StoryEditor
Splitdugine boje

Korona zaustavila Paradu ponosa, a student Duje otkriva kako je biti gay u Splitu: Nisam imao nikakva negativna iskustva, no strah nas uvijek prati

5. lipnja 2020. - 10:51
Mirta Barić, Duje Donadić i Nikolina Banić  Paun Paunović/HANZA MEDIA

Treće subote ovoga lipnja šarena povorka ponosa trebala je deseti put prošetati splitskim ulicama, no ove godine zbog propisanih mjera u cilju sprječavanja pandemije koronavirusa borce za LGBT prava ipak nećemo gledati u gradu podno Marjana.

Neki će ovu vijest dočekati s oduševljenjem i likovanjem jer "što oni imaju paradirati našim gradom i držat se za ruke", a onim drugim Splićanima koji shvaćaju istospolnu vrstu ljubavi – takvi su doduše u manjini, što samo pokazuje koliko naš grad zaostaje za nekim drugim svjetskim gradovima – preostaje nada da će idući splitski Pride biti samo još bolji i veći.

Prošle godine u ovo vrijeme jedan je crnokosi mladić na povorki svojom pojavom izazvao bijes jer je nosio majicu s natpisom "Za kurac" ispod ilustracije muškog spolnog organa. Tada su mu svašta pisali na društvenim mrežama, a to kako "mora da je otac ponosan na njega" tek je jedan u nizu komentara, i to onih blažih. U 365 dana Duje Donačić (20) s Paga, splitski student sestrinstva, kaže nam kako se ovdje nije puno toga promijenilo što se tiče gay populacije.

– Biti gay u Splitu je… – zastaje i nastavlja – zanimljivo.

– Nisam imao nikakva negativna iskustva, vidit ćemo poslije ovog intervjua što će bit, ali taj strah i anksioznost neprestano te prate. S time se naučite živjeti, ili bar pokušate, gdje god da jeste. Imao sam hrpu pozitivnih iskustava, upoznao masu "queer" ljudi koji otvoreno žive svoje živote i to me inspiriralo da tako živim i svoj – govori Duje. Iz ormara je, kako se popularno kaže za one koji okolini odluče priznati seksualnu orijentaciju, izišao kad mu je bilo 17 godina.

Mi smo obični ljudi

– Tada sam se počeo polako otkrivati društvu, kasnije braći i prošle godine u konačnici i majci. Sve je kulminiralo na zadnjem prideu jer me dosta ljudi iz Paga vidjelo na slikama i mislim da sad više-manje cijeli Pag zna za mene. Velika većina prijatelja reagirali su pozitivno i imaju relativno dobro poimanje moje seksualnosti. Tri brata su super prihvatila, a majka i još jedan brat su u procesu. Ocu se, nažalost ili na sreću, nikad nisam imao priliku "outati" jer je preminuo kad sam imao 16 godina. Mislim da je ključ za istrebljivanje homofobije edukacija. Kada ljudi malo bolje istraže temu homoseksualnosti, biseksualnosti, transrodnosti, interspolnosti... lakše im je razumjeti nas kao osobe. Kad nas upoznaju shvate da smo i mi obični ljudi i lakše prelaze preko straha od nepoznatog. Još uvijek je prerano da bi mogli vidjeti dva muškarca kako u Splitu​ šeću šotobraco, ali ja sam uvijek za radikalne metode – smije se Duje, koji trenutačno nije u vezi.

Prošle zime tadašnji dečko odveo ga je u LGBT centar i od tada, kaže, stalno "visi" tamo. Raduje ga volontiranje i to što organizatoricama splitske parade ponosa, Nikolini Banić i Mirti Barić, može pomoći oko mnogobrojnih poslova.

– Ja sam čak odugovlačila objavu o otkazivanju jer mi je bilo krivo – govori Mirta i tješi se da će ove godine pridea ipak biti, možda već na jesen. Očekivali su oko 400 sudionika, a ruta je trebala ostati ista kao i prošlogodišnja: Ulica kralja Tomislava – Marmontova – Pjaca – Riva –Hrvojeva – Đardin.

image

 
Paun Paunović/HANZA MEDIA

– Lakše ćemo se boriti protiv homofobije ako svi ostanemo zdravi. Nama su mjere sigurnosti, za razliku od Splitskog festivala koji će se održati, izrazito složene. Zamislite da dođe više od 300 ljudi, koliko ih prema trenutačnim mjerama može biti na otvorenom prostoru. Morali bismo ih odvraćati od ulaska u Đardin da ne prekršimo mjere, što bi bilo vrlo neugodno – ističe Nikolina. Obje se još sjećaju 11. lipnja 2011. godine. Datum je to prve splitske povorke kad smo prizore kako deset tisuća nasilnih homofoba vrijeđa i tuče sudionike pridea odaslali u svijet. Sve to uz neviđeno policijsko osiguranje, topovske udare, suzavac i nekoliko lakše ozlijeđenih novinara i sudionika.

