Sve češće se na društvenim mrežama i po medijima može pročitati teza kako je katastrofa koja se dogodila sa šumom alepskog bora na Marjanu smišljena podvala kako bi se ovo opjevano splitsko brdo pretvorilo u raj za građevinske poduzetnike.
Šumu se, kažu, zapuštalo desetljećima, a sve da bi građevinska operativa jednoga dana marjansku zemlju razdirala pikamerima, po njoj šalovala, zidala ytong blokovima, popločavala vile i apartmane, da bi bagerima iskopavali zemlju za bazene...
Koliko je zaista realno da park-šuma jednog dana postane gradilište? Je li doista riječ o nekom paklenom planu koji se godinama potiho provodi?
Da bi se o tome išta moglo reći treba se vratiti malo unatrag.
Naime, park-šuma se proteže na nešto više od 300 hektara, i to od 1988. godine otkad su joj granice smanjene. Kad je proglašena zaštićenim objektom prirode 1964. bila je veća, a smanjena je radi okupacije intenzivnom gradnjom, nakon što su odgovorni zaključili da se, u međuvremenu, (pre)izgrađeni dio više ne ubraja u park-šumu.
Ali, i nakon toga park-šumu Marjan se nastavilo "izjedati" gradnjom, uglavnom s južne strane. Gradski oci koji su donosili detaljne planove govorili su kako je problem što se preklapaju građevinsko područje i zona park-šume.
To su bila besramna izmotavanja jer je je Grad uveo u zaštićeno područje građevinska područja i uvjete gradnje koji su dopuštali maksimalne kapacitete za izgradnju na parcelama.
Donošenjem GUP-a 2005. godine ovaj kurbin pir je uvelike zaustavljen. Iako u GUP-u ima građevinskih područja, ona su uglavnom spuštena ispod ceste, najčešće za uređenje plaža manjim ugostiteljskim sadržajima i ostalim servisima. No, najvažnije: "u granicama park-šume Marjan ne dopušta se gradnja stambenih građevina", niti novih ugostiteljskih objekata sa smještajnim kapacitetima.
Zato se skoro ništa nije izgradilo u zadnjih petnaestak godina, ne računamo li bespravnu gradnju.
A nije da se nije htjelo. Dapače, nije se dugo čekalo. Prvi udar građevinaca uslijedio je već idućim izmjenama GUP-a 2008., kad je Jerko Rošin predložio da se na južnoj strani oko Bambine glavice grade luksuzne vile u zelenilu. Protiv ovog se digao prosvjed građana te se u Marmontovoj potpisivala peticija, pa su u Gradu odustali.
Zanimljivo, iste godine krenula je izrada šumsko-gospodarskog plana za park-šumu. Postojala je ponuda naših vrhunskih stručnjaka za Marjan, dr. Vlade Topića i pokojnog prof. dr. Šime Meštrovića, koji su, po Meštrovićevim riječima, dali nižu ponudu, a htjeli su obuhvatiti čitavih 300 hektara.
No, mućkom, kako se izrazio Meštrović, gradska komisija izabrala je ponudu koja je bila skuplja, a obuhvatila je samo 200 hektara. Dakle, nije uzela u obzir južne padine za koje su predložene izmjene GUP-a s luksuznim vilama.
Jedna od zadnjih osoba koja je uspjela "uvaliti" stambeni objekt u granice park-šume Marjan je sadašnja pročelnica za urbanizam Branka Mimica, odnosno njezin muž je vodio firmu koja je sagradila kuću na parceli u park-šumi, nakon usvajanja GUP-a. Gradnja je dopuštena zato što su prije podnijeli zahtjev za gradnju.
Mimica je kao Kerumova savjetnica za urbanizam zagovarala njegovu gradnju restorana na Prvoj vodi, no protiv toga su masovno prosvjedovali građani, što je poslije zaustavilo i resorno Ministarstvo.
Druga osoba je Krešimir Budiša, savjetnik gradonačelnika Andre Krstulovića Opare za razvoj grada i EU fondove.
Naime, Budiša je izrađivač kontroverzne "Studije održivog razvoja park-šume Marjan". U njoj se, naime, kao jedna od opcija predlaže smanjenje granica park-šume. I to za jednu trećinu. Odnosno, da se na južnoj strani smanji obuhvat park-šume.
Ovaj dokument koji predviđa razvoj park-šume izrađen je 2016. godine po narudžbi Javne ustanove, dok je ravnatelj bio Robert Koharević. Sadašnjoj vlasti poslužio je kao osnova da bi se apliciralo na EU fondove za projekt "Marjan 2020 – brdo prošlosti, oaza budućnosti".
Da priča ima kontinuitet, pokazuje to što od osamnaest lokacija na kojima bi se investirao EU novac, ništa ispod Marangunićeva šetališta nije uvršteno, dakle, trećina park-šume nije u obuhvatu projekta "Marjan 2020.".
