeme pratila Olga Ramljak, ali stambena reforma je bila moja obveza. Od beskrajne koristi bili su mi Ivo Jurišić kao šef deska i Joško Frančeski tada zamjenik glavnog urednika, kojemu si u svaka doba, cijelog dana, mogao kucnuti na vrata i pitati ih savjet. Kad je, nažalost, došao rat, počela sam zajedno sa kolegicom Snježanom Gazde pratiti Krizni stožer županije jer su se najvažnije stvari za grad odvijale tamo. A posao nam je bio po 12 sati svaka biti na raspolaganju za sve redovne i izvanredne sastanke stožera i sve odmah slati u novinu da stigne za neko izdanje.
- Dvanaest sati u komadu?
- Dvanaest sati jedna, dvanaest sati noći druga. U to vrijeme smo u pet ujutro slali zadnju vijest za splitsko izdanje - hoće li toga dana raditi škole i vrtići, trgovine, hoće li biti struje... Kad su ujutro kupili novinu na kiosku, ljudi su znali hoće li ostati kući s djecom jer vrtić neće raditi ili moraju ići na posao. I recimo još nešto što je i u današnjim okolnostima nevjerojatno, a tiče se stizanja - kad su bile iznimno popularne velike utakmice Hajduka, a ja sam velika hajdukovka srcem i dušom cijeli život, radilo se posebno izdanje u kojemu su navijači dok su izlazili s Poljuda s utakmice već dobivali novinu s izvještajem s te utakmice. Mi novinari smo dijelili novinu. Sjećam se, Arsen Košta i ja stajali smo kod Arheološkog muzeja i davali novinu rijeci ljudi koja je išla s Poljuda. Kompletan izvještaj s izjavama, slikama, golovima, atmosferom... I sve u malo više od pola sata od kraja utakmice.
- Posebno rado spominješ ljude sa kojima si radila godinama na terenu, a nisu novinari?
- Naravno, jer dobar posao na terenu ne možeš nikad napraviti sam. Uživala sam raditi sa našim vozačima i fotoreporterima, stvarno smo se dobro slagali. Dakle, naši vozači od Gorana Bulja, Branka Graše do Roberta Deljuse, to su bili ljudi koji su meni na putu puno značili jer smo odlično surađivali, bili su mi prava pomoć i podrška u svakom poslu, baš kao i svi naši fotoreporteri veterani. Osim njih, jako su mi bile važne u poslu naše drage i kvalitetne stenodaktilografkinje. Imala sam talent da sam mogla direktno iz svojih zabilješki diktirati, a one su pisale brže nego što sam ja govorila. To su bile zlata vrijedne suradnice u poslu.
Ratna vremena
- Ali ratna vremena još nisu završila?
- Da, bila sam već u Unutarnjo-političkoj i potpuno sam se prebacila na te teme, pratila sam i u Ujedinjenim narodima u Ženevi pregovore Tuđmana, Izetbegovića i Miloševića, pa ovdje u Divuljama i Resniku sve pregovore između njih u aerodromskoj zgradi, kad su potpisivali Z4 sporazum, pa onda pregovore sa JNA u hotelu “Marjan” o izlasku Lore iz Splita... Sjećam se da bih u Divulje trebala doći u pet ujutro s vozačem jer će pregovori početi u sedam, doletjet će Milošević, Tuđman i Izetbegović. Mi novinari smo već od šest ujutro iz sigurnosnih razloga morali biti na onom mjestu gdje je predviđeno da budemo. I naravno, odradio si svoj posao, pregovori, izjave, šalješ stenobirou... I u jednom trenutku, popodne meni dolazi vozač Goran Bulj u tu sobicu gdje su bili novinari i donosi mi sendvič i sok koji mi šalje gospodin Ivo Jurišić, šef deska, jer zna da sam od pet na poslu i da sigurno nisam stigla ništa ni pojesti ni popiti.
- Onda je došao turizam.
- Kako su se sigurnosne stvari počele smirivati, tako mi je glavni urednik Dino Mikulandra, znajući da govorim dva svjetska jezika i da sam se već dokazala u ozbiljnim poslovima, ponudio da pratim početke turizma i njegova oporavka u Hrvatskoj, jer je kolega Slobodan Paparella koji je to do tada pratio, prešao u “Nedjeljnu”. S rastom turizma u Hrvatskoj sam rasla i ja kao turistički novinar. Ali, u početku je i to bilo teško. Bili smo zemlja u ratu koja je krenula pričati po svijetu da je u njoj moguć i turizam. A hoteli na Jadranu su nam tada bili puni izbjeglica i prognanika; u jednom krilu hotela su bili oni, a u drugo je već primalo turiste. To je bila neviđena situacija i poslovni turistički svijet se čudio hrabrosti Hrvatske da usred rata promovira turizam.
