Kad god da odeš iz Splita, nema šanse da ćeš ga izbiti iz sebe i to ti je amen. Za sva vrimena. Bez obzira na to koliko teška bila. Poput ovih, sadašnjih. Nevjerojatnih.
U izolaciji pomaže tehnologija, pa smo napravili pravi virtualni đir po Europi, po svijetu, dotaknuli naše, onako – priko ekrana, upitali ih kako žive, što rade kad ne rade...
– Čitam na internetu kako je za podizanje imuniteta izuzetno dobar sok od celera. Spustija san se odma do susida Pakistanca, ima dućan u mojoj zgradi. Stanem u red, kiša lagano pada, strpljivo čekam. Gledam oko sebe, ispred, iza, ljudi, a svi isti. Lica se ne razaznaju od maski, zaštitnih naočala i kapa. Tužno. Shvati čovik koliko je mali tek onda kada ga neka napast, poput ove “nevidljive”, spopadne. A moj susid Pakistanac, blag i tih čovik, već danima u istoj robi. I shvatim kako od početka proglašenja izvanrednog stanja u Španjolskoj svi mi zajedno živimo “beskrajan dan” – govori nam Predrag, prenoseći svima pozdrav i poljupce iz Barcelone.
Zabrinuta lica
Dok Španjolska broji svoje mrtve, broji zaražene, računa potencijalni broj, kraj se ne nazire. Nije Predrag više ni siguran je li mu danas dvadeseti ili trideseti dan izolacije, baš kao što ni španjolski stručnjaci nisu sigurni koliko će još dana provesti u njoj.
– Do prije misec dana život u Barceloni bio je divan. Ulicama nisi mogao proći od gužve, borio si se za svoje misto uz more, prijatelji su se smijali uz pivo i grickalice. A danas je to online druženje, uz brigu hoće li se osoba s druge strane javiti s lošim vijestima – kaže nam.
– Ne znam kako ovih dana izgleda život u Barceloni. Ne znam, nemam odgovor. Ali znam kako izgleda život u tri ulice oko zgrade u kojoj živim. Prazne su, prođe pokoji prolaznik, pogleda uperena u zemlju, bez pozdrava. Redovi pred trgovinama, zabrinuta lica u tišini. U cilom ovom hororu najviše su, pored medicinskog osoblja, ugroženi trgovci, a oni su sjajno organizirani. Dok čekamo u redu, oni nam dezinficiraju ruke, daju rukavice i puštaju jednog po jednog. U istom prostoru ne smi bit više od pet ljudi. Izlasci i šetnje strogo su zabranjeni, ako policija zaustavi nekoga u parku ili na bilo kojoj javnoj povrsini, kazna je dvi tisuće eura ili zatvor – nabraja nam.
COVID-19 – kuga trećeg milenija, kako pakleni virus naziva Biljana – prisilio ju je da već četvrti tjedan radi od kuće, a ne u uredu. To, priznaje, u Rimu i nije neka drama, jer – barem ne mora provesti dva sata dnevno vozeći se s jednoga kraja vječnoga grada na drugi.
– Budim se u osam, skuvam kavu, upalim PC, a i TV naravno, i u tuti krećem u radne podvige. Ne pada mi teško ni šta ne vidin kolege, nakon 15 godina šta ih gledam ionako mi idu svi na živce, tako da mogu još komodno misec, dva u mojoj tuti i papučama radit od kuće – smije se Biljana, koja je Blatine odavno već zamijenila rimskim ulicama.
– Ono šta teško pada je to šta ne mogu vidit ćer i unuku. Šta ne mogu vidit prijatelje. Šta ne mogu ić na trening. Šta kad iden u dućan moran staviti masku i čekati uru da bi konačno stigla na red. Šta se ne mogu prošetat po gradu. Obožavam Rim. Volim se šetat uličicama centra, diviti se trgovima i fontanama, gledati izloge starih botega, antikvarnica, sjest na Campo de’Fiori i popit kavu ili prosecco i otić u neki dobar restoran i pojest carbonaru – nabraja.
Ali ne da se Biljana, čeka da sve prođe, što prije. Nada se da ćemo svi iz ovoga naučiti nešto pametno. U međuvremenu, kaže: perimo ruke, pridržavajmo se društvene distance, dok čekamo da dođe trenutak da opet zagrlimo sve one koji su nam nedostajali tijekom karantene.
Preživjeli smo devedesete
– Pozdrav iz Rima, čuvajte se i ostanite svi živi i zdravi – pozdravlja nas sve.
U münchenskoj klinici, na Jedinici za intenzivnu njegu, specijalistica za intenzivnu njegu je naša medicinska sestra Mirela. Četiri joj propusnice trebaju kako bi stigla od svojeg doma do radnoga mjesta. Preživjela je, kaže, ratne godine na Intenzivnoj na Firulama, preživjela je i borbu sa svinjskom gripom, preživjet će i ovo, ne sumnjajući pritom ni trena kako će medicina spasiti stvar.
