StoryEditor
Splitnerazjašnjena smrt

Nevjerojatna sudbina Karla Baumanna: prošao je bezbroj zarona, ali u 40-oj se utopio u 'žlici vode'; 'Slobodna' je zaustavila rotaciju, na sprovod mu je došlo 'pola Splita'

Piše Jordanka Grubač
3. prosinca 2019. - 23:19

Prošlo je više od pola stoljeća od jedne, u široj javnosti odavno zaboravljene nesreće u splitskoj luci. Uz Gat svetog Duje, na bezazlenoj dubini od par metara, u ljetno popodne toga 6. srpnja 1954. godine, pokušavajući očistiti usisni ventil putničkog broda “Žužemberk”, smrtno je stradao tada najpoznatiji i ponajbolji hrvatski i jugoslavenski teški ronilac, uz to i poznati jedriličar, dvostruki olimpijac i prvak Europe u jedrenju, na svoj način „gospodar mora“ na ovim prostorima, i na površini i duboko ispod nje, inženjer Karlo Baumann.

Smrt tog izuzetnog čovjeka zaprepastila je cijelu regiju jer, bio je, i u to vrijeme bez današnjih mogućnosti komuniciranja, opće poznat, bio je „doma“ duž cijele jadranske obale.

Nema gdje nije ronio i jedrio, a ronio je na tada najvećim dubinama često da bi prvo na sebi istražio gdje su granice nekog pothvata, ronio je u vrijeme kad su teška, dubinska ronjenja bila ili uopće nepoznata ili nezamislivo teška i riskantna u odnosu na ono što imamo danas - a ronjenje je i danas vječiti rizik.

Prevodio je ronilačku literaturu koje u mladoj državi nije bilo, stvarao ronilačka pravila i propise kad formalno obrazovanje ronilaca u Jugoslaviji nije postojalo, a jedini koji su bili spremni i na svoj način obučeni bili su krapanjski ronioci, spužvari. Bio je, naravno, i sindikalni borac za radna prava i zaštitu ronilaca.

Kako se zarazio morem

Sve isto radio je i u svojoj sportskoj ljubavi - jedrenju, gdje je još bio i brodograditelj.

Vodio je i ronio na dizanju s dna više stotina brodova, podmornica, penica, dokova, avione, maone i dizalice, kad je završio Drugi svjetski rat.

Prohodao je u teškom ronilačkom odijelu trideset kilometara po dnu riječke luke na kojoj je ležalo 26 brodova, neki jedni uz druge, neki i jedni na drugima, ucrtao svaku poziciju, vodio vađenja podrtina od kojih su mnoge poslije obnovljene i još dugo plovile u floti ratne mornarice, Jadranske linijske plovidbe ili na trgovačkim rutama. Na dnu Jadrana tada je bilo oko 800 podrtina, većina je izvađena, a tristotinjak je obnovljeno i stavljeno u funkciju.

Brod „Vittorio Locchi“ pod Italijom izgrađen u Rijeci za talijanskog brodara, ekipa Nerea Milina (Vicko Lapov, Vlado Kokeza, Nikola Bonifačić, Karlo Baumann...) izvađen je s 23 metra i kao ratni plijen obnovljen. Bio je nakrcan drvenom građom pa su ronioci morali biti i podvodni drvosječe... a tu je bilo i 300 tona kamenih blokova stabilizacije broda.

Uređen je i predan Jugoliniji, bio je najsuvremeniji brod jer je izgrađen kratko prije potapanja, plovio je dalje pod imenom Učka, a po njemu je napravljena cijela serija, šest novih brodova. Toliko za ilustraciju jednog vremena i jednog rada.

„Bolje poznam dno riječke luke nego riječke ulice“- govorio bi Karlo Baumann.

Isto se valjda moglo reći i za podmorje Pule i cijelog Kvarnera pa na jug pod Velebitom i dalje... sve do Boke kotorske, a zvali su ga i u Grčku.

