Saga o Pričiginu za mene je počela jedne večeri u restoranu “Pimpinella” na Firulama. Petar Filipić, ugledni sveučilišni profesor s viškom čudnih ideja (taj je studentima svojedobno zadao seminarski rad na temu ekonomije preljuba), i Renato Baretić, pisac i liječeni novinar, pozvali su na večeru Borisa Dežulovića i moju malenkost, pa nam tamo entuzijastično izložili svoju zamisao o pokretanju festivala pričanja priča.
Iz nekog meni nepoznatog razloga držali su kako im team building s nama dvojicom može biti od koristi. U najmanju ruku, čut će izraze ohrabrenja i bezrezervne podrške, što svaki normalan čovjek očekuje od svojih prijatelja, a tko zna, možda nam na pamet padne i koja zgodna ideja kojom mogu dotjerati i oplemeniti svoju hrabru zamisao, ma sigurno hoće, oni uvijek mitraljiraju dosjetkama, poneka će, sto posto, biti iskoristiva...
Tako su mozgali profesor i pisac, i gorko se prevarili. Sve što su od nas dobili bili su pogledi koji su zrcalili psihičko stanje što ga je Viktor Ivančić pregnantno opisao kao “tupilo od nekuženja” i nekoliko opaski koje su se, u bitnome, svodile na sljedeće: ideja vam zvuči zgodno, ali je apsolutno neprovediva, jer niti ćete pronaći dovoljan broj zavodljivih i zabavnih usmenih pripovjedača, niti u Splitu ima dovoljno benevolentnih ljudi koji će radosno postati vaša publika. Ili kraće, ajte lipo lovit rake.
Nije im ‘sjelo’
Naravno, to im nije baš najbolje sjelo. Dapače, pogodilo ih je kao dizelska lokomotiva na neobilježenom pružnom prijelazu. Nije mi bilo ugodno gledati ih tako smrvljene i demoralizirane, ali sam se barem tješio činjenicom da ih nisam puno koštao. Obziran kakav već jesam, naručio sam skromni obrok, punjenu pljeskavicu s prženim krumpirićima, za razliku od Bore koji je cijelu večer pljuckao drače s nekog u zlatu plaćenog oboritog trupla. Ako nisam bio na visini očekivanja svojih prijatelja, barem ih nisam zakucao u fiskalnu jamu kao moj besramni kolega koji se nije krzmao naručiti najskuplje, a zauzvrat ponuditi ocjenu da im je ideja živahna koliko i kosti netom pojedenog zubaca.
Oni se, međutim, nisu predali. Nastavili su raditi na svojoj festivalskoj fantaziji, samo što više nisu tražili Borino i moje mišljenje. I dobro je da nisu, jer bi mi u drugom laufu vjerojatno bili još i gori. Kad dvojica vama dragih ljudi ustrajavaju u zaumnoj ideji koja će im, zajamčeno, pojesti vrijeme, živce, energiju i zdravlje, moraš biti malo oštar, mjestimice i surov, da bi te konačno shvatili.
I onda je svanuo dan za kojim su ova dvojica pregalaca dugo čeznula. Dok su oni maštali o velikom trijumfu koji im je na dohvat ruke, moja je malenkost bila čvrsto uvjerena kako je pred njima noć debakla i gorkog otrežnjenja. Jer, tko je blesav sjediti na hladnome betonu i slušati palamuđenje šestero gostiju, među kojima su dvoje, recimo, okej, dvoje onako, srednja žalost, a dvoje ajme meni? Koliko će dugo poslovično tolerantnoj splitskoj publici trebati da počne zviždati i neukusno dobacivati pripovjedačima paraliziranima od treme?
Nije to bio ni prvi ni posljednji put da sam se kolosalno preračunao. Tražiti od mene pouzdanu prognozu bilo čega, isto je kao tražiti od Stevieja Wondera modni savjet. No, težina promašaja ipak me je zapanjila. Pričiginska premijera možda nije izgledala spektakularno kao kasnija festivalska izdanja, ali je bila itekako respektabilna, imponirajući i sadržajnim programom i odličnim štimungom u publici.
Nakon što su se pogasila svjetla reflektora, dinamični duo Filipić i Baretić uz malo je prigodne i sasvim razumljive zluradosti izvolio suočiti me s vlastitom glupošću, ali ja se nisam dao. O ne, nije mene tako lako pokolebati! Pokušao sam im objasniti kako njihovu trijumfalizmu nema mjesta, da bi kao pametni ljudi trebali shvatiti kako im je Svevišnji ovoga puta progledao kroz prste, pa se čudo ipak dogodilo, ali da ne bi trebali bez kraja i konca iskušavati njegovo strpljenje i poigravati se s njegovom benevolencijom. Eto, dokazali ste da možete. Naravno, niste meni, jer ja znam da ne možete, nego takozvanoj širokoj javnosti, i sad se lijepo povucite da vam se dogodine ne bi dogodilo neizbježno, naime, propast zbog koje će vam se ljudi rugati. Otprilike to sam im rekao, a oni su samo odmahnuli rukom i veselo nastavili fantazirati o drugom, ljepšem, bogatijem, većem, starijem i kakvom sve ne izdanju već tradicionalnog festivala.
