StoryEditor
Split35 godina karijere

Nenni Delmestre nam otkriva što je žalosti u Splitu, koji joj aplauz znači više od kazališnog, prisjeća se djetinjstva, Amerike, a ima i važan savjet za žene

3. ožujka 2021. - 15:39
Moje djetinjstvo bilo je djetinjstvo igranja na franje, spuštanje karetima niz Bukovčevu, cijelo ljeto provedeno u kupaćem kostimu...Tom Dubravec/Cropix

Prije dvadesetak dana na sceni splitskoga HNK-a premijerno je izvedena drama "... a mobitel i dalje zvoni", autorice Sarah Ruhl, koja pripada krugu najintrigantnijih američkih i svjetskih dramatičarki. Komad je režirala Nenni Delmestre, koja je ovom premijerom obilježila 35 godina svoje umjetničke karijere.

Trideset pet godina zvuči jako dugo. No vi, moram reći, izgledate premlado za tako dugu karijeru. Jeste li zadovoljni onim što ste postigli?

– Za to kako izgledam nakon 35 godina karijere stvarno nisam kriva, krivci su mama i tata, i sportski život, ha-ha. Ja nikada nisam do kraja zadovoljna, a to je i prednost i prokletstvo. Ono čime sam zadovoljna su predstave u kojima ni danas ne bih ništa mijenjala i koje su, nadam se, ostavile nekog traga. Zadovoljna sam kreativnim suradnjama s brojnim glumcima i suradnicima iz mnogih kazališta u Hrvatskoj i inozemstvu. A osobito sam zadovoljna suradnjama s dramskim piscima s kojima sam radila svjetske premijere tekstova; prije svega suradnjom s Elvisom Bošnjakom, Ladom Kaštelan, Darkom Lukićem, Ivanom Vidićem, Pavom Marinkovićem

Studiji u Americi

Jeste li, vrativši se iz Amerike, sanjali neki još blistaviji kazališni san?

– Moj kazališni san možda je mogao biti još blistaviji da neke međunarodne festivale i ponude nije prekinuo rat, ali ne tužim se.

Vi ste kao vrlo mlada djevojka otišli u Ameriku kao teniska nada, dobivši stipendiju kao tenisačica. Prvo ste studirali i diplomirali nešto posve drugo, ni tenisu ni kazalištu slično.

– Da, najprije sam diplomirala tehnologiju komunikacija. To je bio zanimljiv studij koji je integrirao tehnologiju televizijskog medija, novinarstvo i sociologiju. Diplomirala sam s najvišim ocjenama i odličjima dekana, a kako su svi moji izborni predmeti bili vezani uz kazalište, pročelnik fakulteta za kazališnu umjetnost ponudio mi je akademsku stipendiju i tako sam nastavila studirati kazališnu režiju, koju sam i diplomirala. Taj studij je u meni osim teorijskog i praktičnog znanja ostavio najveći trag, trag slobode. Naime, moji profesori nisu od nas radili klonove svojeg stila, nego su nas neprestano upućivali da obrazlažemo svoje ideje i izbore. Naučili su me da svaki izbor u režiji mora imati svoj smisao i opravdanje iako ga svi ne moraju razumjeti.

image
Bila je velika teniska nada
Privatni album

Što su vam kazali roditelji kad ste napustili i tenis i tehnologiju komunikacija? Roditelji svojoj djeci, mislim, redovito priželjkuju karijere sigurnije od umjetničke…

– Roditelji su mi uvijek bili potpora, znali su da će ionako biti onako kako ja želim. U jednom trenutku otvorila se mogućnost da moj život i karijera idu u sasvim drugom smjeru. Moj je otac bio jedan od pionira nautičkog turizma već početkom šezdesetih godina. Igrom slučaja, na naš brod "Crna Kraljica" dospio je glavni urednik New York Timesa Seymour Topping i sprijateljio se s mojim ocem. Znao je što studiram, da sam sportašica, i kad se pripremala Olimpijada u Sarajevu, pozvao me je u svoj ured u Timesu i ponudio mi posao. A ja sam se baš tada bila zaljubila u kazalište i odbila sam ga bez razmišljanja. Još čuvam njegova pisma u kojima me nagovarao da pristanem. Koji put kad mi se čini da u kazalištu sve ide naopako, pomislim "a ćerce, koja si ti svjetska budala"...

Brokva u moru

Manje je poznato da ste kapetanica broda s položenim ispitom. Kako je došlo do toga?