Prije negoli ispričamo, nažalost, ovdje jako skraćenu, priču njegova nevjerojatnog života, ispričajmo - kako je uopće Karlo Baumann prispio živjeti na ove strane i tako se snažno zaraziti morem jer, po prezimenu, reć’bi da izvorno nije našijenac.

U Rijeci danas živi jedna od dvije kćeri Karla Baumanna, Daina. Nosi muževo prezime Glavočić, a oca se, praktički, ne sjeća. Kad je stradao, ona još nije imala pet godina. Rođena je 1949. godine, a Karlo je stradao u ljeto 1954. godine. I u vrijeme kad se sporo putovalo on je bio stalno negdje, zbog ronilačkog posla uz koji je strastveno jedrio, nikad doma...

Povjesničarka umjetnosti u mirovini, pedagoginja i muzejska savjetnica iza sebe ima sedam knjiga, niz stručnih, znanstvenih radova, važnih projekata, vrijednih nagrada, uz ostale i za životno djelo i iz 1998. godine odličje Danice hrvatske s likom Marka Marulića za doprinos u kulturi i promicanje muzejske djelatnosti. Ima bogatu obiteljsku biblioteku, arhivu i hemeroteku od 1935. godine, uredno složenu, koju je ostavio upravo otac Karl.

I sam je pisao za novine, naravno, ponajviše o ronjenju i jedrenju, njegovi tekstovi, i tekstovi o njemu, i danas se nalaze u arhivama Slobodne Dalmacije, Novog lista, Vjesnika, Pomorstva, drugih novina, časopisa, raznih publikacija i radijskih postaja. Tu su i bogate korespondencije iz vremena kad su se još pisala pisma...

-... pa ako sam mogla pisati knjige o umjetnosti i o slikarima koji su odavno bili mrtvi, mislila sam - napisat ću je i o svom ocu. Prije par godina, mislim 2015., gledala sam neke od tih tekstova u kućnoj arhivi, vidjela da ima puno materijala i tada mi je sinula ideja.

Dosta materijala sam skupila, javili su mi se ronioci i iz Crne Gore, gdje još živi priča o mom ocu jer je dio života proveo u Boki kotorskoj, ali je radio i na pokušaju dizanja broda “Kaiser Franz Joseph” koji još leži između rta Oštro i Prevlake. Dosta toga sam našla u digitaliziranoj Slobodnoj Dalmaciji, dosta toga ovdje u Rijeci.

Sad je sve to u završnoj pripremi, još uvijek tražim ako netko ima kakve podatke o mom ocu. A svjesna sam da u nekom trenutku treba napraviti rez, crtu, reći - ovo je sad to, idem završiti rukopis. Onda, naravno, treba naći izdavača, oko toga sam u nekim kontaktima. Ovo je moj obiteljski, i osobni, zadatak, i ja ću ga izgurati do kraja - govori Daina Glavočić Baumann.

Pomislila sam da joj je otac dao ime po kornatskom otoku Daina, međutim nije. I Daina i sestra Inga dobile su, prema priči mame Mile, imena po židovskim djevojčicama iz nekog skloništa za vrijeme Drugoga svjetskog rata.

Jedrilica draža od škole

Priča je počela onda kad je pod konac devetnaestog stoljeća umirovljeni elitni husarski konjički kapetan, dr. Antal Magyar, zbog zdravlja morao napustiti službu i preseliti se iz Budimpešte u bolje klimatske uvjete - preko Rijeke prvo u Dubrovnik, pa u Boku kotorsku.

Tu su, stoji u obiteljskoj biografiji, bili smješteni važni strateški austrougarski vojni objekti s mađarskim osobljem uz koje su dolazili civili. Obitelj Magyar skrasila se u velikoj kući u Zelenici, kasnije su na svom imanju uz more sagradili vrlo modernu vilu od koje je 1910. nastao Hotel Plaža.

S nekoliko okolnih vila, počeli su se, praktički, baviti turizmom, koji se dobro razvijao do Prvoga svjetskog rata. Kćer Ida udala se za poručnika Karolya (Karla) Baumanna na službi u zaštiti austrijske flotne baze uz južnu austro- ugarsko - crnogorsku granicu. Sin Karlo Baumann - glavni lik ove priče - rodio se Idi i Karlu starijem 2. veljače1914. godine.