- Kako su nas tada, 1993. doživljavali stranci na poslovnim skupovima i sajmovima?
- S puno podsmijeha i čuđenja jer nisu vjerovali u to što im se govori. A onda su polako počeli shvaćati da su sva ta turistička mjesta koja se promoviraju - a koja oni poznaju u ex Jugoslaviji - zapravo u Hrvatskoj. Dubrovnik, Istra, Kvarner, Dalmacija, otoci, sve su oni to poznavali, ali nisu znali kojoj od republika bivše države to pripada. I s vremenom su im se stvari razbistrile, počeli su sramežljivo slati prve grupe, tadašnji ministar turizma Niko Bulić bio je neumoran u odgovaranju stranim novinarima na nemoguća pitanja, pojašnjavao je, slao pozitivne poruke. I stvari su lagano, sramežljivo krenule nabolje i u turizmu. Ali teško je bilo objasniti nekome u svijetu koliko je daleko Vukovar od Dubrovnika, na primjer.
- Istovremeno su u Hrvatskoj izbjeglice bile najbrojniji gosti hotela?
- Točno, i to jako dugo i nakon završetka rata. Pa mi smo u hotelu “Marjan” u Splitu imali izbjeglice u 2000-im godinama, Brela, Tučepi, Makarska, Medena, Zadar, Šibenik, Dubrovnik, većina hotela je bila dom prognanima. Istovremeno je krenula i ona nesretna prva privatizacija pa je tu bilo tema i tema za pisanje. “Kupovali” su se hoteli za sitniš, poklanjali odabranima, hohštaplera svih vrsta se našlo u toj priči, a svi su se pokušavali dočepati hotela temeljem njihovih velikih dugovanja za koja su tražili otpis. Nema turističkog grada ili mjesta u Dalmaciji u kojoj nije bilo takvih “kupovina”. Dnevno sam imala po jednu takvu temu, pokušavala razotkriti te igre u mutnom. Imala sam i problema zbog toga, uvijek su bili neki moćnici kojima to nije odgovaralo...
Počeci turizma
- Split je u to vrijeme bio na potpunoj turističkoj margini?
- Na žalost da, dugo, predugo. Prve velike teme o splitskom turizmu počela sam pisati u vrijeme kada su Žnjan okupirali građevinari koji su krenuli sa gradnjama tobože turističkih apartmana za prodaju, a bilo je jasno da se radi o klasičnim stambenim zgradama. Bilo je objavljeno kako će to biti turistički dio grada za smještaj i zabavu jer je to bila turistička, a ne stambena zona, a nicale su samo zgradurine, jedna veća od druge, useljavali su kupci, ne turisti. Bila sam uvjerena, a i danas sam, da je Žnjan zadnja velika i prava turistička šansa Splita za iskorak u mnogočemu vezanom za turizam. Bila sam jako angažirana oko toga, na HTV-u redovno gostovala u “Latinici” i “Otvorenom” kada su turističke teme bile u pitanju. Na žalost, stvari su otišle u potpuno drugom smjeru i sada imamo to što imamo.
- U turizmu si kao novinarka bila trideset godina, najviše te po njemu pamte. Kako bi usporedila početke turizma u Hrvatskoj i današnje stanje...?
- Uhh, ogromne su to razlike, krenulo se doslovno od ničega, a stiglo do vrhunskih rezultata. Ništa se nije dogodilo samo od sebe niti preko noći, kako neki olako danas govore da nam se “turizam dogodio”. Nije točno, puno marljivih ljudi koji su znali svoj posao utkalo je svoje karijere u to što danas imamo. Ali, u nekom trenutku smo izgubili turističke uzde iz ruku, pustili smo stihiji da ona uzme danak, zarada i pohlepa su prevladale i nisam sretna danas sa puno stvari u našem turizmu. Mislim da dugoročno sjedimo na grani koju sami pilamo i kad-tad ćemo bubnuti o pod. Ali, logika po kojoj je najvažnije zaraditi, a o općem interesu, prostoru i zaštiti okoliša koji nam je glavni resurs, neka misli netko drugi, je potpuno krivi smjer. A mi vozeći u tom krivom smjeru, stalno ubacujemo u još veću brzinu.