StoryEditor
Splitgeneza jedne propasti

Kako su se Splićani probudili u urbanistički devastiranom gradu: Hranili smo zvijer gladnu prostora!

Piše Sandi Vidulić
30. srpnja 2021. - 23:32

Prije dvadeset godina, točnije u studenom 2001., u Galeriji umjetnina održana je izložba „Pozdrav iz Splita”. Izložbu sam imao priliku raditi zajedno sa fotografom Mariom Javorčićem i ondašnjim ravnateljem Galerije Božom Majstorovićem. Nastala je kao odgovor ondašnjim vlastima i tvrdnjama bivšeg gradonačelnika Ivana Škarića kako novinari i arhitekti pretjeruju kad govore da se u Splitu javlja urbanistički nered. Po onoj poslovici da jedna slika govori koliko tisuću riječi izloženo je mnoštvo fotografija kao dokaza da ono u što se Split počinje pretvarati, a na što su upozoravali neki novinari, komentatori, arhitekti i intelektualci, nije pretjerivanje.

Politika je u to vrijeme zapravo htjela omalovažiti struku i kritičare radi onog što je namjeravala progurati, unatoč lavini prigovora koja se podigla i nezadovoljstvu javnosti. To je bio AFCO projekt, koji je struka prepoznala kao arhitektonski i urbanistički užas kojim se htjelo gradsku luku pretvoriti u resort za strane turiste s mnoštvom hotela.

Danas postoji više novinara koji prate urbanističke i arhitektonske teme i komentiraju važnost zaštite javnog interesa u prostoru. No, mediji nisu kao prije toliko skloni da investitore čije su zgrade uništile neke gradske resurse hvale kao ugledne poduzetnike. Porasla je netolerancija u javnosti prema devastacijama, u čemu mediji i društvene mreže imaju ulogu; to se vidi i po tome što su građeni izabrali političke opcije koje su se pozivale na održivo upravljanje gradom kao ekosustavom. Takvi su se promovirali na izborima kao oni koji žele očuvati grad od pljačkaša prostora, zagovarajući zelenu infrastrukturu i zaštitu od toplinskih otoka i pregrijavanja. Obećavali su jeftiniju stanogradnju i izgradnju najamnih stanova, uređeni sustav prikupljanjaa otpada i „zero waste” princip.

image

 
Nikola Vilic/Cropix

Negativni splitski primjer

Određene građanske inicijative i udruge koje su se godinama sukobljavale s prijašnjim vlastima po gotovo svim ovim pitanjima danas čine većinu u predstavničkom tijelu, zajedno s lijevim strankama. Mediji bi trebali objektivno pratiti njihove političke odluke, zastupajući civilizacijske vrijednosti potrebne za življenje u gradu 21. stoljeća u iznalaženju konkretnih urbanih rješenja.

Prije 20 godina nije bilo kontinuiranog medijskog praćenja što se događa s razvojem grada, slabije se pratilo i što konzervatori namjeravaju s Dioklecijanovom palačom, niti je bilo istraživanja koje su to promjene na nivou sustava omogućile da splitski urbanizam, uz časne izuzetke, postane negativan primjer za čitavu Hrvatsku.

No, zato je bio vrlo rano uspostavljen sustav moći koji je upravljao gradnjom. Grad je pojedinim tvrtkama i investitorima preuzimao troškove koji po zakonu nisu njegovi. „Grad je preuzimao obveze da njegova služba radi pripremne radnje, da vodi upravni postupak, čak i da vodi imovinsko-pravne odnose za investitora, a te se usluge nije naplaćivalo od investitora. Tu, dakako, Grad nije imao nikakvog interesa - kazao je 2002. za "Slobodnu" ondašnji dogradonačelnik Željko Sikirica, govoreći o prethodnim vlastima.

No, ovih dana je objavljeno da je pokrenuta istraga i protiv Sikirice, jer USKOK sumnjiči njega i bivšeg poglavara za komunalu Branka Tonkovića za zlouporabe položaja, tako što su navodno Grad oštetili za 1,2 milijuna kuna i omogućili „Cestaru” nepripadajuću dobit.

image


 
Nikola Vilic/Cropix

Također, investitorima su odgađana plaćanja komunalnih doprinosa, a kad bi se naplaćivala, rađena su prebijanja troškova s kojima je Grad nerijetko bio na gubitku. Pored svega Split je kasnio s projektima POS-a.

- Sprega građevinske i političke mafije ne želi da se bilo koji projekt stanogradnje u Splitu realizira. To su neformalne grupe, ali su po utjecaju jače nego Gradsko vijeće - rekao je 2002. ondašnji dopredsjednik ASH Mate Buljubašić.

