StoryEditor

Radmane, pomozi! Suprug, kći i ja pokušavamo napraviti DNA

Piše PSD.
7. listopada 2009. - 23:23

Jeste li ikada pokušali napraviti molekulu DNA? Ja jesam. I suprug. I kći. Bome i mali, čiji je to bio zadatak. A zadatak je bio gotovo precizan: dvije žice od 25 cm, postolje drveno ili kartonsko i četiri boje plastelina... kako to već treba po slici u udžbeniku iz biologije.

Tata je našao komad lesonita za postolje. Mala je počela zavrtati svoje žice. Druge dvije sam odrezala ja i krivila... krivila... Umiješao se i tata sa svojim parom. A vrijeme teče... Mali zavrće četvrti par i već u suzama govori kako je lako njegovu prijatelju iz razreda kad mu je tata inženjer. O.K. Nazovem tatu inženjera da mi da savjet.

Tata inženjer, pak, s vrlo malo optimizma u glasu govori da i on sam pokušava dokučiti kako napraviti one “prečke” u bojama. Slaba pomoć. Pokušavamo opet... Malom je vrijeme za poć na trening. Pošaljemo ga i uvjerimo kako ćemo mi naći rješenje. Mali ode, a mi se počnemo svađati. Tata ima problema s postoljem.

Mala odustala od savijanja žica i onda nas “opere” da šta se uopće petljamo u školske obveze. “Nek’ napravi sam!”, kaže “umišljena” starija sestra. Ljuta na muža što nema dovoljno alata, odustajem i odlučim neka mali sve dijelove tako nosi u školu pa nek’ profesorica vidi da je barem pokušavao. Pa šta dobije, dobije.

Mali se vrati s treninga užasnut kuhinjskim stolom gdje je stanje gore nego što ga je ostavio. Već je deset i pol uvečer. Ima još vremena. Svi se nekako pomirimo i počnemo ispočetka. Ali sada treba izravnati žice. Otac se muči, dao od sebe svu svoju snagu... preko koljena, pa na rub stola, pa ispod papuče... pa ide po kliješta, pa kombinirke...

Ali žice krive da ne mogu gore. Opet smirujem situaciju iako se bliži ponoć. Ajmo ispočetka. Uzmemo najveću verziju izvijenih žica i odlučno stavljamo na postolje. Ali pada. Ne zavrće se kao DNA... Uzmemo još jednu pločicu lesonita, pa ćemo lukavo zalijepiti onim ljepilom što lijepi “zrak za zrak”.

To će sigurno stajati. Ja cijedim ljepilo, mali drži žicu u zraku, tata pritišće postolje. Nakon nekoliko minuta... sve se raspadne. Opet svađa. Sada se svi četvero nadvikujemo. Mali očajan ode spavati bez večere. Dobit će jedinicu. Znam. Lani smo za kemiju pravili model atoma vodika.

Od četiri poslijepodne do jedan poslije ponoći. Mali je dobio dvicu. I ušla mu je u zbroj konačne ocjene. A ja cijeli život mislila kako su one socijalističke sojenice, zemunice... pilice i lukovi u tehničkome bili najgora stvar u mojem školovanju.

piše olgica IVIĆ GRIZELJ

 

Izdvojeno

13. kolovoz 2020 08:37