- Tura po Dioklecijanovoj palači od dva sata? - zaskoči me na Peristilu energična žena s pločicom "Doris" na žutoj majici.
- Radije bih jedan – odgovaram na lošem engleskom, pridržavajući se za fotoaparat. Misli da sam turistkinja.
- Dat ću vam popust, to je 90 kuna - nježnim mi glasom veli. Na letku piše 160.
Otvara pederušu, prebire novčanice. Razgledavam. Tol'ko para vidjela sam samo na našim fotografijama iz crne kronike. Dok čeka da joj pružim novac, oštrim glasom naredi mladiću do sebe: Mili, gledaj da me ko ne vidi od inspekcije okolo! Često budu oko ove ure, side tamo te ženske.
- M... mogu li platiti karticom? - pitam, zamuckujući od smijeha jer ne mogu vjerovati što upravo doživljavam.
Kartice, vidite, ne primaju:
- Keš. Euro ili kuna, please. Imate bankomat tamo - usmjerava me, kao da nemam pravo predomisliti se. Milome govori: Ajde za njon, prati je! Ne puštaj! Devedeset kuna!
Karticu Splitske banke ubacila sam u bankomat i kao pravi turist nespretno ukucala pogrešan pin.
- Ups, imam nekih problema. Možete li mi pokazati drugi "ATM machine"? - pitam braju Miloga.
Oštro Dorisino oko snimilo je da se nešto loše događa. U strahu da me Mili ne pošalje predaleko, dotrčala je pokazujući mi na bankomat pokraj slastičarnice.
Kad pomislim da se nekad na Peristilu dilalo samo karte i rebatinke...
Mili mi je i dalje za vratom. Osjećam se gotovo oteto. Rekla sam mu da me ne prati, hineći da nisam razumjela kad mu je Doris naredila da me ne pušta. No, on je inzistirao.
Blesavo nasmijana gurala sam karticu u utor i pitala ga zna li da se među nama, turistima iz Bugarske, priča kako on i Doris, ali i ostali bukeri i vodiči u žutim majicama, s istobojnim kišobranima i letcima, rade bez računa.
- Konkurencija širi tračeve, ne mogu nam parirati kvalitetom. Turistički su vodiči licencirani.
Kažu da ne izdajete račune?
- Možemo vam dati. Ako baš želite – negodovao je Mili, točno u trenutku kad je bankomat glasno zapištio jer sam opet falila pin. Upozorio me je da će kartica zaglaviti. Pitao me imam li još koju. Kako pristojno, uopće me nisu tretirali kao hodajući novčanik.
- Nemam - rekla sam i predložila da odem do mame u hotel po novac.
Nije mu bilo svejedno. Ah, romantika. Obećala sam da ću se vratiti.
- Dobro, imate 20 minuta prije početka ture. Ja sam vodič, ako zakasnite, nema veze - razočarano će on. Vratio se Doris.
Nije to početak priče.
Na Peristil sam došla u 13 sati i ostala dvadesetak minuta. Nisam se uspjela spustiti niz stepenice, ma ni doći do Lvxora, koliko su me potezali za rukav. Dobro, nitko me nije doslovno zarobio kao Doris i Mili, ali uvijek ima "ali".
Najprije me zaustavio mladi Raffael:
- Walking tour? Pokazat ću ti sve o arhitekturi, načinu života - bla, bla, bla - za 14 eura.
Uh, to je puno!
- Ah, to vam je Hrvatska. Ja sam iz Tilburga.
Pa kako ste onda vodič?
- Nisam, bukiram. Vodi cura iz Splita. Radimo ture samo za dvoje ljudi. Živim tu već dvije godine. Lijepo je ljeti. Zimi grozno. Nema nikoga, sve je zatvoreno. E, da, pazi se. Vidiš one žene u žutim majicama? To su ilegalne tvrtke. Ne plaćaju porez.
MOLIM?
- Da, ilegalni su! Ma, Hrvatska je takva država. Nema nikakve kontrole, moraš platiti na cesti. Nemaju ni ured. Mi imamo, dvadeset metara odavde. To što one rade je zabranjeno, plati lijepo u uredu - savjetuje mi Nizozemac da poštujem hrvatske propise.