– Moj je otac od djetinjstva bio jedriličar i sanjao je o tome da ima svoj brod. A kako njegovi snovi nikada nisu bili mali, od novca koji je moja mama zarađivala izradom suvenira i uz pomoć prijatelja sagradio je željezni brod od 14 metara. To je početkom šezdesetih bilo živo čudo, a prijatelji iz "Labuda" bacili bi mu brokvu u more i govorili: "Evo, ovako će ti plovit taj tvoj željezni brod." Međutim, brod je plovio do prije tri godine, a i ja s njim otkako znam za sebe. Polaganje ispita za kapetanicu bilo je samo pitanje formalnosti. Kada sam prvi put samostalno na Palmižani akoštala u uskom prolazu između dva broda, dobila sam aplauz od mornara iz marine, a to znači puno više nego aplauz na premijeri.

image
Kapetanica Nenni Delmestre s ocem Nenadom
Privatni album

Vaš je pradjed radio u kazalištu. Kazalište vam je u krvi, no većina djevojčica sanja o tome da stanu pred kamere ili na scenu, a vi ste odlučili biti iza scene. Zašto? Jeste li sramežljivi?

– Moj pradjed Vittorio Del Mestre bio je meštar za plinsku rasvjetu i osvijetlio je Rivu. Ja mislim da se ostatak jednog njegovog rasvjetnog stupa još uvijek nalazi ispod Pazara. Kao volonter radio je u talijanskom kazalištu na Prokurativama. Otac mi je uvijek pričao o tim rubinetima i na koji je način njegov nono radio kazališnu rasvjetu na plin, i o svom ocu, mom nonu Carlu, koji je lizao šlag s torti koje su talijanske operne pjevačice dobivale od splitskih pašticera, a završile bi u pranonovoj sobici. Gledanje predstava već me je u djetinjstvu jako uzbuđivalo, ali prava strast za kazalištem došla je tek kasnije, na studiju. Sramežljiva nisam, bez problema sam izlazila pred velikom publikom na teniske terene u Wimbledonu, Parizu, Melbourneu, Beču… ali sebe nikada nisam vidjela kao glumicu.

Zvijezde glumišta

Je li vam u Americi bilo teško studirati? Ipak je to strani jezik...

U mojoj profesiji jezik nije bitan za komunikaciju s glumcima i suradnicima, kad radim u inozemstvu, svi danas govore engleski. Ipak, najljepše je raditi na svojem jeziku. Iz Amerike sam se vratila jer mi se u jednom trenutku učinilo da sve ima, ali ništa nije važno. Htjela sam raditi u sredini gdje mogu nešto pridonijeti, a to je značilo doma. Jesam li se zeznula, ne znam!

image
Na dan promocije u Miamiju, nakon završenoga studija kazališne režije
Privatni album

Ali vuklo vas je doma...

– Falili su mi roditelji, familija, prijatelji, falio mi je taj naš mediteranski, splitski način života, da možeš bez veze izaći van, sresti ljude koje poznaješ i neplanirano završiti na kavi koja traje sat vremena. Falilo mi je da mogu upaliti brod i krenuti kroz Splitska vrata... pa dokle stignem. Jako rano sam shvatila što je to za mene "kvaliteta života".

U Hrvatskoj su osamdesetih, ali i danas, žene bile izuzetak u svijetu režije, posebno kazališne. Kako su vas primile tadašnje zvijezde našeg glumišta – Zdravka, Genda, Dvornik, Lepetić, Zoja...?

Zdravka i Genda su od prve postali moji najvažniji suradnici i veliki prijatelji. Bili smo kao neki "zavjerenici" koji su se upustili u stvaranje "novog vala" u splitskom teatru, kako je to napisao Kudrjavcev. Ja sam došla s novim idejama, a njih dvoje su to zdušno prihvatili jer su uvijek željeli proširivati granice svojeg glumačkog umijeća, i tako su nastale predstave "Više od ljubavi", "Pustolov pred vratima", "Šimun Cirenac"…

Sa Zojom je u početku krenulo s nekim nesporazumima, ali poslije smo izvrsno surađivale i posljednjih godina postale smo jako bliske prijateljice. S Borisom, nažalost, nisam imala priliku raditi, a s Lepetićem je bio gušt raditi u "Šimunu Cirencu". Od starije generacije još svakako moram spomenuti Milku Podrug Kokotović, s kojom sam radila nekoliko predstava u Dubrovniku i Splitu i koja je neprekidni izvor inspiracije jer je sa svojih 90 godina još uvijek jedna od najmodernijih i najboljih hrvatskih glumica.

Mladi glumci

Je li bilo i teških situacija?

– Najteže je bilo pretrpjeti neka podmetanja i predrasude o tome da ako ste se bavili sportom na nekoj malo većoj razini, onda sigurno niste imali vremena za školu, pa ste limitirani i neobrazovani, što je, naravno, glupost. Također, ja kod nas nisam bila "nečija studentica" i morala sam se dokazivati od nule, a to što sam došla iz Amerike tada mi je samo štetilo, "jer ne'š ti Amerike".

image
Vojko Bašić/Cropix

Što, po vašem mišljenju, razlikuje velikog glumca ili glumicu od osrednjeg? Kakvi su mladi glumci danas?

