StoryEditor
SplitVRCKASTI SPLIĆANIN

Imao je kartu za Ameriku, al‘ je završio u splitskoj pošti. Po njemu je Smoje modelirao poštara Andriju i udario temelje ‘Malom mistu‘, upoznajte Ivana Kovačića

Piše Marina Karlović-Sabolić
8. kolovoza 2021. - 19:10

Ivan Kovačić trebao je biti, valja to reći odmah na početku, običan splitski pošćer.

Onaj koji je puku i gospodi na kućni prag donosio pisma i kartoline, prenosio poruke, poslije uručivao i penzije. Od onog soja ljudi koje su svi znali i koji su znali sve u gradu.

Bez neke velike škole, po rođenju zemljoradnik – težak s malo ili ništa vlastite zemlje, s ocem koji je umro rano i majkom koja ga je uzdržavala trgujući tekstilom na Pazaru, Kovačić se nakon povratka iz talijanskog zarobljeništva u Prvom svjetskom ratu planirao zaputiti "preko bare". Kod brata u Chicago, kamo su hrlili Dalmatinci u potrazi za američkim snom.

Već je imao i kartu u džepu, ali su ga zeznule američke useljeničke kvote. Stoga je posao potražio u splitskoj Direkciji pošta, telegrafa i telefona u tadašnjoj Smodlakinoj ulici. No od početka je Kovačića od njegovih kolega razlikovao beskrajan talent za pisanje. Pa je, nakon što mu je u ruke dopala Zolina knjiga "Slom", poslije tečaja u "Realki", odlučio staviti na papir i vlastita traumatična iskustva iz Velikog rata. Taj libar bio je tek početak.

Adresa: Mate Vlaj

Radio je, da se razumijemo, Kovačić kao pošćer, kasnije i ekonom u Pošti, ali je paralelno s tim puno čitao, i puno pisao.

Za života mu je objavljena tek zbirka humorističkih zapisa iz djetinjstva "Smij i suze starega Splita", u kojima opisuje vrijeme na prijelazu milenija.

Snježana Buczkowska i Nada Draganja iz splitske Gradske knjižnice Marka Marulića napravile su ogroman posao iščitavši i ostale rukopise koje je knjižnici na čuvanje predao Kovačićev sin Žarko. Priredile su ih u knjigama koje je, zajedno s Gradskom knjižnicom, suizdao VBZ: "Grozote rata" i "Zarobljeništvo i bijeg", u kojima Kovačić opisuje događaje s Goričkog fronta, te najnoviju "U pošti i oko nje", u kojoj autor na starosplitskoj čakavštini, u maniri Smoje prije Smoje, iz vizure sveprisutnog pošćera, formalno opisuje svoje dogodovštine iz splitske Pošte, a zapravo kroji društvenu kroniku Splita od 1921. do poslije Drugog svjetskog rata.

image
Tom Dubravec/Cropix

Ima tu svega. Od jedne splitske milostive, supruge istaknutog industrijalca, koja se ljuti na poštara jer je njezino pismo – a o pošiljatelju možemo samo nagađati – prije nego njoj predao njezinu mužu. Preko dopisnice iz Kašel Kambelovca od izvjesnog "gospodara Kuzme" adresirane na "Matu Vlaja" u Vlaškoj ulici, Split, u kojoj ga poziva da "dođe kopat di i lani". Ili one razglednice koju je češki turist napravio fotografirajući stariju ženu u Milićevoj ulici "prema Merjanu" kako "ispo balatute plete bičve".

Pa je, kad se vratio kući u Čehoslovačku, razvio sliku i poslao je u Split. Ne znajući ni ime ni adresu, samo je napisao "Split, Jugoslavija". A na kartolini je povukao strelicu i dopisao "to". Pa se ti poštaru snalazi.

Di je Pietro?

Opisuje Kovačić i epsku svađu dviju kumpravendi. Pa onda i epizodu s jednom gospođom iz, navodi sam Kovačić, bolje kuće koja mu se, kad je pokucao na vrata da joj dostavi poštu, bacila oko vrata gola kao od majke rođena. Zamijenivši ga za izvjesnog Pietra. I to na dan kada joj se suprug feratom zaputio za Zagreb.

