StoryEditor
Splitzanimljivo istraživanje

Ima fetivih koji su zapravo Vlaji! Nepo Kuzmanić detektirao je najstarija splitska prezimena i otkrio odakle su došli u grad. I još nešto: ‘Kralj Tomislav se uopće nije tako zvao...‘

23. svibnja 2022. - 19:19

Svako istraživanje povijesti obitelji i podrijetla njihova prezimena koje ne uvažava teoriju kontinuiteta – utvrđivanje nepobitnog srodstva dviju susjednih generacija preko matičnih knjiga i arhivskih dokumenata – može se svrstati samo u sferu neobaveznog domišljanja, izuzetno široko rasprostranjenog – kaže nam Mario Nepo Kuzmanić, antroponimičar i ponajbolji poznavatelj rodoslovlja obitelji iz Splita i šire okolice, klasičar i dipl. ing. kemije koji se više od tri desetljeća bavi ovom problematikom i u pet dosad objavljenih knjiga razriješio je mnoge mitove oko nastanka i razvoja dalmatinskih rodova i njihove povijesti.

Kuzmanić je vrlo rijetka, a moguće i jedinstvena pojava. Ostvario je vrhunske rezultate u svojoj struci, što, nažalost, nije poznato, a tako i u materiji obrađenoj u njegovih pet, odnosno šest knjiga, u kojoj vrlo često ima pionirsku ulogu, ispravljajući višegodišnje zablude i pogrešne interpretacije iz povijesti Splita i njegove okolice.

Našli smo se sa šjor Nepom u povodu izlaska njegove šeste knjige "Prezime i preci između predaje i dokumenata", koju će promovirati početkom lipnja. Knjigu čini tridesetak dosad neobjavljenih radova širokog dijapazona; od procjene broja stanovnika Splita prije velike kuge 1348., preko demografskih podataka splitskih pučkih predgrađa, demografske eksplozije Splita u 20. stoljeću, nastanka prezimena u Poljicima, genealogije i podrijetla niza splitskih plemićkih i građanskih obitelji, govora moliških Hrvata, Marulićeva rodoslovlja...

Broj stanovnika

Bez velikih uvoda hvatamo se zanimljive teme o broju stanovnika Splita kroz povijest. Primjerice, mnogi su ozbiljni povjesničari šćeto-neto navodili kako je Split u kasnom srednjem vijeku imao desetak tisuća stanovnika.

– Svaki istraživač s imalo uvida u povijesne okolnosti mora na takvu brojku reći – nemoguće! Jasno je i zašto: niti je u tadašnjem Splitu, koji je još uvijek bio stisnut u zidine Dioklecijanove palače i tek se počeo širiti na zapad, bilo mjesta za toliko stanovništva, niti su imali spize za 10.000 ljudi. Na temelju onoga što obrazlažem u knjizi zaključak je da se broj stanovnika Splita prije kuge 1348. kretao između 1800 i 2200, a prije izlaska iz Dioklecijanove palače moglo ih je biti od 1000 do 1500.

Zbog, među ostalim, i pomora od kuge, a nakon nadiranja Turaka i katastrofalne ekonomske situacije jer se polja nisu mogla obrađivati, prema popisu Grgura Suvice u novom i starom gradu živjelo je između 2700 i 2800 stanovnika. Grgur Suvica, i njegov nezakoniti sin Jerolim, da i to spomenemo, 1527. je bio najbogatiji splitski građanin. Tek 1764. godine Split doseže 5836 stanovnika, a 1832. do tada rekordnih 7000. To je maksimalan broj koji je mogla prehraniti ekonomija ponajviše oslonjena na obradu zemlje – navodi Nepo Kuzmanić, koji upozorava i na demografsku katastrofu suvremenog Splita. Popisi pokazuju kako je 1991. godine u gradu živjelo 189 tisuća stanovnika, a 2021. broj je pao na oko 150 tisuća, što je pad od gotovo 40 tisuća i jasan pokazatelj gospodarske i demografske kataklizme!

image
Saša Burić/Cropix

A slijedom toga, napominje Kuzmanić, možemo utvrditi da je u Splitu na tisuće praznih stanova, dok se u isto vrijeme mlade obitelji iseljavaju jer ne mogu riješiti stambeno pitanje i traži se gradnja još stanova...

