StoryEditor
SplitJEDNE MIJEŠANE

Na ovom se kantunu 1967. godine rodila ljubav između Splićana i ćevapa, a legendarni ugostitelj kaže: Nama su uvijek zlatne godine, a evo i zašto

Piše Tihana Marović
13. veljače 2020. - 19:08
Miljenko Bilić Prcić samostalno je preuzeo ‘Kantun Paulinu’ 1979. godineDuje Klarić/HANZA MEDIA

U nabrajanju kultnih splitskih radnji apsolutno je nemoguće zaobići “Kantun Paulina”, mjesto gdje se rodila ljubav između Splićana i ćevapa.

Mala radnja na kantunu kamene zgrade, u Matošićevoj, puno je više od puke ćevabdžinice. To je ritual koji se prenosi s koljena na koljeno. Recimo, blagdan svetoga Duje nije propisno proslavljen ako ne posjetiš “Paulinu” i barem pet minuta ne čekaš u redu.

Mjesto na drvenoj klupici ispred ulaza početkom svibnja gotovo je nemoguće uhvatiti. Ako si u inozemstvu i misliš na Split, a netko ti spomene ćevape, točno znaš gdje bi ih najrađe pojeo.

U “Pauline” se ćevapi desetljećima konzumiraju po splitski, s ajvarom i kapulom, tek posljednje vrijeme s kajmakom. Ponuda je uvijek ista - svježe meso i lepinje koje se tope u ustima.

Pristojne cijene

Popije se još Cola ili pivo, ovisno o raspoloženju, ispriča koji vic ili proćakula s dobro raspoloženom prodavačicom, što je iznimno važan dio rituala, i tek onda mirne duše možeš dalje.

Prije koju godinu posao je preuzela treća generacija, sin Ante Bilić Prcić vodi posao nakon što je šjor Miljenko otišao u penziju. Naravno, to ne znači da se šjor Miljenko odmara. Cijeli život je naučio raditi, i sada bez posla više ne može. Zato svaki dan s Visoke dolazi u centar grada i odradi svoja četiri sata.

- Moj pokojni otac otvorio je radnju 1967. godine u Tončićevoj, dvjesto metara od ove lokacije, pokraj tadašnjeg Omladinskog doma. Od drugog razreda srednje škole počeo sam raditi ljeti i od tada nisam prestao. Radili su otac, majka, jedna radnica i ja.

U ovaj prostor prebacili smo se 1976. i od tada smo tu u kontinuitetu. Roditelji su radili sa mnom još koju godinu, a od 1979. u poslu sam samostalno - kazuje šjor Miljenko, uvjeravajući nas da nikada nije požalio što je preuzeo posao.

image
Miljenko Bilić Prcić samostalno je preuzeo ‘Kantun Paulinu’ 1979. godine
Duje Klarić/HANZA MEDIA

- Nikada nisam poželio staviti ključ u bravu, za nas je uvijek zlatno doba jer ne sanjamo više od naših mogućnosti. Prostor je naš, ponuda je uvijek ista, cijene su pristojne. Osnova je kvalitetno meso.

Nema teorije da ga mesar izmelje bez nas. Ja ga miješam već desetljećima, a moj mali je od devet miseci jeo meso, toliko mogu garantirat. Recimo, meni ako ćevap nije crven, neću ga jest. Moj brat samo ga okrene par sekundi da se zatvore pore. I to je to - slažemo se u potpunosti.

Cijene su pristupačne, a kvalitetu najbolje opravdava činjenica da već 53 godine ovaj obrt radi u kontinuitetu, što je prava rijetkost.

Samo stalni posjetitelji znaju za separe, u koji se ulazi s bočne strane. I u vrijeme našeg posjeta, iako je bilo kišno radno jutro, nekoliko momaka, studenata, svratilo je na marendu.

Oduševljeni turisti

- Morali smo skratiti separe jer je trebalo povećati roštilj - pokazuje nam Miljenko malu kuhinju, odmah vadi meso iz frižidera kao dokaz neosporne kvalitete. Razgledavamo roštilj, sitno nasjeckanu kapulu, ajvar, kruh, sve funkcionira. Čak i lepinje proizvodi Miljenkov brat, koji je pekar, pa sve ostaje u obiteljskom poslu...

