StoryEditor
SplitODGOVORAN POSAO

Nediljko Lijić je najiskusniji ophodar na cestama splitskog područja, još ga boli nedavna tragična pogibija kolege: Prvi smo na udaru, nije mi svejedno

Piše Marija Vuković
24. veljače 2021. - 11:53
Nediljko Lijić: Veselim se nekim laganijim rutamaJoško Šupić/Cropix

- Obaviš svoj posao i ostaneš živ, to ti je ukratko to! - govori nam tako 50-godišnji Nediljko Lijić dok zatvara vozilo Ophodarske službe, čime je u par riječi sažeo s čim se na radnom mjestu sa svojim kolegama susreće takoreći svakodnevno. 

Naime, ophodarska služba Županijskih cesta prošlog tjedna punila je medijske stupce zbog tragične nesreće u kojoj je jedan od njihovih zaposlenika izgubio život.

Naš sugovornik Nediljko Lijić ima 18 godina staža, a u ophodnji je od 2006. godine, što ga sada čini najiskusnijim ophodarom na ovom području. To i ne čudi jer iz razgovora s njim, jasno je da svoj posao voli kad o njemu priča s osmijehom. 

On i njegov kolega iz vozila zaduženi su za oko sto kilometara ceste koju pomno gleda čak i kada putuje kod sestre. Supruga mu često zbog toga 'grinta' i dobacuje da prestane gledati cestu jer tada ne radi, govori nam Lijić i smije se.

Za ovo područje sada je zaduženo samo osam ophodara, a bilo ih je deset. Krvav je to posao, radi se po dani i noći, kiši i suncu, a ne smije ih iznenaditi ni snijeg ili prometna nesreća. Nema toga što na cesti nisu vidjeli, a najviše ipak boli smrt kolege.

- On je jedini bija stariji od mene, čak je i počeo raditi sa mnom. Tu se radilo nesretnom slučaju jer nama je sigurnost na prvom mjestu, ali možemo se mi osigurat i tristo posto, ali što kada imamo vozača koji su takvi kakvi jesu… Zvali su me tada, a ja sam bija na godišnjem nekih desetak dana. Zvali su i rekli: 'Preuzmi papire na sebe, odradi sudar i očisti. Eto, mene je dopalo- govori nam rastuženo. Ljudski faktor je, neupitno, tu ipak najvažniji.

image
Joško Šupić/Cropix

- Nije mi svejedno sad nakon ovoga svega i kad sam sebi vratin sve te prometne koje san vidija, pomišljan šta bi moglo bit. Nisan ja plašljiv, iman ja i tri i po godine garde, al drugačija je to sad slika. Prođen tamo di mi je kolega prolazija i nije mi svejedno. Vrime ide, pribaci se to u nekome – govori ovaj 50-godišnjak koji kaže kako godine nemaju veze s tim, ovo je posao samo za najizdržljivije.

Prohodnost ceste imperativ

Njihov posao kao takav, fokusiran je na prohodnost ceste koja je imperativ. Najteže su državne ceste o D8 i D1 koja je žargonski poznatija kao Brza cesta. Ona je poslije Istarskog ipsilona, statistički gledano, najzahtjevnija cesta za ophodnju u državi zbog nezahvalnog broja prometnih nesreća, zastoja i ostalih problema kojima se ophodari moraju pozabaviti pa tako Nediljko i njegovi kolege imaju veliku odgovornost. Dok se većina građana tijekom blagdana odmara u društvu obitelji, ophodari toga dana naprave oko 3000 kilometara.

- Mi vam radimo kao policija, vatrogasci ili Hitna pomoć, 24 sata dnevno u smjenama. Najčešće su to brze intervencije u kojima uklanjamo nešto s ceste- objašnjava nam Lijić radno vrijeme po kojem rade četiri posade ophodarske službe koje se sastoje od po dvije osobe.

- A čujte, prvi smo na udaru što god da se dogodi i kad nema ničega i kad ima krvi. Znate onu knjigu "U očekivanju Godota“, tamo je rečeno kako je sve dobro dok je ovako dosadno, nama ophodarima je isto dobro dok je dosadno, ali nikad nam nije dosadno. Cesta je zapravo đava, ona uvijek nešto donosi. Evo, malo prije vas sam imao jednu situaciju, čovjeku je pukla guma. On se snašao u prvom momentu i guma je ostala sa strane, to je najsvježije što mi pada na pamet – nastavlja ophodnik. Još nam govori kako ljeti, u srcu sezone, na ulazu na Brzoj cesti tijekom dana bude od 35 do 40 tisuća vozila. Sasvim logično, tada je i više prometnih nesreća, što znači više posla za naših osmero ophodara tog područja. 

image
Joško Šupić/Cropix

To je jedina brojka koju otprilike zna jer Nediljko u statistiku ne ulazi, a pogotovo ne u onu najtužniju, broj nastradalih kojih, kaže nam ovaj put bez osmijeha, ima više nego što bi željeli. Razlika ljeto i zima postoji, od 15. studenoga do 15. travnja traje zimska služba kada osim uobičajenog posla moraju mjeriti temperaturu zraka i soliti ceste ako za to postoji potreba. Što se tiče opasnosti, njima na cesti i nema neke razlike.

