Iako nam se na trenutke čini kako kad je u pitanju epidemija koronavirusa i postupanje u kriznim situacijama posljednjih dana zapravo ne znamo tko pije, a tko plaća, dobro je znati kako je Split bio jedan od povijesno vodećih europskih gradova kada su u pitanju karantene.
Sve je počelo na današnjoj Obali lazareta, na potezu od Gata sv. Nikole do pothodnika ispod Pazara, na prostoru gdje se u novije vrijeme nalaze zgrada Lučke kapetanije, Turistička palača i parkiralište za autobuse i taksije južno od tržnice. Upravo tu, na kraju srednjeg vijeka, izgrađena je jedna od najznačajnijih trgovinskih i zdravstvenih građevina na Jadranu – slavni splitski lazaret.
U razdobljima mira između Venecije i Osmanskog Carstva, s prekidima u ratnim godinama, dalmatinski su gradovi bili iznimno važne uvozne i izvozne luke mletačko-otomanske trgovine: posao je cvao u Dubrovačkoj Republici, turskom Neumu, no najživlje je često bilo baš u našem gradu.
Europski standard bio je jasan – velike luke imale su lazarete (nazvane po sv. Lazaru, zaštitniku oboljelih), gdje se odvijao ne samo ukrcaj i iskrcaj robe, nego i raskuživanje u vremenima čestih pošasti, uz strogo obvezno odležavanje robe, često i ljudstva, što podrazumijeva 40 dana karantene, kako bi se uočila i spriječila eventualna zaraza.
U gradskoj luci, najprometnijoj od svih na istočnoj jadranskoj obali, nije bilo prikladnog prostora za te poslove. Roba se skladištila u podrumima Dioklecijanove palače, ali izolacija građana od nerijetko zaražene istočnjačke robe bila je slaba.
Stoga je u 16. stoljeću razvijen plan za izgradnju prostranog i za zdravlje građana važnog lazareta.
Nacrt je izradio Danijel Rodriguez (Rodriga), jedan od pokrštenih španjolskih i portugalskih židovskih prognanika.
Videći da Turci žele osnovati svoj lazaret na ušću Neretve, kao i Dubrovčani, Mletačka Republika prihvatila je njegov plan. Rodriga je 1580. započeo svojim sredstvima gradnju karantene, lazareta, a zatim je to nastavila država, ali pod njegovim nadzorom.
No, sve ima svoju cijenu. Po pisanju povjesničara umjetnosti dr. Duška Kečkemeta, kao naknadu za svoj plan i trošak Rodriga je zahtijevao da Mletačka Republika primi u grad pod Marjanom koloniju Židova prognanih iz Španjolske, prema kojima su njezini zakoni bili puno blaži od ostalih europskih zemalja, koje im nisu bile sklone.
Doseljeni Sefardi dobili su dio naselja unutar zidina Palače, prostor čije ime do danas baštinimo kroz neformalni toponim Get, a njihovi nasljednici kroz stoljeća su ostavili veliki trag pod Marjanom. Splitski je lazaret privlačio brojnu i obilnu robu, ne samo s Bliskog, već i s Dalekog istoka. Stoga je naš grad nosio prestižnu titulu – zlatni prsten između Istoka i Venecije.
Prostor je dograđivan više puta, pa je relativno brzo postao jedan od najbolje opremljenih tadašnjih lazareta u Europi.
Dr. Kečkemet iznosi kako je veličinom premašio i dužinu pročelja Dioklecijanove palače.
Bio je dug oko 200 metara, a širok oko 100.
Zaštitni zdravstveni propisi bili su vrlo strogi, ali nisu uvijek sprječavali kužne pošasti. Prije izgradnje karantene u Splitu su bile češće epidemije "crne smrti", u 14., 15. i 16. stoljeću, a nakon toga lazareta ipak rjeđe. Zabilježene su 1607., 1731., 1763. i posljednja 1784. godine. O razmjerima tragedije govori podatak da su od 29. ožujka do 30. srpnja 1784. godine umrle 1264 osobe, a grad je u to vrijeme imao tek nekoliko tisuća stanovnika.
Evo i kakve su sigurnosne mjere bile na snazi. Lazaret je imao nekoliko dvorišta s bunarima sa sumporastom tekućom vodom za ispiranje robe, zdravstvenike, čuvare, staje za karavanske konje i skladišta za robu. Bila je u njemu i crkvica sv. Roka, kojem se utjecalo protiv epidemija, posebice kuge, te posebna prostorija za razgovore izoliranih ljudi s vanjskim svijetom.
Prema pisanju profesorice Snježane Perojević, s Katedre za graditeljsko nasljeđe Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije, roba pogodna za prijenos zaraze podvrgavana je strogom procesu raskuživanja, koje se provodilo na tri osnovna načina: prozračivanjem, uronjavanjem i iskuhavanjem.
Pranje se obavljalo u vodi s dodatkom octa ili u moru. Životinje su također prane vodom s octom, a prije ulaska u naselje morale su proći kroz za to pripremljene bazene. Provjetravale su se sve tekstilne sirovine, kože, krzna, tkane i pletene tkanine, tepisi, prekrivači, pa čak i duhan.
Iznimno je zanimljivo i radno mjesto raskuživača kojima je povjeren posao provjetravanja roba. Morali su provesti propisano vrijeme karantene s robom, prevrtati je golim rukama, jer je njihovo dobro zdravlje smatrano jamstvom da roba nije zaražena!
Putnici koji su dolazili s Istoka morali su provesti četrdesetak dana u karanteni.
Karavanski promet drastično je opao u devetnaestom stoljeću, razvojem parobroda i izgradnjom prvih suvremenijih cesta prema zaleđu, koje je tada već bilo omeđeno aktualnom granicom s BiH, tada između Austrijskog i Osmanskog Carstva.
Lazaret je tako dobio nove namjene – vojne, carinske i financijske, a u jednom se dvorištu izgradilo i drveno Veseljkovićevo kazalište.
Dio prostora poslije je pretvoren u gradske zatvore u kojem su građani zatvarani sve do kapitulacije fašističke Italije.
Splićani su početkom 20. stoljeća namjeravali rušiti stari lazaret i tako osloboditi bolji pogled s mora na Dioklecijanovu palaču.
Ni građani, a ni konzervatori, nisu ga smatrali spomenikom kulturne baštine; takav status bio je rezerviran za crkvene i stambene objekte.
Kako je u svojem radu istaknula profesorica Perojević, značenje lazareta prelazilo je ekonomsku korist, koja je za grad bila skromna. Značenje mu je više bilo društveno, jer je u doba djelovanja lazareta Split bio središte u kojem su se spajale različite civilizacije.