Prijedlog iz "Studije" o smanjenju granica bio je dobro primljen od dijela vlasnika parcela na južnoj strani i bespravnih graditelja. Članovi "Udruge Merjan" inzistiraju da park-šuma postane javno dobro tek kad Grad otkupi parcele od vlasnika, a bez otkupa, smatraju, da je riječ o otimačini.
U GUP-u doista piše da bi trebalo krenuti u otkup parcela kako bi se pošumilo južne padine. Ali, Grad nikad nije pokazao interes da na to troši sredstva, ili da plati vlasnicima naknadu radi ograničavanja vlasničkih prava.
Dokaz nebrige Grada je i činjenica da gradonačelnik Andro Krstulović Opara nije pokrenuo postupak, dogovoren na Gradskom vijeću, da se na sve zemljišne čestice upiše pravni režim park-šume. To je važan stupanj zaštite koji se do sada propustilo učiniti, jer to znači da je šuma temeljni fenomen Marjana.
Kako su nam objasnili ljudi iz struke, ako je nekome upisana poljoprivredna namjena na čestici, ali je stavljena zabilježba da se nalazi u park-šumi, onda se u slučaju da je ta parcela obrasla šumom ili šumskim zemljištem ne može tražiti prenamjena zemljišta.
Problem postoji i s konzervatorskom zaštitom Marjana za koju se izborilo "Društvo Marjan". Naime, sjeverna strana gotovo uopće nije upisana u zemljišne knjige kao kulturno dobro.
Dapače, u teoriji se granice konzervatorske zaštite otprilike poklapaju s granicama park-šume, no na dvije trećine prostora park-šume u zemljišnim knjigama nije upisana zaštita konzervatora.
Riječju, Marjan ima dvije zaštite, kao park-šuma i kao kulturno dobro, ali većina teritorija Marjana u zemljišniku nema uknjiženu niti jednu od njih.
Vezano s pitanjem (ne)upisa zaštite na marjanskim česticama u zemljišne knjige do sada smo u "Slobodnoj" tražili mišljenje uvaženih stručnjaka iz teorije i prakse prava, pitali smo dr. Jadranka Juga i Goranku Barač-Ruščević, suce Vrhovnog suda RH, te odvjetnika Tonija Vukičevića. Svi su nam potvrdili kako povjerenje u zemljišne knjige ima veliku važnost u ovim slučajevima.
Pravnička struka smatra da bi se prema načelu povjerenja u istinitost zemljišnih knjiga onaj tko kupi parcelu mogao pozivati da je to napravio u dobroj vjeri ne znajući da postoji trajna zaštita.
Ovo ipak ne znači da se može graditi što kome padne na pamet u park-šumi, jer postoje urbanistički planovi koji to (još) onemogućuju, kao i zakoni za zaštićena područja. Kako bilo, zaštita nije upisana na papiru, tj. u ZK knjigama, niti je provedena na terenu da se sačuva šuma, pa sada treba sječi trećinu stabala.
Odgovornost djelatnika Javne ustanove u vezi zanemarivanja šume posebna je priča. Ovdje ćemo samo navesti da je bivši ravnatelj Robert Koharević u prijedlogu Godišnjeg plana te ustanove za 2018. godinu u ožujku ocijenio da je stanje zadovoljavajuće iako je već 13 tisuća stabala bilo zaraženo.
Hrvatska agencija za okoliš i prirodu čiju je suglasanost zatražio nije dijelila njegovo zadovoljstvo. Zahtijevali su da ocjenu stanja na Marjanu promjeni u "ugroženo područje", zbog potrebe za sječom stabala, i zato što, kako su naveli, "nisu do sada poduzimane aktivnosti obnove zavičajne vegetacije".
Postoji li, dakle, opasnost da Marjan postane veliko gradilište? Sve ovisi kako će se riješiti problem sa šumom. Pođe li kako ne bi trebalo, moglo bi ispasti loše po javni prostor, a dobro za graditelje.
Loše će biti ako se šuma kao temeljni fenomen zaštite park-šume ugrozi i degradira do neprepoznatljivosti jer onda mogu krenuti rasprave treba li nam park-šuma u ovom obuhvatu, ili je dovoljan nekakav uređeni gradski park na sjevernim padinama, možda uz turističko rekreativne sadržaje.
U osnovi takve priče krije se zamka. Južne padine "zaključane" su sa sjevernima u područje u kojem nema gradnje prema odredbama Zakona o zaštiti prirode i po GUP-u.
Na Mejama, koje su dobrim dijelom u park-šumi, cijene zemljišnih kvadrata su nakon Dubrovnika najveće u Hrvatskoj. Propadne li obnova šume, počet će inicijative da se razvrgne brak "sjevera" i "juga" Marjana. Odnosno da južne padine "iziđu" iz park-šume i postanu građevne, pa da se nastavi građevinska okupacija Marjana koja je bila blokirana zadnjih petnaestak godina.