– Veliki glumac, osim znanja, tehnike i svega što se u ovoj profesiji podrazumijeva, mora imati i osobnost, mora "pizat". Njegovoj ili njezinoj rečenici mora se vjerovati bez obzira na stil predstave u kojoj igra. Mladih glumaca ima svakakvih, ali oni mladi glumci koje ja poštujem znaju da moraju neprestano raditi na sebi u svim smjerovima, bez obzira na to jesu li trenutno angažirani ili nisu. Posljednjih godina primjećujem da mladi ljudi, pa tako i glumci, sve teže primaju kritiku, korekciju, uputu. Kao, svi bi iz prve trebali biti genijalni, svi moraju biti odlikaši, a mi bismo svakom njihovom pokušaju samo trebali pljeskati i paziti da ne povrijedimo njihove osjećaje. To tako baš i ne ide, jer bez kriterija nema ni napredovanja.

Meni smeta što, po mome sudu, mnogi imaju nerazgovijetan scenski govor…

– A čujte, to kako koji glumac ili glumica govori odraz je njihova rada, rada njihovih profesora i akademije.

Koje se stvari zapravo trebaju podudariti da bi neka predstava uspjela? Postoji li u toj priči i faktor publike?

– Treba se podudarati gotovo sve! I imati sreće i publiku koja to razumije i reagira. Svaka predstava ima svoj jezik, svoj kôd. Samo, taj kôd publika mora razumjeti i prihvatiti. Kada biram tekst, razmišljam o tome je li to za publiku teatra u kojem radim, ali kad jednom krenem u projekt, nikada ne podilazim publici.

Različite publike

Radili ste u kazalištima širom svijeta. Na kakve komade splitska publika "pada"? Na što "padaju" ljudi u drugim sredinama?

– Sigurno da se publike razlikuju, ali nigdje publika nije homogena masa. Splitska publika je jako raznolika... Imate premijernu, koja je uvijek "suzdržana" bez obzira na to što je na sceni. Imamo publiku koja voli komediju, čak i one koji će jedini put u životu ući u kazalište zbog hitova poput "Svečane večere u pogrebnom poduzeću". A imamo i one koji kažu: "Napokon nešto ozbiljno i sadržajno."

Mi moramo računati na sve njih, ali i na to da smo nacionalno kazalište i da naša razina uvijek mora biti vrhunska. Ono što me žalosti je činjenica da u Splitu, s toliko velikim sveučilištem, studenti gotovo ne ulaze u kazalište. U Berlinu sam gledala vrlo tešku filozofsku predstavu koja je trajala četiri sata. U publici su bili sami studenti, nitko nije otišao u pauzi, a na kraju su oduševljeno vikali "bravo". Eto, to je razlika! Mislim da se na našim fakultetima sve više obrazuju ljudi koji će možda biti dobri stručnjaci, ali imat će vrlo nisku razinu opće kulture.

Dugo ste bili slobodna umjetnica. Biste li nešto promijenili danas? Kakvoj se mirovini nadate jednom kad za to dođe vrijeme?

– Bila sam slobodna umjetnica 12 godina, a od 1997. u stalnom sam angažmanu splitskog HNK-a. Mislim da nikada nije kasno za promjene, ali ne da odem u neko drugo kazalište, nego da promijenim profesiju, ha-ha.

Da postanete prava kapetanica, aktivna... Da otplovite...

– Ha-ha... Šalu na stranu, mirovina mi ne pada na pamet, radit ću ovo što volim dok god me bude veselilo i dok god mogu.

Nemoralna ponuda

U posljednje vrijeme svijet, ali i regiju, potresle su afere vezane uz seksualno uznemiravanje i zlostavljanje glumica i studentica. Što biste savjetovali ženama koje žele ostvariti kazališnu karijeru? Da šute i trpe, u nadi da će nasilje prestati, ili da viču i traže pravdu i poštovanje?

image
Tom Dubravec/Cropix

– Dobro je da se o tome govori i nikada ne bih nikome savjetovala da šuti i trpi nasilje. Mučno mi je slušati što su neke cure prošle i ja im dajem punu podršku. Ali isto tako mislim da se cijela stvar sada ispolitizirala i da nisu više jasne granice što je to seksualno uznemiravanje, mobbing, bullying, a što je normalna "razlika u mišljenjima", osobito u mojem poslu. Kada netko na vas nasrće s ciljem intimnog kontakta koji ne želite, "ne" bi uvijek trebalo značiti "ne", i gotova priča. To je jasno. Ono što mi se sada ne sviđa jest činjenica da u ime te "sigurnosti" mi gubimo na slobodi. Nikada sebe nisam smatrala nekim nejakim bićem koje mora čuvati policija i kojemu država mora propisati tko me smije pogledati u oči.

