SplitKAR BREZ KONJI

Kad ga je prije 118 godina austrijski inženjer prvi put doveo u Split, malomišćani su ga gađali bovanima!; Uživajte u spektakularnim arhivskim fotografijama 'makinja ča same trču'

Piše Tanja Šimundić Bendić

Splićani kao Splićani, uvijek će svemu i svakome prišiti nadimak, po mogućnosti takav da mu se svi smiju, takav da ga se poslije s teškom mukom može otarasiti.

Evo primjera, prvo vozilo koje se pod Marjanom pojavilo, a bilo je to krajem 1901, početkom 1902. godine, Splićani su odmah krstili imenom ‘kar brez konji koji grmi i smrdi’.

I nalikovao je na kar, s drvenim kotačima, ceradom, puhao je i stvarao buku. Iz Beča ga je jedno jutro u Split doveo austrijski inženjer, zaposlen na upravo započetoj gradnji uskotračne željezničke pruge Split-Sinj.

I podmarjanskih 18 tisuća stanovnika s kraja 18. stoljeća, iz razdoblja u kojem se Split nalazio u jednoj od gospodarski najzaostalijih i prometno najizoliranijih pokrajina tadašnje Austro-Ugarske Monarhije, digao na noge.

- U nekim dokumentima stoji da su ga Splićani čak tukli bovanima kada je prolazio gradom. Krstili su ga svakojakim nazivima, ali se na kraju ipak udomaćio onaj Makinja ča sama trče.

Tim nazivom je nazvana i nedavno promovirana knjiga autora Valtera Firića, koja je ispričala više od stoljeća dugu ljubav Splićana i automobila - kaže Josip Joke Radić, urednik knjige, jedan od najboljih poznavatelja auto-moto svijeta u Hrvatskoj.

 

 

Evo mu i pitanja, tko je bio prvi splitski vozač? Zna se da on datira iz 1907. godine, no ne i točno tko.

Koplja se lome oko zubara dr. Nikole Gjivovića kojem se ipak daje prednost, i odvjetnika dr. Vicka Mihaljevića. Službenog dokumenta nema jer je sedma sila zaspala i u novinama nije evidentirala vijest za pamćenje.

No zato ljudi nisu mirovali, nakon što je novi igrač došao u grad, nekoliko Splićana je pojurilo u kupnju prvih podmarjanskih motocikala ili motorkoturača, odnosno motocikleta zvanih još i motorbićiklete. Slijedili su ih malo pomalo i automobili, ili tomobili, odnosno tonobili.

Samo za imućnije

- Ti prvi motocikli i automobili bili su vrlo skupi pa su ih mogli kupiti samo imućniji građani, uglavnom obrtnici i privatni poduzetnici.

Prvi motocikli su bili marke Laurin & Klement i Puch, a vozili su ih Vincenzo Vice Montan, Eugenio Miotto, Silvio Nonveiller, Jerolim Bersa, Bruno Katalinić i Paško Kragić. U početku su ih nabavljali u inozemstvu ili drugim gradovima Carevine.

Vozila su kupovali kao nova, često i kao polovna koja su bila znatno jeftinija. Po svemu sudeći korijene automobilizma u Splitu utukao je ne Splićanin, već Dubrovčanin; riječ je o poznatom ljubitelju sporta dr. Nikoli Gjivović Niki, kojeg su sugrađani zvali i Nick Johnson - kaže Radić.

Niko je krajem 1904. godine u Splitu otvorio zubarsku ordinaciju, očito mu je dobro išlo kada je već dvije godine kasnije kupio automobil.

A uskoro s nekolicinom istomišljenika i otvorio splitski gradski autoklub. Nazvali su ga Autoklub “Split” (Auto-Club Spalato), a osnivanje su članovi proslavili odlaskom na povijesni izlet u Šibenik, 9. lipnja 1907. godine.

 

četiri motocikla i dva motocikla s prikolicama. Da su sretno stigli svjedoči i fotografija napravljena na odredištu.

 

- Prema popisu vozila izvršenom 1. travnja 1907. u Dalmaciji su bila registrirana četiri automobila i šesnaest motocikala. A kako je rastao broj vozila, tako su se počele otvarati i prve privatne garaže za iznajmljivanje.

U sklopu većine tih garaža, osim boksova namijenjenih smještaju automobila, bile su još automehaničarska radionica i benzinska crpka. Jedna je bila smještena kraj kuće Dešković na Rivi, bila je baš pravi arhaični tip pumpe, s dečkom koji bi pumpetom pumpao gorivo.

U garažama su se čuvali auti koje su bogati Splićani iznajmljivali za izlete na Marjan. U paketu s autom dobili bi i svog vozača - kaže Radić.