Umjereno pitomi ljudi
Repriza nije ponovila uspjeh premijere. Naime, pretvorila se u pravi trijumf. Sve otada moja se malenkost češe po tjemenu pokušavajući shvatiti kako je, pobogu, projekt osuđen na kolosalni neuspjeh utekao svojoj sudbini i izvrgnuo se u suštu suprotnost mojim očekivanjima. Prošle su godine, puno njih, a ja nisam ništa pametniji. Pitate li me koja je tajna njihova, Perina i Barnijeva, uspjeha, nemam pojma, iako sam uvjeren da za njega nisu nimalo zaslužni. Kako bi i bili kad su sve radili krivo?! Svaki protokol propasti, svaki hodogram kolapsa, svaki scenarij katastrofe metodično su slijedili i... ništa. Što su oni dulje ustrajavali na promašenim izborima, to su bilježili veća postignuća.
Ako već trebam tražiti tajnu njihova uspjeha, čini mi se da ona najprije leži u publici. Split je, kao što znamo, grad umjereno pitomih ljudi koji jezik definiraju kao ubojito oružje, a verbalno zlostavljanje vole predstavljati kao osebujnu lokalnu formu humora. Suzdržane, tihe i obzirne kod nas treba svijećom tražiti, jer smo svi odgojeni u duhu koji nas potiče da se ničega nipošto ne stidimo, nego da glasno, pače bučno svima objavljujemo što nam je na duši. Kad se tako formatirani ljudi, pa još i blagoslovljeni, u prosjeku, zapaljivim temperamentom, okupe u velikome broju, dobit ćete publiku koja krasno pristaje na nogometni stadion, osobito ako se igra neki sudbonosno važan derbi. Ali što s njima raditi na kulturnjačkoj soareji? Izdržat će u vrh glave desetak minuta, a onda će se prvi mudrijaš iz mase ohrabriti da nešto dobaci, za njim će slijediti drugi, treći, i dok kažeš keks, sve će otići u krasni nježnik.
Tako bi, u teoriji, trebalo biti, no praksa je ovjerila nešto sasvim drugo. Pričiginska publika nije samo dobronamjerno usredotočena na program, nego se stječe dojam da je njoj više stalo do uspjeha festivalske večeri negoli samim sudionicima. Blagonaklonost kojom dočekuje svakog govornika i oduševljenje kojim ga ispraća, uživljenost u njegovo pripovijedanje i snažne emotivne reakcije koje redovito prate svačiji nastup, ne prestaju me fascinirati. Ne želim biti sentimentalno ljigav kao one ocvale estradne zvijezde koje posjetiteljima svakoga koncerta na turneji kažu “vi ste najbolja publika”, ali Splićani infišani u Pričigin to uistinu jesu: publika koju nitko i nigdje nema.
Gusti raster nasmijanih lica
I da je taj festival prodati kao franšizu u desetak zemalja iz bijeloga svijeta, nigdje se ne bi tako duboko ukorijenio i primio kao u Splitu, i to samo zato što nigdje drugdje nije moguće iz večeri u večer okupljati više stotina, zamalo tisuću dobronamjernih i srdačnih ljudi koji kao demodirani, raznježeni hipiji naprosto vole ljude koje su došli slušati ili barem ostavljaju takav dojam.
Kroz ove godine čulo se na Pričiginu mali milijun priča, među kojima ima i lijep broj antologijskih, koje su se duboko usjekle u pamćenje svih koji su ih odslušali uživo ili uz ljubazno posredovanje YouTubea. Nitko od tih darovitih pripovjedača, punokrvnih performera za koje ti se mora činiti da su promašili zanimanje jer su rođeni za otvorenu scenu iako zarađuju za kruh grijući stolicu, nije me se, međutim, ni izbliza tako dojmio kao publika, onaj gusti raster nasmijanih lica koja ti vraćaju vjeru u pristojnost i dobrotu.
Trebalo je proći puno godina da Pero i Barni postupe onako kako su im Boro i potpisnik ovih redaka prijateljski savjetovali na samom početku njihove bezumne avanture, pa konačno objave predaju. Budućnost Pričigina sad je u rukama triju gracija: Patricije Horvat, Maje Vrančić i Viktorije Šižgorić Zorić. Kao žene, dakle, antropološki gledano, nadmoćna bića, one nisu ponovile grešku svojih prethodnika, pa Boru i mene pozvale na radnu večeru. Time su već u startu ispunile barem pedeset posto pretpostavki za uspjeh. Rado bih im ga i službeno prorekao kad me ne bi bilo strah samoga sebe i vlastite reputacije. Već sam vam objasnio da su sve moje prognoze savršeno promašene, pa ih ne bih htio ureći, iako mi se čini, zapravo sam uvjeren, da im je uspjeh suđen.