Splitštrajkaši ne posustaju

Proveli smo dan s ogorčenim prosvjetarima, zbornicama splitskih škola kruži žalostan vic; Omiljeni profesor: Oni smatraju da smo mi debili

Piše Silvana Uzinić

Prosjak pred zagrebačkom katedralom od prolaznika zatraži dvije kune, a ovaj mu reče: “Dao bih ti, ali nemam jer ja sam prosvjetni radnik.” Prosjak mu uzvrati: “Shvaćam, jer i ja sam, ali nemam prva dva sata.”

Ovaj tužni vic kruži zbornicama splitskih škola čija zdanja su ovih kišnih dana sablasno prazna. Rekli bi u zgradi Druge splitske gimnazije kako ionako prokišnjava krov za čiju sanaciju Županija, naravno, nema dovoljno novca. Škola za život mogla bi početi od te lekcije, pogotovo ako bi bar netko od zaposlenika Županije pokazao svoju platnu listu kao što prosvjetari sve češće pokazuju svoje.

U školskom atriju je komorno, umjesto učeničke graje dočekuju nas upaljene svijeće i lampaši. Ma da, to je za Vukovar, ali u sekundama prije razumnog zaključka pomisliš da štrajkaši simbolično poručuju kakva je sudbina hrvatskog obrazovanja.

Priča o plaći je besmislica

I dok je tog dana u Zagrebu, na Markovu trgu, trajao Prosvjed šutnje, mi smo slušali proglas nastavnika u Drugoj splitskoj gimnaziji. Dočekali su nas u zbornici ozbiljnih lica, ljuti na sve medije koji ih zadnjih dana, kako kažu, pokušavaju dodatno poniziti vadeći platne liste koje oni sami nikad za radnog vijeka nisu vidjeli.

Bijesni su zbog onih koji im govore da rade tek nekoliko sati dnevno, a gdje su terenski sati, gdje su studijska putovanja, dodatna i dupunska nastava, prilagođena, ispravci kontrolnih, dežurstva, ma imali bi im svašta za odgovoriti...

– Priča o plaći je besmislica, mislim da je to uzaludna priča, to je pogrešno, jer ovdje se govori o dostojanstvu. Ovo je pitanje statusa u društvu. Ovo je zadnji vapaj prosvjetara i zadnji krik ovoj državi onih koji spašavaju ovu naciju odgajajući buduće naraštaje, onih koji su temelj države, da nas ne vrijeđaju i ne ponižavaju.

Plaća nije bitna, oni smatraju da smo mi debili. Kada bi samo u jednom trenutku promislili da im mi odgajamo djecu, da mi stvaramo ljude, shvatili bi da je to što rade nemoralno i trebali bi dati ostavke. Mi stvaramo ljude, mi odgajamo ljude, pa tko to može platit?

To nitko ne može platiti, ali u uređenim državama se zna da su najplaćeniji prosvjetni radnici i liječnici jer se zna da je fizičko zdravlje nacije na liječnicima, a duhovno i odgojno na profesorima. Pa budala je tko to ne razumije – ogorčen je Boris Škifić, profesor književnosti i hrvatskog jezika, inače omiljen među đacima, a s obzirom na dramsku napetost kojom zaokuplja publiku, i ne čudi nas zašto.

– Mi smo u čistom sukobu interesa s Vladom, ali ne zato što tražimo veće plaće a oni nam ne daju, već zato što podučavamo i prosvjećujemo buduće generacije, a oni to ne žele – dodaje Gordan Maslov, inače povjerenik Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama, šef mu je Branimir Mihalinec, apsolutna medijska zvijezda posljednjih mjesec dana.

– Ma oni iz Vlade nisu normalni – ubacuje se Škifić.

 

 

– A zapitao bih sve one škole koje ne štrajkaju što uopće rade u prosvjeti. Jesu li sasvim slučajno zalutale u prosvjetu? Zašto zabijaju nož u leđa profesora? A kada bi roditelji i djeca ijednog trenutka promislili što su profesori napravili za njih i njihovu djecu svi bi izašli na ulice i dali nam podršku! I to bi bilo dostojanstveno i pošteno.