S idejom kako je na cesti najopasnija stvar upravo čovjek, slaže se i Petar Vuletić, šef operative Županijskih cesta koji otkriva kako na cesta SDŽ ima otprilike 40 ophodara koji su većinom mlađi ljudi zbog korištenja tehnologije. Naglašava kako se nekada, dok se sve pisalo rukom, često događalo da ophodar nije informatički pismen, ali sada to više nije slučaj. Kod manjih cesta udaljenijih od Splita, tražili su se ophodari koji su iz okolnih mjesta kako bi na cesti mogli biti u rekordnom vremenu. Smrt kolege i njega je uznemirila.

- Jednostavno, prebrzo se vozi. Našim ljudima je to najveća opasnost – zaključio je Vuletić koji s ponosom naglašava kako se ophodar ne postaje tako lako. Prije nego se osoba primi u tu službu važno je zadovoljiti nekoliko kriterija. Zbog težine posla obvezno je proći pregled koji dokazuje da je osoba potpuno zdrava, a moraju proći i posebnu obuku kako bi uopće dobili iskaznicu potrebnu za rad – kaže šef operative koji, iako tehnički njima nadređen, sam ne bi mogao obavljati posao ophodara jer nije obavio posebnu edukaciju. Njemu pak, dolaze izvještaji s cesta u kojima se opisuje i fotografira sve što se radi.

image
Joško Šupić/Cropix

-Izvješće radimo isključivo preko tableta preko kojih unosimo sve podatke i stavljamo fotografije. Al znate, malo je nezgodan kad san u tunelu jer 'štrokaje' pa mi ne tuče šifru. Onda moran ručno uključivat, a to je nezgodno dok san u tunelu. Bilo bi možda zgodnije da šaljemo preko WhatsAppa pa direktno šefu ide slika, tako ti rade naši kolege u Zagrebu. Konstantno je naša tablica s nama i u nju sve upisujemo tako ako nešto ne stignemo, kolega nakon nas obavi. Nema tu puno čekanja – nastavlja Lijić nama opisivati sve detalje svoga posla. Ljute ga predrasude i komentari kako cestari ništa ne rade.

Školovani ljudi

- Mi smo sada svi školovani ljudi, polagali smo državne ispite pri Hrvatskim cestama da se dobije akreditacija i postane službena osoba. Stane li ti auto u kvaru, ja ti pomognen i maknen te s ceste, puno san ti napravija, ali ima i onih koji misle da mi to primarno radimo. Ma nije to naš posa, to je sve s ljudske strane. A prominit gumu? Šta ja znan tko je u autu, može bit neko visokopozicioniran, ali i neko običan da tako kažen.

Meni je sasvim svejedno i tako se i ponašan, al to je ljudska priča o nama. Nikoga nije briga dok se ne dogodi tragedija poput ove, onda se nešto događa. Ja ne kažen da će se sada nešto značajno prominit, nevezano za plaću i uvjete. Mi ćemo dobit novo auto, ono će se lako prominit, možemo mi stavit u kofer, doć' će to sve, al jednog ljudskog života više nema, o tome se radi. Nama naši pokušaji sigurnosti mogu biti i na sto posto, al mi realno nikad nismo sigurni. Cesta je cesta – rezignirano sliježe ramenima Lijić koji priznaje kako ga stres ovog posla pomalo već i hvata. Baš zato, jedna dočeka dva slobodna dana kako bi pobjegao na selo i odmorio se svega, a posebno ceste.

Žena koje se bave poslom ophodara nemaju, a naš sugovornik ni sam nije siguran zašto, prema sjećanju pak, misli da ih nije nikada ni bilo. Stariji cestari po nekom običaju se prebace na manje vozilo i u nešto laganiju rutu kako bi mu bilo lakše. Lijepa je to gesta, tvrdi Lijić.

- Imamo mi troje il četvero novih kolega, oni su nam uzdanica. Kad ja odem na neku mirniju cestu, ima me tko minjat – smije se, ali potvrđuje kako se mirnijoj cesti ipak veseli.

image
Joško Šupić/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
18. travanj 2021 05:49