Kad se ispuni osnovni tehnički preduvjet "samo nek smo živi i zdravi", našim ljudima za sreću treba samo još jedan: neka je lipo vrime – i koja kuna za kavu. Kava u životu svakog prosječnog Splićanina, pa i Dalmatinca, ima gotovo mitsko značenje; mogli bi je opjevati gorljivije no što je to učinio prije nekoliko stoljeća Johann Sebastian Bach u svojoj "Kantati o kavi".
Kava je u Dalmaciji izlika za druženje, čašicu razgovora, u toj malenoj šalici je komprimirana naša mediteranska druželjubivost, a počesto i krilatica "pusti posal, neće uteć – popij kavu, odmori". To je luksuz koji sebi svi mogu priuštiti, mala doza čiste sreće.
Uglavnom, kave se Splićani ne odriču čak ni kad je "tutto chiuso", sve zatvoreno!
Ne, ne mislimo sad na kavu iz kogume, onu kućnu, neg...