Splitski POS se doista pokazao kao jedinstven slučaj. Grad nije navodno mogao naći odgovarajuću parcelu u svom vlasništvu pa je ondašnji ministar Radimir Čačić zapeo za ex-Jugoplastiku na Brodarici. Nju je država otkupila od Zvonka Kotarca, koji je prije toga parcelu kupio od Keruma, vlasnika propale tvrtke. Graditelj POS-ovih stanova je bila Kotarčeva tvrtka Dal Koning. Na Kili je isto tako država ušla radi POS-a u deal s privatnim vlasnicima parcela, Kerumovim nećakom Igorom Sapunarom i Marinom Wallner, bivšom Kotarčevom partnericom, a otužna priča o komunalnoj neopremljenosti se godinama razvlačila nakon što su zgrade izgrađene.

Crne jame, industrijska struja...

Medijski interes za ove teme je narastao kad je shvaćeno da su arhitektonska i urbanistička pitanja od iznimne političke važnosti. Osobito nakon što je postalo svima jasno da se političari ponašaju kao menadžeri investitora i banaka koje financiraju zahvate bez obzira koliko sporni bili. Također, interes medija je rastao kad su se kupci stanova počeli žaliti na iznevjerena očekivanja od obećanoga raja. Primijetili su da umjesto plavog neba koje im je investitor prikazao na 3D simulaciji ispred njih raste zgrada koja će im zakloniti pogled na more radi kojeg su i kupili stan.

Primijetili su da je stan po pitanju kvadrature manji od one koja piše u ugovoru. Ili da je investitor dva puta prodavao istu nekretninu. Zvali su medije zato što je njihova zgrada na Pazdigradu još uvijek spojena na industrijsku struju. Crne jame su im smrdile ljeti. Prometnice do novogradnji se nikako nisu gradile, iako je svaka vlast obećavala četiri ili pet istih cesta. Najednom je bilo puno „atraktivnih” tema, tako da je i GUP postao „vruća” tema.

S druge strane, s vremenom se javljaju i građanske udruge koje pokazuju senzibilitet prema očuvanju pojedinih dijelova grada, poput gradske jezgre i Marjana, i želju da aktivno djeluju, što je kulminiralo skupom na Prvoj vodi gdje je tadašnji gradonačelnik Željko Kerum htio graditi restoran. Donekle u suprotnosti s ideologijom civilnog društva koja se temelji na dobrovoljnom povezivanju građana u udruge koje djeluju neovisno od upliva politike, neke od ovih udruga htjele su ući u sferu političkog odlučivanja. I sada su postale dio gradske vlasti.

Mediji nisu bili u svemu nevini. Komunalno neopremljene zabiti su predstavljali kao atraktivne lokacije, nisu davali objektivnu informaciju što na parceli postoji, nego su govorili o izuzetnom pogledu na more. Propagiralo se da je deplasirano mladim ljudima živjeti s roditeljima, da im nije isplativo uzimati stanove u zgradama iz 60-ih i 70-ih godina, a prešućivalo se da su to urbanisitčki bolje projektirane i komunalno opremljene četvrti; umjesto toga, sugeriralo se da je bolje uzeti dugogodišnji kredit i kupiti stan u „elitnim novogradnjama” s pogledom na more.

image


 
Nikola Vilic/Cropix

Višak stanova

Kao posljedica ovih procesa uskoro će se, upozoravaju stručnjaci, pokazati da postoji višak stanova. Demografski prirast je godinama niži od stope mortaliteta. Također postoji višak stanova koji su kupljeni da bi se iznajmljivali kao apartmani, ali im zbog nabujale konkurencije to sve slabije polazi za rukom. Pitanje je tko će zaustaviti proces devastacije - osviještena politika, ili će se on sam zaustaviti kad se unište razlozi ponude i potražnje koji su ga stvorili. Kad zvijer pojede zadnji zalogaj zaspat će dugim zimskim snom do idućeg razdoblja. No, urbanistički i komunalni jad koji je zvijer stvorila u tranzicijskim vremenima će još dugo trajati.

Mediji svakako imaju potencijal da utječu na promjene, ali bilo da predlažu rješenja ili kritički ukazuju na društvene probleme, na politici je da situaciju u gradu počne mijenjati i popravljati. Bez toga pisanje neće pomoći, već može biti razlog više da netko zaključi kako mu je bolje otići vani. Zato, za kraj parafrazirajmo Marxa: mediji splitsku stvarnost različito tumače, ali radi se o tome da je politika izmijeni. Naravno, nabolje.

item - id = 1116719
related id = 0 -> 1121745
related id = 1 -> 1114347
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
11. rujan 2021 10:55