U kakve se zablude mogu dovesti dalmatinske obitelji tražeći podrijetlo, a ne uvažavajući metodu kontinuiteta, nego najčešće nađu obitelj istog prezimena, primjerice u Bosni, pa zaključe da su stigli iz tog kraja, Kuzmanić objašnjava i na primjeru splitske obitelji Duplančić.

– Za prezime Duplančić Josip Smodlaka u svojoj knjizi iz 1945. godine tvrdi kako je nastalo od riječi "dupljan", kojom se u šali nekome kaže da je sulud. Istina je, međutim, kako Duplančići svoje prezime duguju lokalitetu Duplana kod Sitnog u Poljicima, odakle su se u 16. stoljeću doselili u Split. Još je jedan podatak vezan uz ovu obitelj; zanimljivo je da imaju samo jedan zapisani nadimak, kojih je kod splitskih obitelji bilo more, naravno u govornom području još i više. Taj je nadimak Dukjača, što je mnoge iz tog roda navelo da prema obiteljskom mitu smatraju kako im nadimak dolazi od Duklje. Nema veze! Pronašao sam u arhivu jednu Dujku Puizinu koja se 1718. udala u Duplančića. Pedesetak godina kasnije javlja se njihov nadimak Dujkača, a onda je kasnije neki župnik u matici zamijenio slovo i ispali su Dukjača! Tako sam utvrdio i kako su Šegvići zapravo Duplančići.

Naime, oko 1699. godine javlja se u Duplančića nadimak Segue, iz talijanskog "seguire", što znači "slijediti". Kako u Splitu "s" često prelazi u "š", pa imamo špoto, Špinut i šubito, tako je Segve otišlo u Šegve, još 1850. spominje se prezime Duplančić-Šegvić, a onda se javlja kao samostalno prezime i nemaju veze sa Šegovićima iz Muća, kako neki tvrde. Šegviće bismo mogli prevesti i kao "Slijediće". Još jedan primjer, imamo Rendiće u Daruvaru, njihovo prezime možda potječe od "rendisanja" na gratakaži, a postoje i Rendići s Brača, čije je podrijetlo prezimena od talijanskog "rendere", "dati, učiniti", dakle, nema veze jedno s drugim – tumači Kuzmanić.

Prema mjestu iz kojeg su se doselile u Split po popisu iz 1882. godine, Kuzmanić je puk koji je nastanjivao Lučac i Manuš podijelio u osam grupa.

image
Saša Burić/Cropix

– Prvoj grupi, koju sam nazvao "stari Splićani", pripadaju obitelji prisutne u gradu prije 1550. godine i njima se ne može utvrditi podrijetlo. Drugu grupu čine Poljica, treću okolica Splita, kojoj sam, osim Solina, Vranjica, Kaštela, Mravinaca, Klisa, Kamena i Trogira, priključio i okolicu Omiša. Četvrtu grupu čine otoci, petu Zagora, šestu Italija, sedmu Bosna, a osmu Istra. Među stare splitske obitelji s Lučca i Manuša ubrajam Dumaniće, Ninčeviće, Petriće-Puizine i Vesanoviće-Dvornike. Obiteljima doseljenima iz Poljica pripadaju Bagat, Bilinić, Dejanović, Despotović, Drmić, Duplančić-Šegvić, Ferić, Ivanišević-Kukoč, Kaliterna, Kezić, Klajić, Ković, Krstulović, Kuzmić, Lelanović, Martić, Matošić, Nižić-Dorić, Trumbić, Vuković, Zelić.