Spominje Kovačić u svojoj kronici i općinskog veterinara Mikolu Krstulovića Oparu, upravnika pošte Celegina, razgovore s don Franom Bulićem, Antu Trumbića, bahate odvjetnike, nepismene pučanke, svoj Veli Varoš, Geto i Matejušku, poštarske viceve, talijančarenje starijih službenika, srbovanje novih šefova, otvaranje pisama i cenzuru tijekom kraljeve diktature.

image
Tom Dubravec/Cropix

Razdoblje između dva rata bilo je vrijeme potpuno natopljeno politikom. Pa ne čudi što ona izvire i u Kovačićevim zapisima.

Bilježi on tako kako se od državnih službenika, a to su poštari svakako bili, izrijekom tražilo da ne glasaju za "protudržavne elemente", nego za vladine kandidate i liste.

U prvom redu ne za Trumbića, koji je u Splitu u to doba bio prilično popularan. A kako je glasanje bilo javno, Kovačić ponosno navodi kako je za Trumbića, unatoč nalogu šefova, glasalo 60 posto svih nižih poštanskih službenika.

Kao i lokacije kojima se prijetilo poštarima "opozicjonerima": od Kosmeta, kako se onda službeno zvalo Kosovo i Metohija, preko Bosne do makedonskih zabiti.

Puno je Kovačić očekivao od hrvatsko-srpske nagodbe. I još se više u nju razočarao. Život običnog svijeta njome se, zapisuje on, nije nimalo poboljšao. Posebno je ljut bio na Radićeva nasljednika Vladka Mačeka.

image
Tom Dubravec/Cropix

– A ako ću istinu reć, ja sam rođeni internacionalista po svojoj naravi i ćudi, ali od svega prije sam Hrvat i ka Hrvat bi sam radićevac, ne mačekovac. Zapamtite, ne mačekovac! Iako sam glasa za njega jer nisam jema kud ka ni svi opozicjoneri – navodi Kovačić. Radić Stjepan bio je prevrtljiv, priznaje on, ali nitko mu ne može reći da se odrekao slavenstva. Maček mu se, pak, zamjerio jer je bio "neslaven, Austrijančina živa", jer je "govorija tajanstveno ka da je rođeni Inglež, a ne ka priprosti Hrvat sa otvorenom dušom" i jer je po uzoru na fašiste osnovao Hrvatsku seljačku zaštitu. A kada je Zaštita svečano postrojena usred Splita, Kovačić se – rasplakao.

– Svira jim je koračnicu, ne našu hrvatsku, koji jemamo na stotine, ven koračnicu vojnišku nestale i propale Austrije, da sam deboto od jida i tuge, kad sam to čuja svojim ušima, zaplaka ka dite – priznaje on čitatelju.

Kad je biskup predika talijanski

Opisuje Kovačić i prvi dan okupacije Splita, crnokošuljački teror musolinijevaca nad Hrvatima, skidanje hrvatskih bandjera s kuća i crkava, kao i kunktatorsku šutnju Biskupije prema novim vlastima.

– Mene je muka vatala da deboto cili kler, sa biskupom Bonifačićem na čelu, rič protesta nije pisnija zbog bandiri i hrvatska Splita, iako su pri isticali nepokolebljivo hrvatstvo pa čak su i svoju Gospu imali ka Kraljicu Hrvata... A popi muče, prignili su se i kade fašizmu, a biskup Bonifačić više ne predika po našu u crkvi Sv. Duje ven po talijanski, isto ka da je Hrvata u Splitu nestalo – kritizira Kovačić.

Splićane se, kaže, nije dalo zavarati pričama o velikom savezništvu Mussolinija i Pavelića.

– Pavelić je i dalje ponavja da su Hrvatskoj osigurane sve etničke granice, dok je Edo Bulat, Pavelićev ekspert za Dalmaciju, iz prostorija plivačkog Kluba Jadran na Pjaci, jakim megafonom reka da Pavelić Splitom stoji ol pada... Al kad je to izreka, bržje bolje ukrca se u auto i pobiga do Kaštili, pa se tamo ukrca u vagun ka koji lupež i pobiga u Zagreb – opisuje Kovačić.

