Punom parom radi se na rušenju hotela "Marjan", koji građevinski strojevi gutaju kao da je od papira. Nakon uklanjanja stakala i prozorskih okvira, početkom tjedna na red je došla i konstrukcija, a kako radovi odmiču, tako raste i zainteresiranost građana. Pune su klupice na Zapadnoj obali, mahom penzionera, koji budno prate što se događa.
Idealno im je to mjesto da se malo odmore od šetnje i gledaju nesvakidašnje prizore u centru grada dok im sunce grije leđa. Dobitna kombinacija. Uputili smo se i mi na mjesto događaja i priznajemo, i sami smo u čudu zastali, gledajući kliješta kako lome zidove i čupaju željezo.
- Ruše hotel - objašnjava nam Vjeko (6,5 godina), dok naslonjen na klupu pozorno prati bagere kako rade.
S njim je trogodišnji brat Toni i dida koji ih je na Zapadnu obalu i doveo, objašnjava nam ovaj dvojac.
- Livi bager brže radi, a desni sporije - stručno nam komentira trogodišnji Toni. Sviđaju im se bageri, a kada narastu, kažu, žele i oni ovako rušiti zgrade.
- Kad narastem ja ću voziti ovaj bager što je brži, a ti ovaj što je sporiji - diplomatski objašnjava svoju budućnost mali Toni. S njime se ne slaže brat Vjeko, jer kaže "on je veći i brže će rušiti".
Gušt im je gledati kako zgrada nestaje pred njihovim očima, ali nešto ih u svemu ovome ipak muči.
- Nije mi jasan ovaj barba šta poliva sve vodom - iskreno će Vjeko. Objašnjavamo da on polijeva ruševine da se prašina ne bi dizala.
- Jasno je meni to, ali on stalno poliva samo jedno mjesto. Zašto ne poliva i okolo, to mi ne ide u glavu - čudi se Vjeko.
Kerumov cirkus
Dok unuci uživaju u prizorima, njihov djed ipak to malo drukčije gleda, svjestan svega što se godinama događalo.
- Zahvaljujući Kerumu imamo ovaj cirkus. Koliko je samo truda i novca ovdje uloženo, a na kraju nije ništa iskorišteno. Godinama je hotel stao prazan i propadao. Ruglo je bio - kratko nam govori njihov djed.
Ostavljamo ekipu da upija sunce i gleda građevinske strojeve kako gutaju hotel "Marjan" i nastavljamo s našim đirom. Klupice se polako pune, a svakome oko u prolazu "pobigne" na rušenje.
- Već dva, tri dana pratim događanja oko rušenja. Svaki dan prošetam između 10 i 15 kilometara i ovo mi je ruta, tako da taman malo ovdje stanem i odmorim - govori nam Velimir Baković.
Nije građevinske struke, ali izgleda mu da im ovo rušenje odlično ide.
- Sad se vidi koliko je ovo kvalitetno bilo izgrađeno. Pogledajte samo koliko željeza ima i koliko su debele terase bile. Tužno je šta nije bilo boljeg rješenja od ovog, a ako je ovo jedino, podržavam ga. Koliko je samo novca izgubljeno u 20 godina, pita li se itko to? Vrijeme ne možemo vratiti, ali veliki profit je izgubljen - govori nam gospodin Velimir.
Svjestan je i sam da je prazan hotel godinama bio ruglo u centru grada i drago mu je da se barem ova priča miče s mrtve točke.
Prema novom projektu na ovom mjestu bi trebao biti luksuzan hotel s 285 smještajnih jedinica, a prve bi goste mogao primiti početkom 2026.
- Svaki dan šetan do "Labuda" pa normalno da bacim oko da vidim šta se događa i kako napreduju. Red je da se i ovo više sredi. U garaži je bila najezda komaraca, a opasno je bilo i šetati okolo da ne bi nekome što palo na glavu - govori nam Zoran Kraljević, dok sa sigurne udaljenosti prati najnovija zbivanja.
Nije kao u Turskoj
Drago mu je da će Split napokon dobiti luksuzni hotel jer, kaže, to našem gradu nedostaje. Iznenadila ga je količina željeza koja je sad vidljiva, a to je samo dokaz da je kvalitetno građeno.
- Ima armature koliko hoćeš. Nije ovo kao u Turskoj, gdje su se zgrade nakon potresa rušile kao kule od karata. Ovome potres ništa ne bi mogao. Sićan se hotela i bez tornja i 1963. godine kad je izgrađen. Vidi nas di smo sad, opet na početku - za kraj nam je kazao Zoran i uputio se prema kući jer, kaže, obid čeka.
Kada je Petar Burazin četverogodišnjem unuku Tomi rekao da će ga odvesti da uživo gleda bagere, Tominom oduševljenju nije bilo kraja. Toma nije puno obraćao pažnju na nas, nije bio baš pričljiv. Bager je ipak zanimljiviji.
- Kad ovo vidim, duša me boli. Koliko je Kerum potrošija tuđih para i doveja ljudi na prosjački štap, a sada se to ruši. Žalosno je ovo gledat. Prošlo je 20 godina i svi smo očekivali da će se dovršit, otvorit i zapošljavat naše ljude. Sada smo opet na početku - rekao nam je Petar.