Razumijem za karaule bogu iza nogu, razumijem za objekte uništene u ratu, ali da ovakva atraktivna zgrada u Splitu, usred Jadrana, već 30 godina propada, e to mi stvarno nije jasno.
Komentira tako na virtualnom okupljalištu bivših oficira JNA (da, i to postoji: zove se Forum bivših pripadnika nekadašnje JNA 22. 12. 1941. – 18. 7. 1991., a krilatica im je “svatko ima pravo na sjećanja”) izvjesni vojnik-graničar komentirajući more objava ispod nostalgično obojene podteme naslovljene s “JNA odmaralište – hotel Zagreb – Split, Duilovo”.
Ime diskoteke sve govori - “Titanic”
I jedan potpukovnik iz Šapca tamo piše kako je Duilovo “divno odmaralište u njegovim sećanjima”, a da su mu najupečatljiviji lift i silazak na plažu, kao i “teren za balotu gde sam se prvi put u životu susreo s tim sportom”.
Prošla su puna tri desetljeća od kada su vojnici i časnici JNA boravili na Duilovu, ali uspomene očito još žive. Iako odmaralište na Duilovu nije među moćnicima JNA uživalo veliki rejting jer se nalazilo u Splitu, u to doba prljavom industrijskom i lučkom gradu, pa su radije za odmor birali vojne hotele u Dubrovniku, Fažani..., mnogi danas žale nad sudbinom tog kompleksa građenog od konca šezdesetih do početka osamdesetih godina.
Naime, hotel “Zagreb” na Duilovu, iako prvenstveno vojni objekt, nije bio isključivo rezerviran za “vojna lica”. Oko 20 posto hotelskog kapaciteta iznajmljivalo se civilima, a na plažu i u tamošnju diskoteku dolazili su i obični građani. Diskoteka se zvala “Titanic” i u njezinu se usudu potvrdila ona stara latinska nomen est omen.
I dandanas, a od posljednjeg je fajronta prošlo skoro tri desetljeća, stoji izblijedjeli natpis s imenom diskoteke na fasadi monumentalnog mosta koji spaja hotelski kompleks s plažnim objektom. Iako totalno devastiran, još uvijek djeluje moćno.
Točno se može naslutiti kako je taj objekt svojevremeno bio ljuta avangarda.
Osamdesetih se na Duilovu uredno išlo na kupanje, a navečer u “Titanica”. Nije bio veliki disko, ali bilo je sve super uređeno, prisjećaju se oni koji su tamo zalazili, a uglavnom je riječ o generaciji rođenoj krajem šezdesetih godina.
Oni se ne mogu načuditi kako je netko pustio da to tako propadne, da se, ako ništa drugo, nije našao kakav promućurni poduzetnik koji to nije uzeo pod svoje. Doduše, to je sudbina brojnih vojnih objekata duž Jadrana, koji su nakon raspada bivše države prešli u državno vlasništvo. Teza da je država loš gospodar ovdje itekako stoji.
Ono što se događalo s hotelom “Zagreb” na Duilovu je više-manje poznato: početkom Domovinskog rata tamo su se uselili prognanici i izbjeglice, bilo je važno spasite žive glave i omogućiti nesretnicima smještaj, a o plažnom objektu nitko nije mario.
U međuvremenu, govori nam Dora Reić, direktorica hotela “Zagreb”, hotel se čak donekle i renovirao.
Prije četiri godine preuzela ga je državna tvrtka “Pleter usluge”, nedavno su obnovili 54 sobe i sad se ukupno njih 175 iznajmljuje u turističke svrhe. U bloku C još uvijek žive “neki ljudi”, a blokovi A i B se rentaju. I dobro im ide, kaže Reić.
– Jako nam je dobra popunjenost, stalno se ulaže i objekt definitivno ima dobru perspektivu. Trenutno je 35 zaposlenih, ali vjerujem da će uskoro hotel biti prodan i da će dobiti novoga, privatnog vlasnika – kaže nam direktorica hotela, koji je projektirao arhitekt Boris Bego.
Nekad ljepotica, danas ruševina
Na upit zašto se ništa ne ulaže u plažni objekt, koji je totalno devastiran, odgovara kako on nije u vlasništvu države, odnosno MORH-a, te nas upućuje na Grad Split.
– I nama se gosti često žale da ta zgrada i plaža nisu uređeni, ali tu su neriješeni imovinsko-pravni odnosi, više je vlasnika... Nažalost, nemamo mogućnost upravljanja plažom ni tom građevinom – pravda se direktorica.
Možda zaista ne mogu ništa napraviti što se tiče plaže koja zbog čestih odrona na klifu prijeti sigurnosti kupača, ali direktorica Reić nije bila u pravu kad nam je kazala da je plažni objekt u gradskom vlasništvu.
U Banovini su bili jasni: navedena nekretnina je u državnom vlasništvu. U konačnici, Splićanima je sve isto. Umjesto da imaju uređenu plažu i ugodno mjesto za kupanje ljeti i za šetnju zimi, sve to izgleda kao horor film na kraju gradu. Scene kao iz Černobila.
Plažni objekt na Duilovu radila je splitska Tehnogradnja 1978. i to po projektu arhitekta Ante Svarčića, mnogi će reći žive legende grada Splita. I ne samo Splita, dodali bismo.