 

Škifić dodaje da je tzv. Škola za život polovično i ishitreno napravljena, a sada se profesori bore s takvim polovičnim proizvodom i prilagođavaju reformu učenicima da bi je spasili.

– Ovu reformu mi prilagođavamo i provodimo, a ne ministri, ni Vlada, ni Sabor. Dobili smo poruke podrške nekoliko naših bivših učenika koji sada studiraju za buduća zvanja nastavnika i profesora da nas podržavaju u štrajku. Za nas je to neopisivo jer oni su se, iako znaju kakva je situacija u prosvjeti, opredjelili za to zvanje i nadam se da će se kvalitetni vratiti u nastavu – kaže profesorica Vesna Krželj Velić.

I mi smo roditelji

Slažu se da je ovaj zadnji udarac na štrajkaše s pričom o maturantima i osmašima samo još jedan pokušaj da ih razbiju. Pa njima je, kažu, teško i otužno dolaziti u školu bez učenika. Nije to ono što žele, nikad nisu radili protiv djece, neće ni sada, učinit će sve da ne budu zakinuta, bar ne s njihove strane. Ovakvim školstvom zakinuti su ionako.

– I mi smo roditelji, i naša djeca ovih dana ne idu na nastavu. Beskrajno smo tužni zbog svega ovoga – ogorčena je profesorica Branka Biškić.

– Optužuju nas da radimo malo. Istina je drukčija, ali kako oni misle da mi u školi odradimo sve što moramo kad imamo nedovoljno računala, a uvalili su nam golemu administraciju. Dica mi doma govore: “Mama, sjaši više s kompjutera!” Ma bijesna sam! Kad još pročitam da imamo dva miseca godišnjeg ka da smo paraziti društva...

– A gde je rad s djecom s posebnim potrebama? Pa mi s njima radimo u tzv. slobodno vrijeme... – zakuhalo se.

– Svaki put u “Otvorenom” raspravljaju po dva vuka, dvije ovce i dva profesora o uvjetima našeg rada. Pa kakvi su to ljudski odroni koji se usude govoriti o onome o čemu nemaju pojma? – pita Magdalena Mrčela.

– Ovo nije politički prosvjed kao što mnogi govore. Ovo je cehovski prosvjed. Prosvjeta ne smije biti povezana s politikom u uređenoj i sretnoj državi. Oni misle da nas mogu kupiti s tristo kuna, he-he... Zapravo, mi smo veseli i nasmijani jer znamo da smo u pravu – zaključio je Škifić.

– Neee, nemojte to napisati, on je ironičan, ali mi smo uistinu pretužni zbog svega – uglas će profesorice.

Pa što vi radite ovdje sad kad je totalni štajk? – pitamo ih.

– Ništa, dođemo svako jutro u osam, sjedimo, čekamo... raziđemo se. Mi znamo da će i ovo biti jedno od mnogih razočaranja u nizu, ali ovo je ipak poruka da nam je dosta. Na-ma je do-sta!!! – podviknuo je Škifić.

Jeste li svi u štrajku?

– Ne, radi ih šestero, od kojih je četvero na zamjeni pa ih se može razumjeti.

Dok smo napuštali Drugu gimnaziju i žurili prema osmoljetki “Mertojak”, stvari su se već počele dodatno nabrijavati s najavom velikog prosvjeda na Jelačićevu trgu u Zagrebu, a Plenković je, nakon poljubaca liebe Mutti i Lige prvaka EPP-a, dobio sindikalni transparent u lice. Valjda nas je i zbog toga na Mertojaku dočekala nešto bolje atmosfera.

Ondje smo na igralištu čak zatekli i dvoje-troje djece u igri i veselom smijehu. To su malobrojni što u toj školi ipak pohađaju nastavu jer nekoliko učitelja nije u štrajku. U zbornicu punu uglavnom učiteljica uvela nas je Dragana Plosnić, povjerenica Sindikata Preporod.

