I sam najavni tekst o održavanju subotnje Povorke ponosa, 11. po redu Split Pride 2022., koji je na portalu Slobodne Dalmacije izišao nekoliko dana prije subotnjeg događanja, rezultirao je s čak 2,5 tisuća komentara, među njima i nekih vrlo kritičnih i uvredljivih.
Pale su teške riječi upućene na račun tradicionalne podmarjanske manifestacije, pitalo se što pripadnici LGBTIQ+ zajednice traže kada sva prava imaju, komentiralo kako je manjina ta koja diskriminira većinu, razglabalo čemu ta pojavljivanja u javnosti, paradiranja, buka, vika. Sugeriralo im se kako bi bilo bolje da su išli čistiti plaže i tako privukli pažnju. Koplja su se ponajviše lomila oko centralne ovogodišnje premise istaknute sloganom "Imamo li mi prava, zaista?"
Za lavinu takvih razmišljanja Nikolina Banić i Mirta Barić, od 2017. godine organizatorice Splitskog pridea, kažu da je to samo dokaz da pod Marjanom žive dva Splita. Jedan prihvaćajući. Drugi homofoban, koji s vremena na vrijeme smatra kako ima apsolutno pravo nekoga na ulici napasti, misleći da je ta osoba pripadnik gay zajednice. Ono što ih posebice ljuti je silina online obrušavanja koja se javlja uvijek pred Paradu, uvijek, vele, s namjerom da ih utišaju.
U povorci i ljudi s malom djecom
- Dođe taj šesti mjesec, ove godine sedmi, iziđe tek nekoliko objava vezanih uz našu zajednicu i svi se onda dignu na noge, počnu govoriti ajme šta se dosadni, šta stalno pozivate na prava, šta uvijek nešto tražite, želite, hoćete, protestirate kada sve imate. Pa se deru kako nikoga nije briga za nas... Pokušavaju nas utišati, a nas se i inače briše svugdje gdje nas se može brisati. Reagira se tako navalno i na ovo malo što smo u medijima. Ljuti nas taj pokušaj brisanja cijelog našeg života. Jer to je moj, naš cijeli život, a ti ga želiš pobrisati, maknuti, iskorijeniti kao da ne postojim, kao da me nema. Oni bi time bili i najsretniji. Ali stvar je ovakva, mi postojimo. I naviknite se više na to – kažu organizatorice Parade.
Tišinu im ipak nisu nametnuli na subotnjem poslijepodnevnom i večernjem događanju, tijekom kojeg je iz Đardina, Marmontovom, Rivom, Pazarom prošla duga kolona duginih boja. Istina, praćena jakim policijskim, ali izrazito diskretnim osiguranjem, no na kraju dana bez iti jednog incidenta. Split je hejterovski fizički kontakt prema ovoj zajednici od prvog brutalnog splitskog Pridea, prebacio na verbalni online sukob. Onaj drugi dio zajednice iz liberalnog Splita uživao je u lepezi boja, tam-tam bubnjanju i pjesmi. Taj je u subotu plesao ukorak s pripadnicima LGBTIQ+ zajednice i njihovim prijateljima. Ima li još kakvih pomaka, pitamo djevojke.
- Primijetili smo da je svake godine sve više ljudi, ali i da prosjek godina drastično pada. U povorci je bilo ekipe od 16 do 25 godina, oni su zapravo prevladali, i to je ono što nam je drago vidjeti. Bilo je puno ljudi s malom djecom, što znači da se ljudi sigurno s nama osjećaju. Promjena se vidi i na licima onih koji promatraju povorku sa strane, prije su bila gnjevna, ljuta. Sada nam mašu s prozora, vesele se – kažu.