Uskoro je počeo Prvi svjetski rat, Ida je s malim Karlom otišla u Budimpeštu, vratila se nakon rata. U kući na samoj obali Zelenike Karlo raste kao živahno i znatiželjno dijete. Uz ujaka Adorjana učio je plivati, jedriti, loviti parangalima, obožavao je roniti, znao bi se opteretiti kamenjem i disati kroz trstiku samo da što duže ostane pod morem... a jednom kasnije pokušat će čitati novine na osam metara dubine...

Od oca je na dar dobio malu barku tipa optimist. U obiteljskim je sjećanjima ostalo, piše njegiova kći Daina, da baš nije volio školu u Herceg Novom, radije je jedrio po Boki, a kao dvanaestogodišnjak u oluji je iz mora izvukao i spasio jednog mornara...

Kad je Karlo stasao za srednju školu, Baumannovi odlučuju preseliti se u Split, bilo je to 1928. godine. Opet se bave hotelijerstvom, unajmljuju kuću u Bianchinijevoj i vode pansion-hotel “Sava” na Bačvicama, danas Put Firula 23, nekoć Emanuele Fenzi 23. Gosti su im opet bili pretežno Mađari, među njima i neki umjetnici, slikari, odatle akvarel hotela “Sava” iz 1936.

Karlo 1927./28. upisuje treći C Velike realne gimnazije, razredni starješina je prof. Milivoj Denegri. Opet nije bogzna kakav učenik, u trećem je pao na popravni, da bi na koncu prošao s dovoljnim, ali je zato odmah uočio JK “Labud”! Uključuje se, nosi kamenje za gradnju lukobrana “Labudove” lučice, ubrzo počinje i ozbiljno jedriti i napredovati u jedrenju u razdoblju 1928. do 1935. godine, što će ga odvesti na europsko prvenstvo na Balaton 1935. godine, potom na čak dvije Olimpijade: 1936. u Berlin, odnosno Kiel, i 1952. u Helsinki.

- Tada se intenzivno druži s labudašem Tončijem Buijem. Nažalost, danas još nisam uspjela ostvariti kontakt s tom obitelji - govori kći Daina.

Godinu dana nakon Olimpijade moj je otac sagradio prvu 0-jolu u Jugoslaviji, zvala se Rosemarie, bila je crvene boje. „... Porinuće je bilo 1938. na Bačvicama. Tom prilikom me je Karlo imenovao za čuvara te jedrilice...“, zapisao je njegov prijatelj Tonči Bui.

Zagrebački studentski dani

Karlo je Tončiju bio učitelj jedrenja. Za njih dvojicu smislio je i avanturu: nakon kraćih jedrenja do otoka pred Splitom, upustili su se, „kao nagradu za moje učenje od tada za mene najspremnijeg jedriličara u Jugoslaviji“ - pisao je Bui - u jedrenje od Splita do Sušaka, Opatije i natrag. Jedrili su jedrilicom “Levanat”, naravno, bez ikakva motora. „Na tom putovanju Karlo je od mene usavršavao dobrog jedriličara.“

Karlo je od 1935. do 1946. godine živio pretežno u Zagrebu jer je studirao - naravno - brodogradnju, sporo, jer vrijeme je bilo takvo. Bio je posvećen prirodi, izletovanju, planinarenju na Sljeme, sportskim aktivnostima na Savi, selio se po iznajmljenim stanovima s mačkom Kićicom, jeo u menzi, pomagao kolegama oko pripreme ispita i diplomskih radova.

A svaki slobodan trenutak kad se moglo, kao i godinu ratnog pauziranja na studiju, provodio je u Splitu. Ronio, jedrio, natjecao se u jedrenju na domaćim i inozemnim regatama, projektirao brodice - pa tako i reformiranu L5, prevodio je knjige o jedrenju.

Bio je nevjerojatne kondicije, fizički spreman i spretan, i u sportovima kojima se bavio, i u nestašlucima kojima je i tada bio sklon: bio je „prvak svijeta“ u vožnji slaloma biciklom među stolovima fakultetske crtaonice...

