Ako još uvijek neki grad doživljavaju kao oveću nakupinu kuća s njima pripadajućim stanovništvom, namještajem i, eventualno, kućnim ljubimcima - a ne (kako je to nadahnuto definirao splitski arhitekt Mišo Dunović) kao svemir u kome se može popraviti sat ili u kinoteci pogledati film - onda je donekle i shvatljivo što nije malo ni onih koji će pred sintagmom “strategija razvoja urbane aglomeracije” zakolutati očima i upitati: a vridi li to za jesti?
U jednoj ranijoj Dalmovnici kazao sam da je ta sintagma skovana od učenih i važnih riječi koje same po sebi sugeriraju da se odnose na nešto složeno, značajno i zahtjevno.
Rečenoj temi sad se evo vraćam s (barem) dva aktualna povoda koji pokazuju upravo začudno neshvaćanje njezine važnosti i tamo gdje se to uistinu ne bi oče...