No, to je tek šlag na torti. Ispod se ipak krije puno činjenica i problema na koje je ovaj Pride želio ukazati. Zajednica je tu složna, niz barijera ih koči. Zato traže jednakost. Primjerice, uključivanje u strateške dokumente u kojima sada praktički ne postoje, gdje su, vele Nikolina i Mirta, nevidljivi. Samim tim ne mogu aplicirati na natječaje. Problem im je nedovoljna podrška institucija, recimo zdravstvenih za trans osobe, specifičnu populacijsku grupu koja traži posebne timove stručnjaka, psihologe, psihijatre, endokrinologe...
- U prolazu kroz razne dijagnostičke postupke trans osobe traže profiliranu zdravstvenu struku koje nema. Za dobivanje liječničkog papira sto puta moraju ići u Zagreb, nakon toga ih čeka šuma birokracije, papira, zahtjeva, muke. O trans osobama se vrlo malo govori. U splitski centar dolazi posljednjih godina puno mladih trans i rodno neutralnih osoba. I uvijek kažu istu stvar, kako su mislili da su jedini u gradu. Ta je zajednica raštrkana, ali postoji. Zato tu i postoji centar kao mjesto gdje mogu doći po savjet, na razgovor, gdje se mogu obratiti za pomoć – napominju.
Problem koji ih isto jako ljuti vezan je uz nemogućnost prava na potpomognutu oplodnju, koja je, naglašava Nikolina, u zakonu striktno određena prema ženama u braku, i nedopustiva za žene koje su u životnom partnerstvu s drugom ženom. Za Mirtu i Nikolinu, ali i za članice cijele zajednice, to je najčistija diskriminacija. Zapravo još jedna stavka koja po njima pokazuje da nemaju jednaka prava. U problemima su i kod utemeljenja braka istospolnih partnera, imaju jako otežanu mogućnost udomljavanja, usvojenja djece. Nikolina se referira tek na jedan joj poznati slučaj koji je pozitivni epilog dobio sudskom odlukom. Pred njima je, vele, velika bitka na polju traženja istih prava.
- U Hrvatskoj je Pride još uvijek politički prosvjed. Nas političari, i lijevi i desni, rado koriste u predizborno vrijeme za stjecanje glasova. Užasno je što naša ljudska prava koriste u svojoj političkoj igri. Kao da nemamo i bez toga dosta problema. Primjerice, brojni naši članovi počesto ne prijavljuju nasilje u strahu od sramoćenja. Mnogi kriju to od obitelji koja ne zna ili ne prihvaća njihov izbor. Zamisli, prijaviš nasilje, dođe ti doma poziv sa suda, mater otvori kuvertu i padne u nesvist kada sazna istinu. Ljudi onda radije prešute da se dogodio homofobni napad, ne komentiraju jer misle da će biti još gore. Znaju zamoliti i policiju da to ne iznese vani novinarima – pričaju.
Vječno vaganje
Sve u svemu, nije to lagan život. Prvi je korak priznati samom sebi. Drugi je još teži, priznati to obiteljima. Neke istine znaju duboko poremetiti obiteljsku dinamiku i odnose. Zato neki istinu o sebi ne otkriju nikada. Neki s partnerom, partnericom žive u zajednici naoko prijateljskoj, skrivaju cijeli život stanje stvari. Ima i onih koji žive u naizgled sasvim uobičajenim hetero brakovima, duboko u sebi opet krijući pripadnost zajednici.
- Nije lako. Svaka LGBTIQ+ osoba kada upozna nekog novog mora se opet autati, i svaka ta osoba mora dobro promisliti hoće li to napraviti. Promisliti je li sigurno da kaže, ili je bolje da prešuti. To je stres, biti otvoren ili ne, vječito vaganje.
Evo jutros sam bila u frizera pa sam mislila ako me frizerka pita di ću, šta da joj kažem. A ovde otvoreno držimo govore, naše familije i prijatelji znaju sve. Svaki dan nova borba. Ali idemo dalje, kako smo rekle, nema utišavanja – vele Nikolina i Mirta.