StoryEditor
SplitKRAJ SVETE MARIJE 8

Legendarni splitski urar istim se poslom bavi već 40 godina i zna sve o urama i ribama: Najbolji su satovi na navijanje, a srdela sve diktira

Piše Tihana Marović
10. veljače 2020. - 17:05
Urar Zlatko Ivulić sa svojom obrtnicom iz 1980. godineNikola Vilić/HANZA MEDIA

Proć peškarijom, a ne javit se uraru Zlatku Ivuliću, isto je ka da ideš u Rim, a ne vidiš Papu - pojašnjava nam par umirovljenika valjda svakodnevno okupljenih oko slavne Zlatkove radnje.

Mala meštarska butiga, na adresi Kraj svete Marije 8, postala je tako kultno splitsko mjesto, a jedan od posljednjih urara staroga kova prometnuo se u pravoga gradskog kroničara. Nema te gradske face koja mu barem jednom nije odnijela sat na popravak, ali i raspitala se o ponudi na peškariji, budući da je naš sugovornik dvostruki meštar - o satova i o riba.

- Da bi bija urar treba ti mirna ruka, oko sokolovo, tribaš imat volje i znanja, a Bogu hvala ja sve to još uvijek imam - kazuje nam Zlatko, pružajući ruke kako bismo se uvjerili da se ni najmanje ne tresu, te da ni godine nisu stale na kraj njegovoj profesiji.

Iako nenajavljene, dočekao nas je s friškim primjerkom "Slobodne" na stolu, kaže kako se dobri rituali ne mijenjaju. Ni nakon punih 40 godina provedenih za pultom (obrt je od oca preuzeo 21. siječnja 1980.), još uvijek mu se ne ide u mirovinu.

Isti rituali

- Ma nema šanse, a što bi ja bez ovoga! Svako jutro kada se ustanem, rituali su isti. Obrijem se, popijem sok od friške naranče, i odem tu blizu na kavu sa šlagom.

Onda otvaram butigu i čekam mušterije. Ženi lipo kažem da ću i umrit u butigu, a šta ću drugo! Kada vidim peškariju, ovo malo šušura odma se drukčije osjećam - suze su mu došle na oči. Kako i ne bi kada je urarska tradicija u Ivulića stara gotovo osamdeset godina. Butigu je osnovao otac mu Petar, Hajdukov vršnjak, rođen kultne 1911. godine.

- Evo vidite, ovo mu je karta, a šta je Hajduk nekad bija - vrti glavom pokazujući nam očevu iskaznicu, vadeći pri tom i svoje, one s logom Slobodne Dalmacije i Sportskih novosti.

- Eee koja su to vrimena bila. Sjećam se kada bi Joško Kulušić, tadašnji glavni urednik pitao imam li što za predat, a ja bi dao sliku Bola...Ma, Bol je tada na naslovnici bija... - prisjetio se slavnih fotoreporterskih dana.

Feđin pir

- A onda osamdesete otac je iša u penziju, ja sam izučija zanat i nastavija očev obrt. Tu bi i tamo još nešto reporterski
odradija, ma nije zbog honorara virujte mi, nego zbog ekipe. Dobra smo ekipa bili, evo i sad navrati Feđa, a i sin mu Duje. Jeste znali da sam ja Feđi snima pir, a on meni?

- A onda ste ostali jedan - jedan?
- E, tako nekako - smije nam se Zlatko, upućujući nas na uokvireni članak iz "Slobodne", obješen na zidu odmah pokraj ulaznih vrata. Novinar Damir Šarac, tvrdi, odradio je sjajan posao i zaslužio počasno mjesto. Što se urarskog zanata tiče, žao mu je, kaže, što više nema onih neuništivih kvalitetnih satova na navijanje.

image
Urar Zlatko Ivulić sa svojom obrtnicom iz 1980. godine
Nikola Vilić/HANZA MEDIA

- To su bili dobri satovi, ali popravak takvog košta oko 200 do 300 kuna. Sat je potreba, a ne luksuz. Iako zbog zanimljivog dizajna danas se i u modne svrhe koristi. Možete ih nabaviti i za pet dolara, ali odmah vam moram reći da onaj ispod sto eura nije pravi sat - tvrdi s onim povećalom na oku, mijenjajući bateriju elegantnog ručnog primjerka stalnoj mušteriji.

Stalni mušterije

- Uf, još su nam se očevi znali. Nikom drugom ne bi dala sat u ruke - kazuje nam gospođa u pratnji prijateljice. Nakon što joj je urarski šef potvrdio kako nova ručka ipak nije potrebna, nastavljamo razgovor.

S tugom nam kaže kako urarska struka pomalo izumire. Danas im je, priča nam, dopušteno obavljati djelatnost i u stanu. Je li se tko na to odvažio, ne zna. On svoj stan na Rivi ne planira pretvoriti u radnju. Pogađamo, falila bi mu peškarija.
-  Ribu pratim, znam šta ljude zanima - kaže morski znalac podučavajući nas.

- Srdela sve diktira, zato je baš ona najvažnija. Ljudi traže pristupačnu ribu, a ne zubaca od 250 ili prve lignje s peškafonda koji se prodaju za 200 kuna... A, znate li zašto je peškarija baš ovdje? Zbog sumpora! Njegov smrad tira mušice, biže ko vrag od tamjana i zato ih tu nikad nećete vidit. Inače, peškariju nam je projektira Šoltanin, arhitekt Ante Bezić tamo krajem 19. stoljeća, a jeste li znali da je radija i na crkvi svetoga Frane? - u samo tridesetak sekundi dao nam je pravu lekciju iz povijesti.

#ZLATKO IVULIĆ#URAR#KULTNA MISTA VELOG MISTA#SPLIT

Izdvojeno

26. svibanj 2020 21:42