U utorak ujutro, 31. listopada najmodavac K. D. iz Šimićeve ulice (podaci poznati redakciji) izbacio je njihove stvari na ulicu iz garaže veličine 15 m2 na Blatinama, koju im je prethodno iznajmio za 130 eura mjesečno.
Od tada 50-godišnja Ljiljana i majka joj Anica s “ohohoho godina” (gospođa vješto izbjegava pitanje, a ni s prezimenom ne bi u javnost) borave na javnoj površini ispred spomenute garaže, jedne u nizu istih, okružene gomilom stvari u kutijama i velikim kesama za smeće. Ima tu svega, od umjetnog cvijeća, madraca, stare psihe i barskih stolica do invalidskih kolica.
Dok je nad Splitom u srijedu, na Svisvete, lijevalo kao iz kabla, sklonile su se pod nadstrešnicu obližnje autopraonice. Bila je i policija, zvali su susjedi...
Dobile su i kaznu, a od dobrohotnih i mogućnost plaćenog noćenja u normalnim uvjetima. Odbile su. Ne žele, govore, da im netko ukrade njihove stvari ili ih odnesu komunalci. Zato ne mrdaju s javne površine u Šimićevoj dok se ne snađu. A i ne traže milostinju, jer, kako govore, imaju novca.
– Ne znam čemu sva ova gungula, nećemo se snimati. Sve će biti u redu... Neka smo na javnoj površini, nismo ovdje svojom voljom. Što ćemo, čekamo prijevoz – ljubazno nas je pokušala odvratiti od pokušaja razgovora Anica kad smo joj u četvrtak, zatekavši je samu sa stvarima, prišli.
– Jučer smo se već počele seliti, ali kako je bila ona luda kiša nismo mogle ništa. Gdje se selimo?! Kći će sad dobiti vezu... Sad je otišla tražiti, a ja čuvam stvari. I sad ovi što prolaze pitaju: “Dokad ćete sjediti tako?” A ja im kažem: ”Doktor mi je rekao da sjedim zbog kuka”.
Svi zagledavaju u stvari, sve bi uzeli. A kao u pitanju je smeće. To je roba... Osobne stvari. Recite mi, što je ovo?! Smeće, a – pita nas Anica pogledavajući prema gomili poslaganih predmeta uza zidić. Poslijepodne, veli, odlaze iz Šimićeve, čim stigne “čovjek s Brača”, koji im je “veza za dalje”. Potom okreće pogled prema garaži u kojoj su boravile...
– Tu smo bile do prekjučer, ali nema kod tog vlasnika čekanja da se snađemo. Bilo je ili izlazite ili letite kroz prozor. Sve smo platile, na dugoročno iznajmile. Imale i ugovor, ali znate kakav – na koljenu. Nije on to dao ovjeriti kod javnog bilježnika.
Mislim da ovo nije u redu... On je znao da auto nemamo i kći se lijepo dogovorila s njime da će u garaži biti ambalaža i da je u pitanju selidba, od jednog stana do drugog, jer, Bože moj, nemamo gdje staviti stvari. Bilo je: “Možeee, sve u redu”. A kad sam došla ja i rekla da moramo otići kod javnog bilježnika, nije htio – govori nam Anica kako je dogovoren najam garaže iz koje je s kćeri naprasno izbačena na ulicu.
Uvijek plaćanje bez potvrde
Je li vlasnik znao da ćete vi tu i živjeti ili ste iznajmili garažu samo za stvari?
– Pa za stvari... Jesmo li spavale tu?! Jesmo, kad smo puno radile, kako se to već radi po noći. Kći se bavi bocama. I kako konobari završe oko jedan, dva u noći, mi to čekamo. Imamo li kakav podstanarski stan?! Pa imamo... Privremeno, kod kolegice – odgovara nevoljko Anica, otkrivajući kako su u Splitu proteklih godina promijenile niz podstanarskih adresa. Svugdje su, veli, bile. I plaćale, ali nikad nije bilo nikakve potvrde.
O istim osobama, majci Anici i kćeri Ljiljani, pisali smo prije pet godina kao o beskućnicama sa psom bretoncem, koje su tada živjele u Sinju u oronuloj, napuštenoj vojarni. Spašavalo ih se, zahvaljujući dojavama građana, po velikoj hladnoći. Angažirao se tamošnji Crveni križ (jedno vrijeme spavale su u njegovim prostorijama), ali i Grad Sinj, koji im je kasnije čak pronašao i smještaj.
Očekuje se -15 stupnjeva, a majka i kći žive u izgorenoj sinjskoj vojarni; Nemaju ni struje ni vode, građani strahuju da će umrijeti od hladnoće, ali one ne žele nikome smetati...
No, svugdje je, kažu nam Sinjani koji su bili u kontaktu s njima, bilo isto – zbog njihova dovoženja gomile stvari iz smeća i nehigijene bunili su se susjedi. I tamo je uredovala policija. Odbijale su pomoć i ponavljale ono što su i nama, na Blatinama, rekle: “Mi nismo socijalni slučaj”.
