StoryEditor
Splituvik kontra

Mi i milijun turista tiskamo se na jednoj trećini gradskoga prostora, tučemo se ka pasi za kvadrat, a padine Mosora zovu...

Piše Damir Šarac
14. veljače 2020. - 12:00
Pogled na Split s MosoraBožidar Vukičević/HANZA MEDIA

Ova je splitska sedmica počela s puno lipih visti, a tri izdvajamo; premijeru Plenkoviću puno se svidija razvojni plan grada Istočne obale i Kopilice koji mu je prezentira gradonačelnik Andro Krstulović Opara u Zagrebu, gradit će se novo, supermoderno naselje na žrnovničkoj Korešnici i ić će se na minjanje Generalnog urbanističkoga plana.

Doduše na ovu zadnju svakome poštenome čoviku malo zadrću noge, jer izmjene GUP-a u ovoj našoj mladoj Hrvatskoj obično znače da se na bokun karte sjate lešinari svih vrsta gledajući samo kako će zagrist koji komad javnoga, zelenoga i slobodnoga, pa utirat još koju poslovno-stambenu zgradu neupitne ružnoće, hotel ili šta bilo, svakako po štetu građana.

Mogu poteštati, župani i načelnici govorit koliko oće kako je to za razvoj i dobrobit svih, ali mi nikako da shvatimo. Ko se jedanput opeče na GUP, na svaku novu izmjenu puše. S druge bande, nema razvoja bez GUP-a, a s treće, opet, dobar GUP može značit i dobar život u gradu.

Pogledajmo samo stare kvartove izvedene po planu: Spinut, Skalice, Gripe, Blatine, Lokve, Plokite, Trstenik, pa i nikad završeni Split Treći. Parkovi, livade, igrališta, vrtići, škole, butige, neloše ceste i u općen pomanjkanju parkirališnih mista, uvik se nađe koji metar za ostavit auto. I u ove se četvrti utiravalo svega, nije da nije, ali ostali su primjer najviše kvalitete življenja u Splitu.

Danas, četrdesetak godin nakon šta je tamo zasađeno zadnje stablo i nalivena zadnja teraca, ne možemo se ni približit tome standardu. Znan, odma ćete reć, bija je onda Urbanistički zavod, struka je crtala planove, ako si se protivija državni pendrek je radija.

Ne diraj ništa!

Danas se držimo sto puta pametnijima i naprednijima, tehnika, posebno građevinska išla je naprid toliko da je teško i povirovat, umisto olovke i trokuta kompjutori sami crtaju, a sve šta se napravi gore je od onoga. I zato čovika uvati straj i drćavica čin čuje za izmjene: ne diraj ništa jer može bit samo gore, bolje još nismo doživili!

Zato veseli objava da će se na Korešnici gradit po starinsku, uritko, s ljudskon miron. Iduću će se šetemanu za 15 hektara koje je gradu poklonila država, raspisat prvi natječaj za gradsku četvrt posli skoro pedeset godina. Po vika se nije ništa planiralo osim izmjenjivalo, šta znači utiravalo di se može i ne može! Strašno je to čut.

E, i na toj Korešnici bit će oko iljadu stanova za tri iljade stanovnika. Planiraju se kulturni, javni, zdravstveni i sportsko-rekreacijski sadržaji. I da se opet ne zaboravi, pastoralni centar i crikva, tako da ih se neće naknadno ubacivat ka šta je obično praksa. Na Korešnici će dom nać branitelji – stradalnici Domovinskoga rata, mlade familije, znanstvenici i zaštićeni najmoprimci. Znamo mi nas, opet će se pripetat i nečasnici, al ostavimo to za poslin, sad snivajmo.

– Moglo bi to bit predivno novo prigradsko naselje. Po sredini teče potočić, a propisano je da deset metri sa svake strane mora bit park. Bit će lipo ka Prisavlje – smije se arhitekt Drago Žuvela, prešidente Društva arhitekata Splita koje će provodit natječaj. I crkva će na natječaj, napokon, jer crkve bi tribale bit umjetnička dila arhitekture, a ne betonski kašuni bez dostojanstva kakve su se u zadnje vrime gradile.

Neviđeni komod

Žuvela je usporedija Korešnicu s još jednin, zadnjin naseljen u kojemu se gradilo naveliko kako bi se jasno istaknija komod šta će ga novi stanovnici imat: na Kili se na prostoru od 3,5 hektara stišće pet iljad ljudi, dok će na Korešnici na 15,3 hektara bit arje za tri iljade stanara.

Sve to nama, nenaviklima na išta normalno pari ka neki san, oblanda, mazanje očiju. Ali triba virovat da će uspit. I baš je dobro šta se takav jedan primjer suvremenoga stanovanja gradi vanka centra. Stišćemo se ka gusinice na ovome poluotočiću, a devedeset posto građana, uključujući i ove šta jesu-nisu na vlasti, ne zna kako se cilo gradsko područje namečilo na samo 25 kilometri kvadratnih, a cili Split je površine 79 kilometri kvadratnih.

Znači, mi i milijun turista tiskamo se samo na jednoj trećini gradskoga prostora, tučemo se ka pasi za kvadrat prostora, uništavamo i mrvimo tih 31 posto, a skoro 70 posto terena je slobodno. Sitimo se da Split dopire priko Žrnovnice do Gornjega Sitnoga na Mosoru, a put istoka priko Tugara sve do Srinjina – bar kvarat Zlatne planine je naš.

A čuje se da bi se na referendumu uskoro i Dubrava mogla priključit, od zajedništva s dalekin Omišon koristi imaju samo oni koji ih drže tamo.

Na zapad se Split ita, ne do punte Marjana, nego do Slatina na Čiovu, priko mora. I ako su Slatine naša konklava, naš Gibraltar, baš su ove južne mosorske padine jedan privridni, prostrani resurs o kojemu se malo zna i malo razmišlja. I to zato šta se ne drži do kvalitete življenja, nego daj, nabij se, prodaj, pusti mene. A gori šume, proplanci, vode i visine. Samo triba znat upravit.

Izdvojeno