StoryEditor
SplitProšlo savršeno vrijeme

Nema nogometa do stolnog nogometa: od igrača se ne traži iznimna fizička sprema, njime se mogu baviti i debeli i mršavi, mišićavi i koštunjavi, okretni i kilavi. I - nema poraženih

Piše Ivica Ivanišević
2. prosinca 2021. - 09:14

Sve što imam reći o svojim iskustvima s kompjutorskim igrama moglo bi stati u jedan mršavi tweet. Nekoć davno, u danima naše računalne nevinosti, igrao sam Tetris. Koju godinu kasnije, navukao sam se na slovensku inačicu te briljantne dosjetke ruskog programera Alekseja Leonidoviča Pažitnova. Zvala se Fojbe, bila je neka vrsta podstanara na portalu ljubljanskog tjednika "Mladina", a igračima je nudila da, sukladno svojim ideološkim preferencijama, u kraške jame slažu trupla vojnika koje je rigor mortis već doveo u oblike izvornih elemenata Tetrisa. "Koga bomo danes, domobrance ali partizane?", upitala bi igra, a ti si se morao odlučiti između kvislinga i patriota. Ako me pamćenje ne vara, algoritam je dopuštao i all inclusive varijantu igre, kombinirano slaganje leševa obiju vojski, valjda za one igrače site vječne rasprave o tome tko su bili dobri, a tko loši momci.

Sve otada – a, evo, već dulje od dvadeset godina jame ne tapeciram leševima – računalom se koristim samo kao sredstvom za rad. Načuo sam, naravno, ponešto o tome koliko je suvremena digitalna tehnologija revolucionirala svijet kompjutorskih igara, ali nijednom nisam osjetio ne samo potrebu, nego čak ni znatiželju da se osobno iskušam u nekoj akcijskoj pucačini, fantastičnoj pustolovini koja uključuje zmajeve i tamnice ili spektakularnoj rekonstrukciji utakmice između, recimo, Reala i Manchester Uniteda. Svoje rijetke akcijske potrebe namirujem gledajući filmove, dungeons & dragons žanr u svim me formatima ostavlja ravnodušnim, a nogometaši od krvi i mesa kudikamo su mi zanimljiviji od njihovih pikseliziranih inačica.

Oduševljeni pristaše

Jedina igra s kojom se od prilike do prilike poželim zabaviti beznadno je analogna. Ona ne samo da ne uključuje nikakve sofisticirane čipove, nego joj ne treba ni struja. Sva tehnologija na koju se oslanja potječe još iz petnaestog stoljeća kad su se pojavile prve zavojne opruge. Da baš nemam dvije lijeve ruke, možda bih, uz adekvatne materijale i nešto truda, i sâm uspio proizvesti neku rudimentarnu inačicu naprave koja me toliko veseli. Naravno, govorim o stolnome nogometu, izmišljotini koja je samo nekoliko desetljeća mlađa od autentičnog, dakle, livadnog nogometa. Paradoksalno, kućnu repliku stadionske igre patentirao je čovjek iz zemlje u kojoj se nogomet sve do danas nije primio kako treba, ostajući uglavnom zanimacijom manjinskih, doseljeničkih zajednica. Radilo se o Amerikancu Haroldu Searlesu Thorntonu, koji je svoj izum službeno registrirao i zaštitio prije točno sto godina, 1921. Njegov nacrt plitke kutije sa štapovima na koje su pričvršćene pomične figure igrača vremenom se dotjerivao i razvijao da bi svoj konačni, suvremeni oblik dobio 1937. godine. Dok mu je zemlja gorjela raskoljena krvavim građanskim ratom, španjolski anarhist Alejandro Finisterre, koji se oporavljao od ranjavanja u sukobu s frankističkim snagama, dovršio je slavni izum koji i danas ima svoje oduševljene pristaše.