A onda su, nakon petogodišnjeg boravka u Sinju, nestale iz alkarskoga grada. Priča o njihovu načinu življenja očito se po “copy-paste” principu nastavila odvijati i u Splitu.
– Jučer je ovdje bila i policija. Uvijek je tako bilo, kad god bi ih te, baš moram reći, primitivne babe zvale u stilu “joj, sirotice stoje na ulici, jadne su, nemaju kuda”, oni bi došli. A ja sve uredno plaćam, samo nemam dokaz. Radila sam u banci i u Fini, u Osijeku. Imam mirovinu, sve je normalno. Podmirujemo troškove.
I onda nam policija kaže: “Vi stojite na ulici, vi ovo, vi ono”. Rekoh im: “Više ništa neću vaditi. Ni osobnu ni išta drugo”. Što oni mene ispituju, da kako mi se zove mama, kako tata? Dvaput sam udavana, dvaput rastavljena. Rekla sam im da mi nabave neku garažu, da ću platiti, a ne da me ispituju – pojašnjava Anica.
Smještaj u garaži iz koje je izbačena s kćeri je, veli, izgubila jer vlasnik želi iznajmiti prostor nekome s automobilom. A bila je, objašnjava, uređena za tihi obrt.
– Meni je to čudno, to je čisti dišpet. Iznoseći naše stvari pitao me: “Je li ovo za ovu garažu? Ili ovo?” Mislim da baš jest za te i takve stvari, neću valjda avion donijeti ovdje – glasno razmišlja Anica. U tom trenutku stiže i Ljiljana noseći u rukama vrećicu s hranom. Pitamo je li uspjela pronaći smještaj.
– Je, je.
Negdje blizu?
– Je, je.
Znači danas se selite?
– Aha.
– Vidjet ćemo, kako ćemo se dogovoriti – uključuje se majka u naš razgovor. Njih dvije, tumači, žive od Ljiljanina skupljanja boca i njezine mirovine.
Imam lijepu mirovinu
– Jesam li ja vama rekla da sam radila u Fini? Imam lijepu mirovinu, sve normalno imam. Zašto nismo iznajmile podstanarski stan?! Jesmo, uvijek. I sve plaćamo, ali na crno. Nitko nas neće prijaviti. Eto, u tom grmu leži zec.
I onda nas šutnu kao loptu. Zašto?! Dođu turisti, 15. lipnja je krajnji rok za iseljenje. Neki tjeraju van i za Uskrs. Evo i ovdje će u garažu sada doći čovjek s autom, a na papiru je lijepo napisano da se mogu držati i stvari. Dala sam tisuću kuna za najam, a to ne vrijedi više od 400 kuna.
– Kao da je garaža Vila Dalmacija. Nije to apartman s deset zvjezdica – primjećuje Ljiljana.
No, vi ste tu i živjele?
– Mi cijelu noć radimo. Nitko nas nije vidio. Nismo uopće spavale... Nekad smo i ostale, iako tu nisu neki uvjeti. Ali sve se može kad se nešto želi i hoće. Sve se prebrodi. Mi smo stalno u pokretu. Radimo. Imamo dovoljno za život. Mama ima lijepu penziju. Ne uzimamo pomoć od Centra za socijalnu skrb – naglašava Ljiljana. Dok drugi, domeće, pijani spavaju na klupi, nitko ih ne dira, a njima se svako malo pišu kazne.
Onda biste mogle i kupiti garažu?
– Mogle bismo, u biti. Bolje je u dogledno vrijeme i kupiti nego iznajmljivati. Recimo, kad dođe turizam, ne možete dobiti nijedan podstanarski stan.
– A znate kako onda oni to prevode – ubacuje se s pitanjem Anica.
– Kažu nam: “Vi ne možete to platiti”. Majku vam ljubim, imam penziju, imam otpremninu, nagrade...
Ljiljana prisnažuje kako ona može dignuti i kredit. Da se može i zaposliti. Pri tom ne krije kako su više puta bile izbačene iz podstanarskih stanova. Zašto, nije im jasno. Spominju ljubomoru, dišpet, živčane Dalmatince kojima sve smeta... Ne vole kad se njihove stvari nazivaju smećem. I smatraju kako bi najmodavcima jedino trebalo biti bitno plaćaju li ili ne.
– Higijena u garaži?! Donesemo lavorić, malo si operemo ruke. Ima struje, ugrije se voda na štednjaku. Gdje čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna – umjesto odgovorom služi se poznatom narodnom Anica.
Usprkos početnom uvjeravanju kako je pronašla novi smještaj za sebe i majku (i gomilu stvari) Ljiljana nas je na odlasku upitala: “Možda vi imate neku garažu za iznajmiti?” te zaključila: “Ne možemo mi van Splita. Tu nam je posao”. Povratak u Zagoru za njih ne dolazi u obzir.