Hodanje kroz kišu kamenja

– Pjevač Mladen Grdović uoči prvog pridea izjavio je da bi sve homoseksualce poslao na neki udaljeni otok i tamo zapalio. Danas ni jedna javna osoba koja drži do sebe ne bi tako nešto rekla. Iako se na prvu činilo da je tog dana homofobija prevladala, ona je zapravo samo pokazala svoje najgore lice. Vidjelo se crno na bijelo tko je negativac u priči. Kad se sjetim, prožima me osjećaj ponosa jer sam stala na pravu stranu te nove splitske povijesti. To je bila zbilja povorka ponosa. Sjećam se kako sam hodajući kroz kišu kamenja kojima su nas gađali razmišljala kako su svi najbolji ljudi u gradu tu sa mnom, pa ako poginemo bit će mi čast – prisjeća se Nikolina.

– Ono čega i dalje ima komentari su mržnje, pogotovo na internetu. Ljudi se naljute i na samu najavu povorke pa ostavljaju svakakve grozne komentare, ali to pripisujem osobnom nezadovoljstvu i ne uzimam previše srcu – smatra Mirta.

– Nakon onog prvog više se nije ponavljalo onakvo nasilje jer je policija shvatila da ne smije to više dopustiti. Nažalost, ono što se nije promijenilo jest broj policajaca, na što mi ne možemo utjecati. Pretpostavljam da izbjegavaju i najmanju mogućnost ponavljanja te prve godine. Volim vjerovati da se sve više zajednica ohrabruje doći i da nas je svake godine sve više. Da se razumijemo, i dalje je više prijatelja zajednice nego samih članova, što neki uzimaju kao argument protiv održavanja povorke, umjesto da im to odgovori na pitanje čemu povorka – a to je da članovi zajednice ne žive u strahu prošetati vlastitim gradom – govori Mirta.

U stalnom su kontaktu sa zaposlenicima Banovine, gdje nailaze na dobru komunikaciju. Jedino ih smeta što se gradonačelnik Andro Krstulović Opara otkako je dobio mandat nikad nije pojavio na prideu. Njegov blagoslov u vidu dolaska, smatra Mirta, bio bi važna politička poruka koja je ovom gradu itekako potrebna.

Kad bi Andro prošetao u povorci

– On je za nas nevidljiv, time samo pokazuje kako nema razumijevanja za povorku. Pitam se treba li nam uopće na prideu netko tko tako rado ide na, primjerice, "Hod za život"? Možda je najbolje da pustimo čovjeka da se sam opredijeli – mišljenja je Nikolina. A sami građani? Čini se da je naš grad još uvijek zatvoren za razliku od nekih svjetskih gradova gdje je normalno na ulici vidjeti dva muškarca ili dvije djevojke kako se drže za ruku ili ljube. Mislite li da će tako nešto biti moguće i u Splitu jednog dana? Ovaj grad je čudno mjesto. Neki su prostori potpuno liberalni, a u nekima je držati se za ruke opasno za život i zdravlje.

Mi svi mislimo da se ljudska prava razvijaju i da to sve ide unaprijed. Ali pogledajte što se događa u Americi, rasizam je eskalirao diljem kontinenta. Ili u Mađarskoj. Njihov parlament je nedavno izglasao zakon kojim se transrodnim osobama poništava ranije stečeno pravo priznavanja rodnog identiteta i upisivanja u matične knjige. I to u jeku pandemije. Postoji jaka konzervativna struja na globalnoj razini. I ne znam kako će se to odraziti na naše društvo i ovu lokalnu zajednicu. Ali sigurno je da ćemo se boriti protiv nje – odlučno će Nikolina.

Mirta svoju djevojku čvrsto drži za ruku dok šeće ulicama Splita. Njezina su iskustva pozitivna i srećom nije se susrela ni sa kakvim oblikom nasilja, ali i dalje je mišljenja kako je Split izrazito homofobna zajednica.

– Krećem se u krugovima gdje mi ni na kraj pameti nije da će me netko odbaciti jer sam gay. Ali grad je općenito i dalje homofoban. Prošle je godine neka grupica prije pridea stavila transparent na nadvožnjaku na Brdima s natpisom "Smrt pederima". U veljači sam organizirala Živu knjižnicu u Klubu Zona, pa sam u komentarima na internetu vidjela objave u kojima se razmjenjuju brojevi gdje se može kupiti oružje. Ima svega. Generalno smo daleko od toga da dva muškarca opušteno šeću gradom držeći se za ruke. Zato imamo još puno posla u aktivizmu. Nikad nisam imala problem prilikom šetnje s djevojkom držeći je za ruku ili kad je poljubim u kafiću. To je zato jer ne izgledam onako kako ljudi inače zamišljaju lezbijku pa sam automatski manje ugrožena, što vam samo govori da lezbijke kratke kose često čuju uvrede na ulici – kaže Mirta.

– Djeca u ovom društvu prvo nauče da je biti gay nešto loše pa tek kasnije skuže da su oni to nešto loše. I onda mrze sebe, ne žele biti to što jesu, pretvaraju se. A nemaju izbora. Jer to nije izbor! – zaključuje Nikolina.
 

Izdvojeno

06. kolovoz 2020 01:05