– Ovdje se medicinski radnici jako cijene. U cijeloj ovoj strci oko koronavirusa taksisti nas besplatno prevoze na posao i natrag, postoje restorani koji medicinarima dostavljaju besplatne obroke, čak i neke benzinske postaje daruju 50 eura u benzini, za vozače – nabraja Mirela.
Uhvatili smo je tek trenutak prije odlaska u “noćnu”. Same pripreme za rad traju dugo – dok se odjene u posebnu opremu, nakon toga potpuna koncentracija za rad s najteže oboljelima, pada s nogu, ali se ne da.
U Bayernu, njemačkoj pokrajni koja do sada ima više od 25.000 zaraženih i, nažalost, više od 400 umrlih, u općini Miesbach naša je Suzana, mala s Kacunara.
– Ovo je bogat kraj, gospodarstvo cvjeta, ima svega, turizma, zdravstva, poljoprivrede, stočarstva, proizvodnje svega i svačega, ovo je narod koji radi, ali i zna uživati. U ovom je kraju i jako puno domova za stare i nemoćne, nekoliko bolnica i bezbroj specijaliziranih klinika i ambulanti, zdravstveni turizam taman za ovo vrime – nalazimo razloga za smijeh i kad je najteže.
– Koliko se promijenio moj život u ovo doba korone? Zapravo, jako malo, mislim da je sve u očima promatrača i kako ćeš posložiti u glavi neka pravila i norme koja su sada na snazi. Bavarska je prva uvela neka ograničenja, ništa nije dopušteno, a opet sve je dopušteno. Nama kao “auslanderima” i obitelji koja ima posao nije se puno toga promijenilo, radimo, idemo u dućan kad moramo, prošetamo kad imamo potrebu, zdravstvene pretrage imamo po terminima, banka, računi, obveze, sve funkcionira. Zakinuti su ljudi koji su navikli vrijeme provoditi po restoranima, često putovati, ljudi koji nemaju neki smisao u životu i traže ga van kuće ili grada – veli nam Suzana.
Borba i s kilima
Ona radi kao njegovateljica u jednom od domova za starije, drži kako su higijenske mjere kojih se mora pridržavati osnova svega.
– Maskica, pranje ruku, rastojanje i izbjegavanje gomilanja ljudi u stada, cipela imam u rezervi, odjeće i previše, nokte sama sređujem, a kosu držim u punđi... Na ulazu u dom osoblju se mjeri temperatura, a posjetitelji ne mogu doći bez termina. Dezinfekcija je na svim ulaznim vratima i ne smije se ući bez da prođeš ruke s time. Imamo potvrde od poslodavaca, jer nije dopušteno skitanje iz grada u grad bez nekog valjanog razloga, kao ni nepotrebna putovanja... Zaposlenici koji ne rade sljedeća će tri mjeseca dobiti 60 do 70 posto plaće od države – kaže nam.
Drugu Suzanu zatekli smo u Riminiju, u Italiji, gdje cijela obitelj živi i radi. Stojimo doma, kaže, borimo se s nevidljivim neprijateljem i kuhamo.
– Kad prođe ova borba, čeka nas borba s vidljivim neprijateljem, s kilima – smije se Suzana.
Od 13. travnja ne smiju napuštati domove, osim u slučaju ozbiljne potrebe i uz dozvolu, u kojoj jasno stoji gdje moraš, zašto moraš i kad ćeš natrag.
– Sve je zatvoreno osim supermarketa i apoteka. Ali zato se pokrenula velika lavina solidarnosti, kupuju se namirnice za siromašne, restorani kuhaju za ljude koji nemaju za kruh. To nije ništa novo za ovu regiju Romagna, ljudi su ovde stvarno solidarni. Rimini je prazan, plaže su tužne, nigdi nikoga osim budala za koje pravila ne važe. Na sreću, takvi su u manjini – veli nam Suzi.
Grad je pun policije koja kontrolira i sankcionira prekršitelje. Šetnje Riminijem nisu dopuštene, samo u krugu od sto metara od kuće, za prošetati kućne ljubimce, za otići do dućana, do ljekarne...
– Kazne su “minimo” 500 eura i “massimo” tri tisuće, pa ko voli – kaže nam Splićanka u Italiji.
– U Londonu je sve stalo. Mir je, tišina, nema onečišćenja zraka, sve miriše na proljeće, a dominantan zvuk u našem mirnom kvartu je pjev ptica. London nije bio ovako miran stoljećima, što je u istom trenu prekrasno i zastrašujuće. Jednog dana kad ove mjere stanu (nadam se jako brzo) veselim se slavlju kojim će ljudi proslaviti početak novog doba. Iznad svega, veselim se odmoru u Splitu – začinio je cijelu priču Igor iz Velike Britanije.
A kad sve prođe, a hoće, eto nama naših prijatelja u naš – u njihov grad. Pa ćemo proćakulati kako je i red – licem u lice. Na Rivi. Uz kavu. Časna riječ.