Teško nam je povjerovati da se u tako malom prostoru odvija sva ćevapska čarolija.
- Šefe, ko podiže atmosferu? Snježa! - smije se zaposlenica Snježana Šolić. Gazda je, nismo trebali ni pitati, najbolji, i u njega radi duže od 25 godina.

image
Prodavačica Snježana Šolić: ‘S mušterijom triba proćakulat, zanima ih svašta’
Duje Klarić/HANZA MEDIA

- Kao da radim već sto godina! Mi se svađamo i mirimo, smijemo i zabavljamo. Nisu to samo ćevapi, nego i priča. S mušterijom triba proćakulat, zanima ih svašta. Strance najviše povijest radnje, a nekad moraš bit i psiholog - Snježa svoj posao zna. Ono što nas je zapravo najviše oduševilo je odnos prema zaposlenicama. Malo je ugostiteljskih objekata, pogotovo u današnje doba, u kojima su radnice dočekale penziju.

- Eto, dvije radnice su nam otišle penziju, jedna je nažalost preminula, i ona bi danas bila u penziji. Osim Snježane tu je i Marina, koja isto radi 27 godina, imamo još jednu koja radi četiri i jednu koja radi pet godina, druga su smjena - navodi.

Posebno priznanje posljednjih godina daju im turisti. Ocjene na Tripadvisoru i sličnim aplikacijama i portalima su sjajne, pa za vrijeme boravka u gradu pod Marjanom postanu česti gosti.

- Vraćaju se i po nekoliko puta dnevno, oduševi ih pristupačna cijena, ali i kvaliteta. Prepoznali su nas na španjolskoj, švedskoj, finskoj televiziji, samo u Splitu smo najmanje prepoznati.

- Pa nemojte tako. Čast svim novitetima, no nema Splićanina, poznatog i nepoznatog, koji nije u vas gušta?!
- A istina. Da znaš, mlada si ti, jeli su ovdje i priznati novinari. Miljenko Smoje je dolazija, i Momčilo Popadić. E, Popadić bi često svratija... Ma ko će ih nabrojat sve.

image
Miljenko Bilić Prcić samostalno je preuzeo 'Kantun Paulinu' 1979. godine
Duje Klarić/HANZA MEDIA

Zaključujemo da šjor Miljenka ipak tišti jedna stvar. Od obrtnika do obrtnika priča se ponavlja, muče ih - gradski oci.
- Zima je najgora. Mi radimo svaki dan, i mogu reći; uništili su grad! Ulice su prazne do prvi četvrtoga, pustinja!

Gospoda iz Banovine su krivci. Treba napraviti parking, dati ga besplatno preko zime na korištenje da se ljudi vrate u grad. Nemam ja ništa protiv centara, ali zar nije najbolje šetati po svježem zraku... Posljednjih nekoliko godina zime su užasne. Gradski oci me dovode do ludila. Ne mogu do radnje donijeti meso, mogu ići do kraj bivše Splitske banke, i to plaćam 1800 kuna.. Eto, to me jedino ljuti! Ništa drugo... Razgovor ćemo ipak završiti u pozitivnom tonu. Pitamo za anegdote, situacije iz povijesti “Pauline” koje bi valjalo zabilježiti.

- Uh, bilo ih je na tisuće, tko bi se sjetija svega. Ma najsmješnije mi je kad me pitaju gdje sam završio fakultet za ćevape. 

Nema straha za budućnost Pauline, Studenčani su to...


Uz sina Antu koji je preuzeo posao, šjor Miljenko ima još i kćerku u Njemačkoj i sina u Americi. Ima četvero unučadi, a nada se da će doć još koje. Ako Bog da, u "Pauline" bi mogle raditi i još tri generacije.

Pukom slučajnošću "Paulinu" smo posjetili baš na drugu obljetnicu smrti pokojnoga oca i djeda Ivana, utemeljitelja posla. Nasljeđe mu je takvo da mu zavidimo, ne samo da se posao još drži, nego ima i 14 praunučadi. Inače, Bilić Prcići su rodom iz Studenaca, pokraj Imotskog.

#KANTUN PAULINA#ĆEVAPI#KULTNA MISTA VELOG MISTA

Izdvojeno

01. lipanj 2020 20:41