StoryEditor
SplitDAN SA SESTRAMA

Naši reporteri s heroinama borbe protiv korone: Od umora se doslovno rušimo, svoje danima ne vidimo, a ljudi od nas okreću glavu. Gore je nego u ratu

Piše Magdalena Družijanić
5. travnja 2020. - 19:49
Božidar Vukičević/Hanza Media

One su heroine, na prvoj crti obrane. Proveli smo nekoliko sati sa sestrama splitske bolnice na Križinama. One su prva brana do korone jer svaki splitski slučaj – bio on potvrđen, samo sumnja u zarazu, kao i svi oni negativni – idu preko njihovih leđa.

I dok smo s njima razgovarali ispred bolnice, automobili i vozači neprestano su pristizali na prijam, raspitujući se gdje se mogu testirati na koronavirus.

Kako ste? – prvo smo ih upitali.

– To je vrlo teško pitanje. Onaj svakodnevni odgovor “dobro” bio bi lažan. Svi smo jako umorni, pod velikim stresom, uz osjećaj velike odgovornosti. Mislim da bi svatko s Klinike za infektologiju u ovom trenutnu dao isti odgovor – kazale su nam Danijela Maleš, glavna sestra Klinike za infektologiju, te Romana Burazer Turko, medicinska sestra.

Bivši "Zarazni" sada je Infektologija 1, a svaki pacijent početno je njihov jer ga one na Infektologiji 1 najprije uvode kroz papire.

Smjene su im naporne, ali ih podnose. Ne znaju što ih čeka, svaki dan je nova i često neplanirana situacija kojoj se moraju trenutačno prilagoditi.

image
Romana Burazer Turko i glavna sestra Danijela Maleš
Božidar Vukičević/Hanza Media

Ima li vas dovoljno u smjeni? – pitali smo ih.

– Trenutačno nas je u smjeni više nego inače; tri na odjelu i dvije na hitnom prijamu, koji je u sklopu naše klinike. Međutim, zbog novonastale i uistinu specifične situacije osjećamo da nas je ipak malo. Naime, jednim dijelom radimo kao trijažni centar jer nam dolaze bolesnici s drugih bolničkih prijama, izvanbolničke COVID-19 ambulante, a i Hitna medicinska pomoć nam redovito dovodi bolesnike. Zapravo, gotovo svi bolesnici prije nego ih se uputi na “pravi” odjel prođu kroz našu kliniku. Dijelom funkcioniramo i kao odjel za oboljele od COVID-19 infekcije. Dakle, kod nas je hospitaliziran određeni broj pacijenata kojima je potvrđena infekcija, no jedan dio čine i oni kod kojih se, opravdano ili ne, sumnja na tu bolest. Nakon dolaska rezultata nalaza negativni se premještaju na neki drugi odjel, ako postoji potreba daljnjeg liječenja i obrade, ili se otpuštaju kući. Pozitivni bolesnici ostaju na našem odjelu, a oni s blažom kliničkom slikom COVID-19 infekcije premještaju se u druge jedinice bolnice Križine predviđene za liječenje ovakvih bolesnika. Tako da u jednom danu znamo imati i desetak prijema i isto toliko premještaja ili otpusta, što iziskuje jako puno vremena i osoblja, koje sve to mora odraditi u skladu sa svim propisima i standardima – pojašnjavaju Danijela i Romana.

Također, svakodnevno se ispred Hitnog prijama obavlja i uzorkovanje briseva ždrijela i nosa na SARS-CoV-2, kojih u danu zna biti od 80 do 100, a obavljaju se i pregledi u Hitnom infektološkom prijamu, što sve opterećuje rad i medicinskih sestara i liječnika i pomoćnog osoblja – kazuju nam sestre.

– Uglavnom nastojimo udovoljiti svim zahtjevima pacijenata. Naši hospitalizirani pacijenti imaju veliko razumijevanje za ovu novonastalu situaciju jer vide u kakvim okolnostima radimo i da se trudimo koliko god možemo. Nastojimo pomoći koliko možemo, a najveća nam je radost kad bolesnik oporavljen bude otpušten kući – kaže Danijela.