Za ustaškog poglavnika nije imao lijepe riječi. Naziva ga "najvećom nakazom u tilu Hrvatske", jer "nit je dobi etničke granice, nit je pa ven je i nadaje osta najgori satrap svoga naroda, jer su upravo Split i polovina Hrvatske bili cin da Pavelić bude "figura porca u njiovim rukama".

Otkad je Split postao Spalato, Kovačić je postao nepodoban. Pa je premješten u poštu u Makarskoj, gdje dolazi pod vlast NDH.

Opisuje kako ustaše u "ciloj novoosnovanoj Direkciji pošta nijsu jemali ven svoja tri čovika i to ne ustaše koljače i razbijače ven idealiste, koji su se brzo povukli kad su čuli ča su ustaše radili".

Ustaše kao najgori ološ

Nimalo biranim riječima opisuje ustaške glavešine u gradu.

– Da su to bili pošteni Hrvati idealisti, ni po jada, ali koliko sam sluša od sami Makarani, to je bi najgori ološ politički u Makarskoj. Jer služili su svim nenarodnim režimima u bivšoj Jugoslaviji – tvrdi Kovačić.

Navodeći pritom poimence Gigibela, za kojeg je išla priča da je punih deset godina nosio šajkaču umjesto špančare na glavi, izvjesnog profesora Alača koji je bio orjunaš, Luketina koji je bio "radikalčina žešći od samoga Pašića". Pavelić je odabrao pravo "cvijeće", nema što.

image
Evo rješenja kojim se Kovačić 28.ožujka 1923. unaprjeđuje s mjesta poštanskog pripravnika poslužnika na mjesto kancelarijskog službenika pete klase, s godišnjom plaćom od 960 dinara
Tom Dubravec/Cropix

Kovačić opisuje i glad koja je u Makarskoj zavladala 1942. i 1943., pa ponudu vlasti da njegovu djecu smjesti u Ustaški tabor, gdje su obroci obilni i redoviti. Opisuje, ne bez ponosa, i kako su njegova djeca odbila da odu od doma, izabravši glad umjesto ustaša.

Urnebesna je slika ustaške "mornarice" koja je motornim brodićem i naoružana do zubi pristala u makarsku luku. I kojoj su iz talijanskog garnizona naložili da skinu zastavu sa znakom U. Što su ustaše šutke poslušali.

– Kad sam to vidi, pljuni sam glasno i poša jidan doma sa rive. I bolje je da sam iša jer počeše po rivi pljačkat i svlačit jude sa njizi postole, špančere, jakete, kapute i ča je boje, jer da su oni borci koji se bore za čast Hrvatske i zato oni moraju bit bolje obučeni, ven oni koji se ne bore – piše Kovačić.

U Makarskoj sreće i Velimira Škorpika, mornaričkog podoficira koji se kasnije pridružio partizanima. Dijeli letke koji mu stižu parobrodom iz Splita. U ljekarni Barbieri preuzima lijekove koje prosljeđuje partizanima na Biokovu.

Nakon 27 mjeseci službovanja u Makarskoj, vratio se u Split, gdje mu se nalazila obitelj. Pamti sliku iz ‘44., kada jedna djevojka pljuje za leđima ustaškog vojnika, saveznička bombardiranja, pamti oslobođenje i poslijeratnu obnovu, radnu brigadu na oštećenom kanalu na Bačvicama, raščišćavanje ruševina na Pazaru. Spominje i Titov razlaz sa Staljinom. Zidne novine u Pošti. Epski izlet splitskih poštjera kolegama u Šibenik na otvaranje automatske centrale.

Zaokruživši time kroniku turbulentnih vremena gledanih očima prvog, nepatvorenog, duhovitog i vrckastog Splićanina. Istog onog po kojemu je Miljenko Smoje modelirao svojeg poštara Andriju. I udario temelje "Našem malom mistu".

item - id = 1118648
related id = 0 -> 1023175
related id = 1 -> 1023130
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
26. listopad 2021 23:53