No, pohađao je i kulturna događanja, i jedne večeri u travnju 1943. godine u HNK, u pauzi “Parsifala”, upoznao Milicu Radić, studenticu preparandije... poslije suprugu, majku njihove djece, Inge i Daine.

Vjenčali su se u Zagrebu 13. rujna 1945. godine i prvo vrijeme živjeli u Kranjčevićevoj 23.
Karlo Baumann diplomirao je u prosincu 1943. godine.

Pada Italija, došljaci s Primorja u Zagrebu slave: na slobodnoj će jadranskoj obali biti obnovljena brodgradnja, bit će posla za brodograđevne inženjere!

Prvo zaposlenje bilo je u malom zagrebačkom Ribarskom brodogradilištu d.d. Zavrtnica 9a. Uskoro doznaje da se zagrebački škver seli na Sušak, odnosno u Zadar. Te se godine ženi, Mila i on neko vrijeme žive u Zagrebu, a u svibnju 1946. godine sele se u Rijeku - bilo je slobodnih mjesta za inženjere na Sušaku u Cantieri navali del Quarnaro - kasnije “Trećemu maju”...

Prihvaća ponudu da useli u optantski stan u Opatiji, Villa Sabioni (ex Karoly, ex Mirabel)... to prije što je u Opatiji postojao jedriličarski klub “Jadran”, u koji se smjesta upisuje!

Da bi se njegova prvorođena kći Inga privikla na more, ukrcao bi je na jedrilicu zajedno s kolicima i jedrio pred Opatijom „praćen čuđenjem i smijehom šetača na Slatini, a na užas supruge i majke koje su ih tražile po šetalištu...“.

Karlo u proljeće 1947. godine radi u podmorju Starigrada. Godine od tada do 1953. bile su ispunjene izviđanjem i podizanjem podrtina s morskog dna od Kvarnera do srednjeg Jadrana, za tadašnje prilike - a i danas - nevjerojatnim pothvatima.

U Rijeci 1948. godine strogo provodi prvi ronilački tečaj, a kako tečajci pretežno ne znaju strane jezike, sam im prevodi stranu literaturu i priručnike. No, i sam se stalno stručno usavršava. Karlo Baumann uvijek je prednjačio, i uvijek je bio - dragovoljac kad bi krenula izviđanja ili početak posla ili neki posebno riskantni zadaci.

U teško ronjenje upustio se bez ikakva predznanja i iskustva, prilikom vađenja golemoga potopljenoga betonskog doka u riječkoj luci, no o tome malo poslije...

Treba znati da se za vrijeme stare Jugoslavije spašavanju brodova nije pridavala velika pozornost, tim su se poslom bavila strana poduzeća, poneke poslove obavljala je Ratna mornarica. Ronilaca je bilo malo, nemilosrdno su iskorištavani, slabo osigurani, izloženi opasnostima.

Karlo Baumann počeo je to mijenjati manje-više samoinicijativno. Isticao se u svemu: brodogradnji, jedriličarstvu, spašavanju na moru, podvodnim radovima, ronilačkoj pedagogiji, čime je dao poseban doprinos razvoju i osuvremenjivanju ronjenja u novoj Jugoslaviji.

Uza sve, stalno sudjeluje na domaćim i stranim jedriličarskim regatama!

U cjelokupnom dnevnom tisku ostalo je zabilježeno da je 1952. godine Karlo Baumann po drugi put bio olimpijac u jedrenju, štoviše, tisak o tome kontinuirano izvještava! Stalno surađuje s medijima, na Radio Zagrebu priča o svojim podmorskim doživljajima, aktivnost Karla Baumanna poznata je širokoj javnosti, trostruki je udarnik Ordena rada III. reda...