Pacijenti koji boluju od blažeg oblika COVID-19 infekcije nisu zahtjevni, a oni sa srednje teškom kliničkom slikom trebaju ipak veću skrb: stalno mjerenje temperature i praćenje vitanih funkcija – monitoriranje, davanje terapije, primjena terapije kisikom, infuzije...

image
Glavna setra Danijela Maleš pokazuje vrpcom zaljepljena vrata soba gdje se nalaze pacijenti
Božidar Vukičević/Hanza Media

Naravno, kroničari i nepokretni bolesnici zahtijevaju puno više brige. Ipak, u ovakvoj situaciji i jedni i drugi traže samo nužno – veli Romana.

Objasnile su nam i iz prve ruke kakvo je stanje sa zaštitnom opremom, a u to smo se uvjerili i sami.

– S osobnom zaštitnom opremom smo od samog početka bili jako štedljivi i trudimo se da je trošimo racionalno. Uzimajući to u obzir, mogu reći da trenutačno imamo ono što nam je potrebno – kažu nam uglas obje.

– Mislim da se svatko od nas zdravstvenih djelatnika brine. Iskreno, nikome od nas ne bi bilo svejedno da netko od naših ukućana dobije od nas COVID-19 infekciju. No, na Klinici za infektologiju smo u svakodnevnom radu i prije ovakve infekcije bili izloženi mogućnosti zaraze. To je zanimanje koje smo izabrali i naučili smo živjeti s rizicima koje ono nosi. Ipak, povrh svega mi smo isto samo ljudska bića koja su se našla u jednoj izvanrednoj i nepredvidljivoj situaciji i nastojimo obaviti svoj posao najbolje kako znamo. Nastojimo ne razmišljati o tome hoćemo li se razboljeti, nego mislimo o tome kako pomoći bolesniku, odraditi svoje obveze i prebroditi sve ovo zajedno – kaže Danijela.

– Svi smo pod stresom. Osjećamo se i dosta nemoćno jer ne znamo kakav će učinak imati naš trud i rad, s obzirom da ne postoji specifično liječenje i da je bolest nepredvidiva. Mislim da je sve individualno; netko je psihički stabilniji i bolje se nosi s ovom situacijom. Nama, kao i svima drugima, kada gledamo slike iz talijanskog susjedstva, nije svejedno. Razmišljamo dan za dan, sat po sat, u nadi da ćemo sve ovo izdržati i da će sve proći sa što manje žrtava i posljedica – kazuje Danijela.

– Kad napokon iziđemo kroz vrata bolnice, toliko smo umorne da više jednostavno ne razmišljamo kako treba. Gotovo kao da ne znate gdje ste stali prije odlaska na posao i kao da ne znate što sad trebate činiti. Toliko vremena provodimo na poslu da više ne znamo što se događa u vanjskom svijetu – priča nam dalje.

Isto je kao u ratna vremena, slažu se Romana i Danijela. Ovo je, kažu, i gora situacija. Nevidljivo, a ne možeš nikamo pobjeći.

- Sve se izokrenulo. Ljudi lutaju ispred bolnice, svi povikuju: “Stani, gdje ćeš?” Čak i gore nego u ratu. A mi sestre kao da smo iz nekog drugog vremena. Ne znamo protiv čega se borimo. Preplašene smo, zabrinute, ne znaš što se vani događa, koji je novi moment, ne pratimo ništa, isključene smo iz obiteljskog života. Zapostavile smo djecu... Nemamo izbora, u banalnim stvarima sada “padamo”. Rušimo se doma. Baš se ono doma doslovno srušimo – iskreno će ove medicinske sestre.

image
Soba za tuširanje i dezinfekciju nakon smjene
Božidar Vukičević/Hanza Media

– Ipak, navikle su obitelji na naš posao, a kad se vozimo do posla, svakakve se misli roje, što će te dočekati, a sve je nepredvidivo. Uglavnom je knedla u grlu svakoga jutra – slažu se naše sugovornice.

Strah od zaraze doma?

– Pa, evo, ja kod majke nisam bila dva mjeseca. A kući dolazim svaki dan. Još i cipele ostavim odmah ispred kuće, pa ako će ih tko ukrasti, eto mu ih, a što ću mu ja – veli glavna sestra klinike, koja nam je prepričala i jedan događaj od neki dan, koji ju je, kazala nam je, rastužio.

– Evo, išla sam na posao neki dan i dvojica poznanika, ono iz prolaza se znamo, valjda znaju gdje radim, čim su me ugledali automatski su se od mene odmaknuli. Bila bih se ja odmaknula od njih, a zapravo sam im samo htjela poželjeti ugodan dan. Eto, takve situacije u cijeloj ovoj situaciji te baš rastuže – iskrena je bila Danijela.

