Svakoga dana 60-godišnji Marinko Glibota iz Slivna, posljednjih osam godina sa splitskom adresom, dođe na podnevni ručak u Caritasovo Blagovalište u Zrinsko-frankopanskoj već u sedam ujutro. Tako je bilo i danas, na Međunarodni dan borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti.
I nije jedini korisnik koji satima urani, i prije dolaska djelatnika Caritasa Splitsko-makarske nadbiskupije. Skupljaju se, u iščekivanju toplog obroka, znatno ranije i drugi, jer je Caritas mnogima jedino utočište u kojemu će osim hrane naići na osmijeh i lijepu riječ. Sve su oni naši sugrađani, kojima svakodnevno u prevladavanju egzistencijalnih i ostalih životnih poteškoća, uz brojne institucije i organizacije, nesebično pomažu i mnogi Splićani s puno sretnijim sudbinama.
I Marinkova je nekoć davno slutila na takvu. Kad se 1986. godine zaputio u Ameriku, gdje je, kazuje nam, imao i djevojku, nije mogao ni zamisliti gdje će ga život dovesti...
– Trebao sam u Parizu sjesti u avion za New York, ali su me, dva sata prije polijetanja aviona, spopale crne misli. Razmišljao sam o suicidu... Ne, nisam pao u depresiju zbog odlaska. Upravo suprotno. Pukao sam od veselja, sve mi je to bilo izazov. Prebacilo me... Bio sam mjesec dana u bolnici u Parizu, a kad sam se vratio u Split, liječio sam se i na psihijatriji.
Tako nisam otišao u Ameriku – iskreno govori Marinko. Iako je u Splitu završio srednju školu stekavši zvanje rukovatelja građevinskih strojeva, nikad nije obavljao taj posao. Kako je nakon odlaska u JNA položio i čertvrti stupanj za KV vozača, a priča s Amerikom propala, otac mu je kupio novog "tamića", iako mu je, sjeća se, govorio kako bi bilo bolje da ide na fakultet u Zagreb nego da mu kupuje kamion. Ali radije je išao u prijevoznike... I uz to se bavio stokom i poljoprivredom
– Više sam volio voziti drva, pšenicu, krumpire, gnoj, grožđe... Ma svašta. Dvadesetak godina vozio sam kamion na crno, zato danas nemam ni dana radnog staža. Bio sam i u braku, bez djece, razveli smo se – kratko će Marinko. U Slivnu je živio dok mu nisu umrli roditelji. Dok nije ostao sam... Jedna sestra mu je, kaže, umrla 2005., druga je bolesna, a s njezinom se djecom ionako spori na sudu oko obiteljske kuće, koju je svojim rukama gradio na Sirobuji. Još u 16. godini života, veli, sve temelje iskopao.
Selo izumrlo, pa je došao u Split
– U Split sam došao jer je selo izumrlo. Svi ljudi iz mog sela pobjegli, napravili kuće po Splitu, Makarskoj, Stobreču... Eno ih na Visokoj, Pujankama, Brdima... – nabraja Marinko, koji se u Caritasu hrani posljednje četiri godine. Dovele ga na tu adresu bolest i neimaština. Prima osobnu invalidninu i zajamčenu minimalnu naknadu, sve zajedno nešto više od 400 eura. Raditi, zbog bolesti, nažalost, ne može. Živi u Varošu, u podstanarstvu kod rođaka...
– Od toga što dobijem platim podstanarstvo, režije mi plaća Grad Split. Ali da mi nije Caritasa, bio bi gladan kruha. I rođaka kod kojega živim u Varošu za stotinu eura mjesečno. Pa tko bi preživio s tim novcem u gradu?! A što ću, s druge strane, na selu?! Ako ću raditi zemlju, moram uložiti pare.
Dođeš u gostionicu, tamo sjedi jedan ili, u najboljem slučaju, dvojica. Nemaš se više s kim sastati... Uz to nisam radno sposoban. Bole me koljena, bolestan sam na živce, pijem tablete. Možda bi mogao raditi sat ili dva dnevno, nisam ja više za velike rađe – govori Marinko.
Pohvale za spizu
Spiza u Caritasu, dodaje, ne može biti bolja. A i podruži se usput, sretne nekog poznatog. Nije ga sram što je završio tu gdje jest, vedro i srčano potvrđuje, jer nitko ne može sa stopostotnom sigurnošću znati u kojemu će ga smjeru zarotirati život. Nije ni on davnih godina zamišljao da će ispasti baš ovako, ali nije nezadovoljan. Gura... Kako "ubije" dan?
– Ma zamijenio sam dan za noć. Predvečer zaspem pa se probudim u ponoć ipo, jedan. Slušam muziku na USB-u preko mobitela, to me opušta i smiruje. Koju volim?! Sve. Rock‘n‘roll, Elvisa Presleyja, Mladena Grdovića, Dražena Zečića... Idem li na Hajduka? Nisam ima 30 godina. Zašto?! Zato što slabo igra! Nema više onih igrača i one uprave... Nema Šurjaka, Džonija, Rožića, Holcera, Žungula, Buljana, Jerkovića... Hajduk je imao najjaču half liniju u Jugoslaviji. Svih vremena. Peruzović, Holcer, Buljan. Bila je to najjača half linija, čak i u Europi. I otkad njih nema, gotovo je.
Nema više ništa od Hajduka. Nikad više nećemo biti prvaci. Evo, ove godine smo izgubili od Istre... Pa recite vi meni, kako možemo izgubiti od Istre?! Mi "cijepili" Crvenu zvijezdu u Beogradu za vrijeme Juge, nitko je nije mogao "cijepiti" nego Hajduk. A vidi sad ovo – žesti se Marinko. Zato radije bolne noge, umjesto do Poljuda, protegne na drugu stranu.
– Svakog dana prošetam do marjanske vidilice, mobitel kaže da dnevno prijeđem četiri-pet kilometara. Čovječe, za godinu dana, mobitel mi govori, prešao sam Saharu. Znači, čitava Sahara za godinu dana. Al‘ je to malo? – uz osmijeh pita Marinko.