Točno 28 sekundi otkad je Raffael otišao, prema meni je došla Doris. Kuckajući kemijskom po karti pokazivala mi je kuda se proteže Dioklecijanova palača, a objasnila nam je da imaju i turu od dva sata u sklopu koje će me, vidjela sam na karti, odvesti da razgledavam parking kraj starog Hajdukova.
- OH MY GOD, AWESOME! - povikala sam. Oduvijek sam htjela platiti nekome 160 kuna da mi pokaže asfalt kraj Kuke.
Uz to, vidjet ću, naglašava, potpuno besplatno, gdje su snimane scene iz "Game of Thrones" koje su i najveći fanovi davno zaboravili.
Rekla sam i njoj da ću se vratiti, da moram nešto pojesti. Poslala me u "Bobisa". Ja bih nešto tradicionalno, dalmatinsko. Poslala me u meksički fast food uz riječi: "They're really fast."
Kad sam joj rekla "Raffael mi je kazao da radite na crno", pocrvenjela je u žutoj majici. Došao je neki stariji čovjek, kazao da je s njom.
- Radio sam prije za tu tvrtku. Otišao. Grozni – odrješito se uključio. Doris je preuzela riječ:
- Ljudi idu s nama na ture, a oni to ne žele. Zato pričaju svašta. Mi nikad ne govorimo ružno o njima.
Ali vidim da vi imate iskaznicu?
- Da. A znate što, kazat ću vam, on vam je... Kako se reče da nije prijavljen? - pita ovoga do sebe. - "Not legal, reported" - na to će on.
- Not reportet - ponovi ona s tvrdim "t" na kraju. - To svi znaju. Nije ni iz Hrvatske, ne zna jezik - sažalno će Doris. Jadni Raffael.
Pokušala ga je ocrniti da je ilegalni imigrant.
Rekao mi je da ne dajete račune, da moram platiti na ulici?
- Ne. Možete gdje hoćete. Nama je svejedno – obećala je Doris, da bi se kasnije dogodila ona gore opisana situacija.
Kažu vam što god želite čuti, a onda vam pošalju Milog za vrat. Kartice ne primaju, račune ne daju, a inspekcije se, iako očito nemaju zašto jer ovi ne mrdaju sa štekata - plaše.
U kali smo nabasali na Raffaelovu kolegicu koja nas je također pitala hoćemo li "walking tour". Iduća rečenica bila je, opet, da se pazimo "žutih na crno". Zapravo, bukeri i turistički vodiči više govore jedni o drugima nego o samim turama.
- Pazite se žutih, to je crno tržište! Kupite kod nas karte u agenciji. Da vidite što sve pričaju o našem kolegi Raffaelu... Imaju oni vodiče licencirane, ali nemaju agenciju - izbiflala je djevojka.
U to se ukazao i Raffael. Vidio je da su me crno-žuti presreli.
- I? Jesam li ti rekao?
Da, zaustavile su me! Pričala je o tebi...
- Grejsi, grejsi! Grejsi... - promrmlja nizozemski buker na čudnom engleskom.
- Šta?! - pitam jer nisam razumjela.
- Crazy! Saznale su sve o meni. Sve. Odakle sam, tko sam, što sam... Strašno. Sve. Grejsi vimen.
Grejsi su svi na Peristilu. Da sam turist, dogodine bi išla u Bašku Vodu na godišnji odmor.
Prijavite ilegalce nadležnim službama
Ivu Luketu, predsjednika novoosnovanog Društva turističkih vodiča Split (DTVS), koji je na početku svoga mandata najavio borbu protiv ilegalaca i džeparoša, smo upitali da nam prokomentira situaciju na Peristilu. Evo njegove izjave poslane SMS-om:
- Vodiči ne rade s gotovinom. Turistički vodiči imaju svoje obrte preko kojih naplaćuju ili su članovi udruga turističkih vodiča te onračun vrše preko samih udruga. Da pojedini slučajevi ne postoje, postoje. I nadam se da svi oni koji imaju saznanja o tim pojedinačnim slučajevima iste prijavljuju nadležnim institucijama. Smatram da je veći problem s džeparošicama koje ordiniraju i skoro svaki dan ih vodiči prijavljuju.