Intenzivirat će se već prisutna nastojanja da se u svijesti građana kao park-šuma prikaže samo sjeverna strana Marjana, s tim da će se pokušati što više je uljudi kao "prohodno" područje. No, ako je se ulicka s vrtlarenjem, onda to više neće biti šuma, a park-šuma je vrsta zaštićene šume. Pretvori li se u neku vrstu parka, onda gubi svojstva zbog kojih je zaštićena.
Što bi moglo krenuti loše s obnovom?
Najveći rizik je požar, jako puno je osušenih stabala koja je napustio potkornjak i odlomljenih suhih grana u teško dostupnim područjima. Marjan nikad nije bio tako lako zapaljiv, pa bi bilo potrebno, kaže struka, izraditi zaštitne prosjeke oko kuća.
Čak i Zakon o šumama dopušta da se deset godina od požara može tražiti prenamjena, a pitanje je da li bi u slučaju požara postojala volja kakva je bila prije sto godina (kad nije bilo ovakve invazije turizma) za obnovom šume.
Drugi rizik je da sanacija pođe po zlu.
Zbog preguste sadnje, stabla borova na Marjanu, kako je upozorio dr. Topić, imaju uske krošnje i tanke žile u tlu, pa se lako izvale na vjetru ako se naprave veliki otvori u šumi. Podmladak autohtone vegetacije treba hlad borova jer će ga inače u ranoj fazi spržiti sunce.
Ne eliminiraju li se potkornjaci kako treba i borovi stradaju u velikoj mjeri, to bi moglo ugroziti obnovu šume autohtonim vrstama. S obzirom na klimatske promjene, pitanje je koliko se može računati s manje invazivnim i slabije otpornim vrstama, a koliko će se na kraju ipak pošumljavati "korovom" od borova.
Treće, možda najvažnije, čak ako sanacija prođe dobro izgled Marjana će se znatno promijeniti, bit će potrebna desetljeća da nova stabla narastu i da šuma dođe do svoje pune ljepote. Zapuštanjem Marjana i katastrofom koja se dogodila otvorio se vremenski prozor u kojem oni željni zarade mogu nagrizati svijest o Marjanu kao park-šumi.
Interesi za gradnjom na atraktivnim parcelama relativizirat će potrebu da Split ima park-šumu u sadašnjim granicama. Uspiju li, Marjan bi se doista sveo na "brdo prošlosti i (nečije) oaze budućnosti", da parafraziramo gradski EU projekt.
Zbog svega, potrebno je da se jasno očituje kolektivna želja za obnovom šume, možda i više nego kad se Marjan pošumljavao prije stotinu godina. Naime, onda nije postojao pritisak kapitala na golo brdo, niti je kao u današnjoj Hrvatskoj vladao nezajažljivi lov na zaštićena područja.
Zemljišnik čeka Ministarstvo kulture
Zanimljivo je da konzervatori nisu upisali zaštitu na najveće z.k. čestice, a one su na sjevernoj strani park-šume. Dvije čestice od kojih svaka ima više od tristo tisuća kvadrata nisu uknjižene, kao i jedna s više od 140 tisuća, jedna od 100 tisuća, te jedna od 84 tisuće četvornih metara.
– Ručno je izvađeno i upisano više od tisuću brojeva čestica pa je moguće da su neke izostavljene, tim više što Split posjeduje dvostruku numeraciju – priznali su nam grešku u Ministarstvu kulture i dodali kako "ispravke danas više nisu neophodne jer se Izmjenama i dopunama Zakona utvrđuju granice kulturnog dobra kojim se ono zaštićuje, umjesto utvrđivanja prostornih međa, odnosno svih čestica unutar kulturnog dobra koje se zaštićuje".
Međutim, na Općinskom sudu ne prihvaćaju ovakvo tumačenje Ministarstva kulture. Kad smo ih upitali o problemu s marjanskim česticama, rekli su da ne mogu komentirati postupak koji je u tijeku. Ovih dana ponovili smo upit.
– Zemljišnoknjižni sud ne postupa po službenoj dužnosti, već mora biti podnesen prijedlog za upis. Javna isprava na temelju koje se traži upis u zemljišnu knjigu mora sadržavati oznake i podatke o katastarskom broju i površini katastarskih čestica, kao i o katastarskoj općini u kojoj leže.
Navedeno sve pozivom na čl. 10. st. 2. i čl. 55. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama – stoji u odgovoru Ivane Erceg-Ćurić, glasnogovornice Općinskog suda u Splitu.
Drugim riječima, Zemljišnik neće upisati zaštitu na čestice, ako im Ministarstvo kulture ne pošalje zahtjev. No u Ministarstvu, izgleda, nemaju namjeru dopuniti Rješenje iz 2014. godine o zaštiti marjanskog poluotoka u kojem nisu pojedinačno navedene brojne čestice.