Kad su ga u jednoj emisiji Radio Rijeke upitali da opiše podvodni svijet, rekao je:„...Kako god je na kopnu, tako je i u moru... Gledao sam pod morem livade i cvjetne vrtove neopisivih krasota... ali je od svega najljepši potpuni mir koji vlada pod morem. Može na površini biti najveća oluja i šum valova, na dnu vlada apsolutna tišina.“

Upitan koju je najveću dubinu dosegnuo, kaže: “Do sada sam imao prilike spustiti se na 95 metara u ‘dubinskoj osmatračnici’, u običnoj gumenoj ronilačkoj opremi ronio sam na 72 metra prilikom dizanja grtalice kod rta Planka...“, najdublje prije toga bilo je na 64 metra 1949. godine kad su dizali avion između Rijeke i Cresa.

Vađenje aviona bio je prvi tako veliki pothvat Brodospasa koji je zadatak povjerio inženjeru Baumannu. Ostalo je zabilježeno da do tada još nije bilo postignuto tako duboko ronjenje ni u sportu ni u profesionalnom radu. Uz to, podrtina je bila pod minskim poljem.

Pod avion je Karlo osobno provlačio čelik čela, ali su se dva puta kidala. Tek iz trećeg puta avion je podignut. Ostalo je zabilježeno i da je Baumann u prvom ronjenju proveo deset minuta, u drugom trinaest, da je zaron trajao dvije minute, izron 54 minute, i da tada još nije bilo tabličnih podataka za takve dubine!

Karlo je ipak na nekoliko sekundi dobio vrtoglavicu koju je prevladao jakom voljom i koncentracijom. I nastavio se spuštati kroz minsko polje i tri iduća dana.

Jedanaesttonski tromotorac izvađen je sa 64 metra uz ukupno 11 sati rada, od čega četiri sata tegljenja. O opasnoj misiji izvještavao je Riječki list 1950. godine. I tu je stajalo: „Inženjer Karlo Baumann izvršio je rijedak podvig pri vađenju tromotornog aviona s dna Riječkog zaljeva... Tim je podvigom počelo novo razdoblje rada na velikim dubinama Jadrana.“

‘Nije poznavao nerješivo’

Sam Karlo Baumann, po običaju, ne ističući sebe, u svom izvješću piše: „Značajan je pothvat Brodospasa da je vanplanskim radom digao jedan tromotorni avion iz 64 metra dubine što pokazuje da poduzeće posjeduje visoki kvalitet ronilaca kakovih se rijetko nalazi i u inozemstvu.“

U članku „Osvajači morskih dubina”, i mnogim drugima, donosi more priča iz svog života pod morem, uključujući susrete s morskim psima kojih se - naravno - nije bojao...

Baumann je radio u Državnom poduzeću za tegljenje i spašavanje, njemu i ekipi dom je bio brod “Labin”. Kad je 1950. godine sjedište poduzeća preimenovanog u Brodospas preseljeno u Split, uskoro, u Split se seli i Karlo Baumann. Obitelj se skrasila u Tolstojevoj 20. Tu se opet mogao posvetiti svojoj sportskoj ljubavi, jedrenju.

Split je već bio grad Baumannove prve mladosti, sad samo obnavlja stara prijateljstva koja postaju obiteljska: Mafalda i Tonči Bui, dr. Ante i Maja Stipišić, obitelj IrićStanka i Nereo Milin. Uči jedriti svoju petogodišnju Ingu, ona je samostalno jedrila već sa 6,5 godina, i poslije u životu. Daina je plivala i ronila.

Prijatelj dr. Ante Stipišić zabilježio je kako su skupa fantazirali o putovanju oko svijeta, već su imali i posadu, „sve smo imali osim dozvole od Mile i Maje (supruga)...“

Jednom su uz matični brod “Labin”, negdje na sjeveru, imali opatijsku jedrilicu, naravno, bez motora, kojom su „odletjeli“ do Šibenika. Puno je veći problem bio vratiti se natrag... Nerijetko se Karlo s takvih pothvata vraćao sam, jedrio bi i spavao sa sidrom obješenim na tri metra i vezanim za provu... „Nije poznavao nerješivo“ - zabilježio je dr. Stipišić. 

#KARLO BAUMANN

Izdvojeno

02. lipanj 2020 10:19