Svarčić je, naime, čovjek koji potpisuje neke od najboljih projekata u Splitu, a to su slavna Ulica Ruđera Boškovića, zgrada Prime 3, objekt koji je označio dolazak postmoderne u Split, pješačkog mosta između Boškovićeve i Kampusa, Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika na Mejama.
Investitor je bila splitska Vojno-građevinska direkcija, odnosno JNA, a sama zgrada bila je namijenjena kupališnim, ugostiteljskim i rekreacijskim sadržajima susjednog hotela “Zagreb”.
Objekt je smješten na klifu i služio je kao poveznica mora i hotela, a velika uzbrdica premoštena je armirano-betonskom vertikalom, u kojoj su bila dva ostakljena lifta iz kojih je pucao otvoreni pogled na Brač.
Gradio se u dvije faze: najprije je 1968. godine izgrađen pristupni most s terasom, lift kućicom i stepenicama za spuštanje do bifea na nivo plaže. Dogradnjom i adaptacijom 1978. godine dobio je današnje gabarite s prizemljem, katom i galerijom i dosegnuo površinu nešto više od 1600 kvadrata.
Nekad je to, dakle, bio prekrasan objekt s lijepom terasom s koje je pucao nesmetani pogled na more, a sada je ruglo.
Anti Svarčiću, čovjeku koji je zadužio svoj rodni Split brojnim građevinama, srce puca kad vidi u kakvom je stanju ta zgrada za koju je 1980. godine dobio važnu strukovnu nagradnu u bivšoj državi, odnosno Plaketu za unaprjeđenje građevinarstva.
Nažalost, “živjela” je samo deset godina, posljednjih 30 propada, malo pod utjecajem atmosferilija, a puno više zbog nebrige. Iako je već zagazio u 82. godinu, Svarčić bi se sutra prihvatio posla i pomogao da se zgrada vrati svojoj namjeni.
U njegovu uredu u Splitu 3 (a gdje drugo), centralno mjesto, pored fotografija njegovih remek-djela u tom dijelu grada, krase i dvije crno-bijele fotografije još jednoga velemajstora, Ante Verzottija, a na njima je upravo Svarčićeva plažna zgrada na Duilovu.
– Pogledajte kako je to nekad odlično izgledalo i sve je bilo dio te neke morske priče. I interijere sam radio po tom principu, vidite ove velike otvore u obliku brodskih prozora – pokazuje nam Svarčić, nabrajajući što je sve bilo u tih nešto manje od dvije tisuće četvornih metara.
Sve je pokradeno nakon rata...
Samo u prizemlju, tumači nam arhitekt, bilo je prostora za 380 sjedećih mjesta u različitim ugostiteljskim sadržajima, a od toga 180 restoranskih mjesta. Kabine i svlačionice bile su predviđene za tisuću kupača, a bilo je i ostalih dijelova zgrada u službi kupača, poput spremišta čamaca, slastičarnice, smještaja opreme za sunčanje, pultova, sanitarnih čvorova...
– Na katu je bio noćni klub, restorani s otvorenim terasama i kuhinja. Kuhinja je bila sva u rostfraju i mogla je izbaciti 500 obroka. Od svega toga, od kompletnog inventara, sada nema ništa! Sve je pokradeno nakon rata. Tom objektu nije bila posvećena nikakva pažnja, niti čuvarska, niti se održavao. To samo propada. Što je najgore, postoji zainteresirani investitor, čovjek kojemu je država dužna 22 milijuna kuna, a procijenjena vrijednost zgrade je 16 milijuna i on bi to htio prebiti, ali do realizacije i dogovora s državom nikako da dođe – govori nam Svarčić.
Nije nam otkrio ime tog potencijalnog ulagača u zgradu na Duilovu, ali je istaknuo da bi se rado prihvatio posla oko tog svog remek -djela i spasio ga od konačne propasti.
– Ogorčen sam. Od rata čekam da se to riješi. I, znate što, nije to samo sramota za državu koja je vlasnik. To je sramota i za Split. Njima u Banovini je bilo važnije srušiti Žnjan, iako nisu imali rješenje za taj plato, nego obnoviti ovaj objekt. A najžalosnije je što ja uopće više ne vjerujem da će se išta dogoditi i nakon što ih ovako javno prozovem – rezignirano će naš sugovornik.
A razloga za tako “dešperan” stav u arhitekta Svarčića ima “na lopate”.
– Koliko sam puta upozoravao na kafić bespravno napravljen na nekad zelenoj površini na Splitu 3, pa na fontanu, a javno sam kritizirao i “višala” na Rivi i kazao da je to urbanistička i kulturna sramota, pa nikom ništa. Jedino me nakon toga svi zovu na telefon i govore mi “Svara, čestitamo ti na hrabrosti”. A mene baš briga. Nemam maću i zato mogu reći šta god mislim – odrješit je Ante Svarčić.
Probajmo ipak biti optimisti, pa se nadati da možda ovoga puta ipak neće biti u pravu. Možda zaista netko utjecajan i elementarno pošten shvati da je suludo onakav jedan objekt pustiti da propada, a istovremeno nemati nikakvu alternativu na potezu od Trstenika do Stobreča.