Dobro Splićani, ali što je sa Splićankama? Ni njima nisu bila mrska auta, bogme ni momci koji su ih vozili. Ali bilo je i onih koje su odlučile same preuzeti vozilo u ruke.

Tako je 1930. godine Split s naklonošću prihvatio prvu žensku natjecateljicu na motonatječaju, gospođicu Jozicu Kukoč, suvozačicu Marijana Petrošića.

Prva ženska vozačica je hrabro sudjelovala u vožnji, i pritom je izvrsno održavala ravnotežu motocikla na oštrim zavojima. Štoviše, čak je izmamila pljesak gledatelja.

Koliko je poznato, Jozica Kukoč bila je prva Splićanka koja je naučila upravljati motornim vozilom, a poslije su je u tome slijedile i Darinka Perasić i Jasna Skelin.

Kultna karavana

- Dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća u autoprodavaonicama i servisima su se mogli kupiti ili naručiti automobili, motocikli i njihovi rezervni dijelovi od najpoznatijih svjetskih proizvođača.

A koliko je Split bio zanimljiv kao tržište, najbolje govori informacija kako je u sklopu svoje promidžbene turneje po zemljama istočne Europe, karavana sastavljena od 17 novoproizvedenih modela vozila francuske tvornice Citroen početkom srpnja 1931. stigla u Split - kaže Radić.

Automobili su bili smješteni na Manušu u garaži Herkules vlasnika Ante Bočine, a među njima su se nalazila tri autobusa, sedam teretnih automobila, jedan traktor, jedna cisterna za benzin i pet luksuznih automobila.

Sutradan su za Splićane bile organizirane besplatne probne vožnje automobilima u gradu i okolici, a poslijepodne su mogli razgledati vozila parkirana na francuskoj obali.

I Radićev je život prepun zanimljivosti. Primjerice, s pet godina imao je prigodu današnjom zapadnom obalom voziti Mopi, automobilčić s ugrađenim benzinskim motorom od 49 kubika. I maksimalnom brzinom od 25 kilometara na sat.

Taj mu je užitak omogućio otac, koji je radio u poduzeću Promet, tvrtki što je Mopija 1961. godine nabavila kako bi na poligonu na Turskoj kuli djeca učila prometne znakove.

Mopiju se s godinama izgubio svaki trag, nitko ne zna gdje je nestalo to malo elegantno vozilo. Ali se zato stvorila velika ljubav između Radića i automobila.

- Obilježilo me. I do dan danas ne staje. Moj otac Ivo Radić je u Promet došao kao automehaničar, nastavio kao šofer, a u mirovinu otišao kao glavni direktor. Iznimno je bio aktivan u struci, bio je edukator u školi za profesionalne vozače i automehaničare, aktivan u Auto-moto klubu u sportskoj sekciji.

 

 

Kroz život je stvorio fantastičnu zbirku fotografija i dokumenata, zapisa i svjedočanstava koje su završile u knjizi o ljubavi Splita i automobila - kaže Radić.

Josip s ljubavlju nosi i projekt Oldtimer Club, časopis koji prati oldtimer scenu u Hrvatskoj i Sloveniji. No to nije samo časopis, iza njega stoje i okupljanja vozila, istomišljenika, razne manifestacije, promocije.

Magazin je vrlo brzo prerastao u kolekcionarsko izdanje, koje bilježi već petu godinu izlaženja. A koliko je luksuzan pokazuje i činjenica da je jedan od rijetkih čije su stranice šivane kao kod knjiga.

- Auto i ja? Ljubav. Pokazuje to i moja emisija Auto Moto Nautic Vision koja se emitira u programima gotovo svih županijskih TV postaja u zemlji.

I to u kontinuitetu od 19. ožujka 1998. godine, što znači da je danas dosegnula brojku od više od 1100 izdanja. U emisiji smo testirali više od tisuću vozila, te barem još toliko za vrijeme dinamičkih prezentacija.

Iz tog je projekta iznikao i naš magazin. A onda se iskristalizirala knjiga koja pokazuje veliku ljubav ovoga grada i limenih ljubimaca. 

Oldtimer Club

Časopis Oldtimer Club se može kupiti u knjižarama, riječ je o magazine booku koji izlazi dva puta godišnje u nakladi od dvije tisuće komada.

I to bez remitende, ističe Radić, urednik i predstavnik izdavača, tvrdeći kako časopis ima svoju kolekcionarsku publiku i stalne nove kupce.

 

#OLDTIMERI#PRVI AUTOMOBILI U SPLITU#IVO RADIć