Jeste li vi imali neugodnih epizoda te vrste?

– Jednom mi je jedan moćan redatelj, direktor jednog kazališta u bivšoj Jugi, cijeli dan nudio posao u svojem kazalištu, da bi to završilo rečenicom: "Dođi me probuditi u moju hotelsku sobu." Na to sam mu ironično odgovorila: "Evo me, odmah letim", okrenula se na peti i nikada ga više nisam vidjela u svojoj blizini. Dakle, moj savjet mladim ženama bio bi: vičite tamo gdje treba, ali i iskoristite sve svoje resurse za samoobranu.

Od nekolicine vaših predstava koje sam gledala, meni su dvije vrlo sličnih naslova ostale u posebnom sjećanju, "To dijete" i "Moje dijete". Čini mi se da ste skloni obiteljskim dramama, jesam li u pravu?

– To su dvije posve različite drame. "Moje dijete" bavi se roditeljstvom iz vizure oca kojemu je zabranjeno viđanje vlastitog sina, a "To dijete" bavi se fenomenom odnosa djece i roditelja u suvremenom svijetu. Ono što me je privuklo tim dramama jest činjenica da su i Mike Bartlett i Joel Pommerat vrhunski pisci čiji su tekstovi bolno iskreni i intrigantni.

Kakvo ste dijete vi bili?

– Moje djetinjstvo bilo je djetinjstvo igranja na franje, spuštanje karetima niz Bukovčevu, cijelo ljeto provedeno u kupaćem kostimu, sve dok nisam počela igrati tenis, a onda su bili treninzi, škola, turniri i više zapravo nije bilo djetinjstva. I sve čekam trenutak kad neće biti nikoga na trampolinima na Žnjanu da se jedan put u životu mogu iskakati.

Nedjeljom na Zoomu

Koliko je vas osobno promijenila godina korone? Jeste li željni ljudi, publike, prijatelja, druženja...?

– Željna sam punog teatra, željna sam izgrliti se s mamom i prijateljima, željna sam putovanja. Dogodile su se i neke lijepe stvari, zbog korone sam se povezala s grupom sjajnih teatarskih profesionalaca iz cijeloga svijeta, sastajemo se na Zoomu svake nedjelje. Imamo neke zajedničke projekte, radimo na jednom filmu, a jedan od tih projekata su i uzajamni prijevodi, što je rezultiralo time da su dva teksta Elvisa Bošnjaka prevedena na hebrejski.

Što planirate tijekom idućih godinu-dvije? Hoće li to biti godine "koje su nam pojeli skakavci", s obzirom na opću krizu?

– Meni "skakavci" nisu pojeli godinu, jer napravili smo predstavu "… a mobitel i dalje zvoni", prevela sam neke tekstove, imam neke planove o kojima je još rano govoriti… Iako je još uvijek premalo ljudi u kazalištu, vidim da ovi ljudi koji su uspjeli kupiti ulaznice ulaze i izlaze radosni. Kazalište je preživjelo razne kuge i kolere, ratove i nevolje, pa će preživjeti i ovu pošast.

Podrijetlo nam je okolice Udina

 

Kakve odnose danas imate sa svojom obitelji? Tek nekoliko ljudi u Hrvatskoj nosi vaše prezime. Znadete li podrijetlo familije?

– Podrijetlo moje familije Delmestre je iz okolice Udina, bili su odlični meštri i imali su ugovor s tvornicom Beretta, za koju su radili dio pištolja. Najprije su došli u Pulu, a zatim u Split. Nono Carlo oženio je baku Katicu, fetivu Splićanku čija je familija 1589. došla iz dalekog Solina, a otac joj je bio najstariji od tri brata koje spominje Uvodić, poznata po nadimku Tarataj.

Ona druga polovina, mamina familija, na koju sam jednako ponosna i koja mi je najbliža srcu, podrijetlom je sa sela. Baka Jakica i dida Ante Jurić u ranoj su mladosti došli u Split. Didu nisam upoznala jer je umro rano, a baka me je odgojila i za mene je bila zakon i najveći autoritet. Isto tako, tek sada vidim koliko su utjecaja na mene imali i roditelji, otac Nenad i mama Tonka, koji su uvijek bili puni inovativnih ideja, uvijek su sanjali, kreirali, gradili. Znam da moja hrabrost za upuštanje u rizike dolazi od njih.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
12. svibanj 2021 11:06