Upitali smo ih i kako izgleda dan pacijenta s koronom.

– Redom: mjerenje temperature, doručak, zdravstvena njega, podjela tableta, podjela parenteralne terapije, vizita, vađenje krvi, dijagnostičke pretrage prema uputi liječnika, ručak, popodnevna terapija, zdravstvena njega, večera, ponovna vizita i postupanje prema razvoju kliničke slike. Pacijenti su nam uistinu specifični; imamo bolesnike na hemodijalizi, onkološke pacijente, a i ostali bolesnici su uglavnom kondicionirani kroničari – veli Romana.

Neki se i malo žale na uvjete i smještaj, a evo što ove dvije sestre na to kažu:

– TV bi dobro došao, ali za sada u ovakvim uvjetima to nije moguće. U sobama su postojali TV uređaji, ali su početkom ove epidemije morali biti uklonjeni. Čaja mogu dobiti u dovoljnim količinama. Bolnička kuhinja nam određuje količinu čaja koju možemo dobiti. Sve sobe u Klinici za infektologiju imaju svoj zasebni sanitarni čvor.

Medicinske sestre rade u turnusima, 12 sati dan i 12 sati noć, a zatim su slobodne samo 24 sata, dok bi u normalnim okolnostima radile 12 sati dan, 12 noć i bile slobodne 48 sati.

– Morali smo reorganizirati rad u skladu s novonastalom situacijom. Slično je i s liječnicima i drugim osobljem – veli Danijela.

Što se pak procedure prije ulaska u kontaminirati prostor tiče, Romana kaže:

– Sestre se podijele tako da one koje prve uđu kod pacijenta obave svoje fiziološke potrebe i onda idu kod pacijenata. Kada obave svoj predviđeni dio posla, tri do četiri sata u komadu, skidaju zaštitnu opremu, tuširaju se i oblače svoju radnu odjeću. Nakon toga – pojašnjava Romana – ide druga sestra koja se oblači i koja će isto obaviti sve što treba oko pacijenata. Tako se izmjenjuju.

image
Božidar Vukičević/Hanza Media

– Presvlačenje je najgore. Traži osoblja i vremena, odjel je poprilično dugačak. Fali nam kako sestara, tako i pomoćnog osoblja. Zasad nas je malo. Neke sestre su prebačene s drugih odjela ali...

Pomoćnog osoblja posebice nedostaje, zbog čišćenja, sve to treba oprati; ima toliko čišćenja, ne možete zamisliti koliko. I administrativno osoblje radi po 14-15 sati dnevno, ne smijemo ni na njih zaboraviti. Svi daju svoj maksimum, od doktora, preko sestara do ostalog osoblja – veli Romana, dodavši kako ih je zasad osam prebačeno s drugih odjela obiju bolnica.

– Problem su i ovi punktovi za uzimanje uzoraka, sve je kod nas, na jednom mjestu, bilo bi dobro i da nas se tu malo rastereti. Isto tako, recimo, iz Dubrovnika dolazi pacijent na respiratoru, vozi ga se direktno na CIT, ali papire moramo rješavati mi – veli Danijela.

Nedostaje pomoćnog osoblja


Pomoćnog osoblja posebice nedostaje, zbog čišćenja, sve to treba oprati; ima toliko čišćenja, ne možete zamisliti koliko. I administrativno osoblje radi po 14-15 sati dnevno, ne smijemo ni na njih zaboraviti. Svi daju svoj maksimum, od doktora, preko sestara do ostalog osoblja – veli Romana, dodavši kako ih je zasad osam prebačeno s drugih odjela obiju bolnica.

– Problem su i ovi punktovi za uzimanje uzoraka, sve je kod nas, na jednom mjestu, bilo bi dobro i da nas se tu malo rastereti. Isto tako, recimo, iz Dubrovnika dolazi pacijent na respiratoru, vozi ga se direktno na CIT, ali papire moramo rješavati mi – veli Danijela.

Ljudi pitaju za imena zaraženih


Ljudi isto znaju biti smiješni, pa nas zovu, posebice iz manjih mjesta i sela jer su čuli da je netko iz njihova mjesta navodno zaražen.

'Čuli smo da je jedan naš tu kod vas' - naravno takve informacije ne smijemo iznositi – pojašnjavaju nam.

#KORONAVIRUS#SPLIT#MEDICINSKE SESTRE

Izdvojeno

10. svibanj 2020 01:31