Premda je u tehnološkom smislu toliko zastario da nasmijava mlade naraštaje, stolni nogomet još uvijek uživa sasvim respektabilnu popularnost, i to ne samo među nostalgičnom gospodom na pragu jeseni života, nego i kod suvremenih klinaca. Da nije tako, ne bi postojalo čak pet brendova (Bonzini, Roberto Sport, Garlando, Tornado, Leonhart) koji danas proizvode staromodne kašune na nogarima. Očito se u toj sklepotini od drveta, metala i plastike krije neki vražji razlog za privlačnost kojemu ne mogu naškoditi novi ukusi i mode. U čemu je stvar?

image
Shutterstock

Odgovor na ovo pitanje niti može biti kratak niti je jednoznačan. Stolni nogomet možda jest razmjerno banalna igra koja se temelji na jednostavnim pretpostavkama, ali način na koji zaokuplja igrače vrlo je slojevit. Za početak, on parazitira na šarmu i neodoljivoj privlačnosti pravog nogometa, dopuštajući igračima da uz pomoć plastičnih figura igrača imaginiraju vlastiti sportski univerzum. Potom, to je društvena igra. Ona ima smisla samo kad se suoče dvije strane, neovisno o tome nadmeću li se po principu jedan na jedan ili u parovima. Ona je nemoguća, čak i u teoriji, kao zanimacija za usamljenog igrača. Nadalje, ona je, među ostalim, i igra nadmudrivanja protivnika, ali je prije svega vrlo taktilna, fizička, tjelesna, jer su tetive i mišići, odnosno mekoća te pravodobnost trzaja i udarca, ključ svake pobjede. Što je najbolje, od igrača se ne traže iznimna fizička sprema, snaga ili izdržljivost. Stolnim nogometom može se baviti doslovce svatko, debeli i mršavi, mišićavi i koštunjavi, okretni i kilavi. Dovoljno je samo da to požele i u nekom lunaparku ili na kakvome sličnom mjestu pronađu najbliži stol.

Nema poraženih

Dobivao ili gubio, iz te igre ne možeš izaći poražen, jer je ona prije i poslije svega fešta društvenosti u kojoj dva ili četiri igrača dijele napetost i veselje. Konačni ishod nadmetanja sasvim rijetko označava i kraj druženja. Najčešće se doživljava kao prilika za njegov nastavak uz ćakulu i piće. Stolni nogomet ne može izumrijeti i nestati, jer je naša potreba za druženjem neiskorjenjiva. Imaju je čak i klinci koji cijele dane provode kao zakovani uz ekran računala driblajući piksele i uživljavajući se u ulogu Ronalda ili Mbappéa. Samo što su zaboravili (ili, još gore, nikada nisu naučili) da u životu postoji i mogućnost dijeljenja lijepih trenutaka s bliskim osobama.

Stolni nogomet podsjetnik je na prošla savršena vremena u kojima se ljudi nisu zatvarali u stanove i svoje usamljeničke svjetove. Tada smo vjerovali kako igrom ne smijemo zvati one zanimacije koje zaokupljaju samo jedno čeljade. Ako ne uključuje barem još jednu fizički prisutnu osobu, nekoga kome ćeš se veselo suprotstaviti ili s kim ćeš podijeliti novo iskustvo, onda ne može biti riječi o igri. Tko ne slavi društvenost, nego se ukopava u svoj zaključani, od drugih ljudi izolirani svijet, ne može se zvati igračem, nego nesretnikom koji utjehu pokušava naći u falšim nadomjescima i surogatima. Zato je stolni nogomet od jeftinog laminata, još jeftinije plastike te malo aluminija i dalje na neki bizaran način nadmoćan tehnološkim čudesima koja na zaslone računala ili velike televizijske ekrane donose savršeno oštucane zelene travnjake bjelosvjetskih stadiona, kojima bordižaju dojmljivo animirane replike velikih igrača.

item - id = 1147817
related id = 0 -> 1159174
related id = 1 -> 1155939
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
17. siječanj 2022 23:50