Ne znamo tko ne voli cvijeće. Ma što voli, obožava.
S cvijećem je svaki dom, radni stol, prozor spektakl ljepote i ugode. Za oči, nosnice i dušu. Jer, cvijeće zaista liječi. Znaju to dobro svi koji se s njime druže, sade ga, presađuju, hrane, zalijevaju... nije to posao, to je čista terapija.
Rezano cvijeće u vazi na potpuno "drugi level" diže prostor. I najskromniji interijer odmah dobije sve, a iznad svega atmosferu. U kojoj je lijepo, u kojoj nismo sami, u kojoj smo maženi.
No i cvijeće je, baš kao i sve, sve skuplje i mnogima luksuz na koji se ne usude trošiti. Ipak, cvijeće se ne mora nužno kupovati, može se i ubrati, ono poljsko, s livade, često je i najčarobnije.
Stvar je u tome da se toga treba sjetiti. I poželjeti nekome darovati toliko puno sreće u tome malom stručku.
Ako se, nažalost, ne sjete onako, "ničim izazvani" (što je uvijek najljepše), ljudi se sjete o‘ prigodi. Valentinovu, Danu žena.
Naš je fotoreporter danas u điru po gradu snimio ove kadrove. Odmah smo uočili kako su cvijeće svojim partnericama, prijateljicama... nosili mahom muškarci u zrelijim godinama. Njih je, ako ništa, istrenirao socijalizam.
A duša i opća kultura najsavršenije su učiteljice. Nepogrešive.