‘Bit će i rastava braka’

– Problem je što nas Vlada ne sluša, ovaj štrajk će biti najskuplji u povijesti – govori nam Dragana.

Da, doznajemo kako svaki dan štrajka košta 30 milijuna kuna, ali unatoč prijetnjama da im od polovine mjeseca više neće biti plaćeni dani u štrajku, gotovo cijela zbornica je jedinstvena u odluci da ne posustaju.

Što vam kažu obitelji, hoćete li moći iznijeti mjesec bez dijela plaće? – pitamo.

– Oooo, bit će i rastava braka možda, ali nema posustajanja – smiju se, ali priznaju da vlada i strah za egzistenciju, neki su podstanari, treba platiti stanarinu...

– Vidjet ćemo što će biti s tim neplaćanjem kad mi zatražimo da nam se plate svi prekovremeni i nadoknade, možda će Vlada imati i drugu računicu – kaže Dragana, čiji telefon se taj dana užario od priprema za zagrebački prosvjed. Masovni interes ju je zatekao pa su u konačnici morali osigurati četiri autobusa.

I u ovoj zbornici priča o plaćama je već izlišna, ali, kako kažu, ipak se od novca živi.

– Evo, ja imam trideset i dvije godina radnog staža, s putnim dodatkom i dodatkom za smjenski rad imam 6956 kuna – kaže učiteljica Snježana Skočaić.

– Oni nama ne trebaju dati više, nego nam tek trebaju vratiti što su nam uzeli. A dali su nam s ovom reformom samo još više posla – ističu.

Od učiteljice Katarine Vojnović čuli smo da su mnogi roditelji protiv uvođenja tableta.

– Oni meni govore kako su neke napredne zemlje upravo izbacile tablete iz škola i uopće to ne prihvaćaju s oduševljenjem. Traže od mene da doziram njihovu primjenu. S ovom reformom mi smo dobili dodatno opterećenje u radu, a ona je zapravo više kozmetička nego stvarna. Mi to iznosimo na svojim leđima, mi je prilagođavamo gradivu kako znamo i umijemo, a uz to nas još roditelji prate u stopu i uspoređuju naše bilješke, što nam stvara pritisak i konfuziju.

 

– Percipiraju nas kao one koji rade četiri-pet sati na dan, a zaboravljaju na pripreme. Pa valjda za jednu operaciju kirurgu treba i neka priprema. Svi misle da mogu raditi ovaj posao, da je to lagano. Mi imamo djecu različitih sposobnosti; svi zaboravljaju na naš rad s djecom s poteškoćama. Evo, za 15 sati rada po prilagođenom programu prošli mjesec 53 kune i 78 lipa – kaže Ana Lovrić, profesorica hrvatskog.

Kolegica do nje dodaje:

– A ja za 16 sati - 20 kuna! Pa bolje da mi nisu dali ni toliko!

– Evo državnim inspektorima su digli plaću – dobacuju i već je življe u zbornici.

– Svaki štrajk do sada nam se obio o glavu, cijeli život nam uzimaju... Ali ovaj treba izvesti do kraja. Dosta nam je više!

– Meni je svih dvadeset roditelja poslalo poruke, evo mogu vam pokazati, da nas podržavaju u štrajku. Ne bune se oni, bune se bake i dide jer čuvaju dicu. I našu dicu čuvaju drugi... – govori učiteljica Ines Dužević.

Vjerojatno i u vas rade samo oni koji su na zamjeni? – pitamo ih.

– Ne – snažno je odjeknulo zbornicom i privuklo pogled na jednu djevojku.

– Ja sam na zamjeni, ali isto štrajkam.
(Pljesak!)

Kako se vi zovete?

– Ja sam Ivana Čović – ponosno će mlada profesorica engleskog i hrvatskog, također već majka dvogodišnjaka.
Ona je vjerojatno jedna od onih koji su lekciju za život već dobili gledajući desetljećima svoje učitelje koji se pokušavaju povremenim štrajkom izboriti za pristojan život. Nadajmo se da naraštaji koje će ona podučiti neće prositi kune kao onaj iz vica.

 
#STRAJK PROSVJETARA