Iz okolice Splita doselili su se Burić, Carev, Čulić-Peračić, Draganja, Dragojević, Jakaša, Jurašin, Jurjević, Kuzmanić, Lete, Mašković, Politeo, Roje, Rudić, Smaća – Osibov – Bettiza – Betica, Šetko, Šubašić, Terze, Treursić, Veseković.

S otoka su došli Buj, Domić, Čirilović-Civadel, Matijević, Mlačić, Pjerotić, Protić, Vušković.

Iz Zagore se doseljavaju Baranović, Boljat, Ćulum, Jelavić, Kesić, Ljubić, Matas, Matutinović, Mikačić, Pervan, Renić, Stoličić, Škorić, Tomaš i Vukasović. Iz Italije su Allegretti, Candutti, Ceresatto, Devivi, Fabris, Licini, Montan, Pissetti. Iz Bosne su se doselile obitelji Bubalo i Tudorić, dok doseljenima iz Istre pripadaju obitelji Viđak i Zorić. U nastojanju da što točnije odredim lučke i manuške obitelji poslužio sam se matičnim knjigama vjenčanih iz župe sv. Petra i obuhvatio sam 1639 vjenčanja – objašnjava Kuzmanić, a opširni detalji ovog istraživanja naći će se u novoj knjizi.

Kontinuitet

U libru Kuzmanić tumači i svoj stav o nastanku prezimena, koji temelji na analizi tisućugodišnje antroponimije Splita, uz osvrt na iskustva Zadra i Dubrovnika.

– U knjizi "Splitski plemići: prezime i etnos" definirao sam kada je nastalo ili, točnije, nastajalo prezime u Splitu, Dalmaciji, a samim time i u Hrvatskoj, ali još uvijek se može naići na drugačije stavove. Prezime poprima današnji smisao tek onda kad je kontinuirano u dvije ili, još bolje, u tri generacije. Proces stvaranja prezimena počeo je kod splitskih plemića u drugoj polovini 14. stoljeća, a završava početkom 16. stoljeća. Proces dodatne identifikacije pojedinca počeo je znatno ranije, u 11. stoljeću. Splitski priori (gradski upravitelji) zabilježeni su samo imenom, kao što su Prestancije, Nikifor, Nikodem i Valica, uz izuzetak priora Zirna, koji je zabilježen kao sin Prestancijev. No već od 1020. godine uz ime se često javlja nadimak ili očevo ime, na primjer Duimo Caputa – Dujam Glavonja, ili splitski Glavardo, Dabro Gravalana – Oštrovuni, Ivan Mesagaline – Napolakokoš, Petar Crni...

To još nisu prezimena, nego faza dodatne identifikacije pojedinca do nastanka prezimena u 14. stoljeću. Proces nastanka prezimena počeo je najprije kod plemića, dok je kod građana kasnio stotinjak godina, a kod ribara i težaka i dvjesto godina – iznosi Nepo Kuzmanić, dok se u jednom poglavlju dotiče i nastanka prezimena u Poljicima, navodeći za primjer spise iz 1404. godine u kojima se spominje Ostoja Ozretić iz Poljica, a tridesetak godina kasnije Radoslav Ozretić.

image
Saša Burić/Cropix

Zainteresirani čitači naći će i tumačenja promjene prezimena kod obitelji doseljenih iz Bosne, odnos poljičkih prezimena s Bosnom, interakciju hrvatskog i talijanskog u splitskim prezimenima, tekst o sućuračkim rodovima, ali i njegove originalne tvrdnje utemeljene na jezičnoj i rodnoj analizi prema kojima su Hrvati u talijanski Molise stigli iz okolice Splita, a ne iz doline Neretve, kako se dugo smatralo.

Slavenski vladari

– Pregledom imena slavenskih vladara upozorio sam na nedvojbene zajedničke korijene. Analizom antroponimije ukazao sam na to da je praćenje dinamike usvajanja svetačkih imena jedan od parametara za utvrđivanje tempa prihvaćanja kršćanstva. Pritom sam dokazao kako je ime kralja Tomislava stoljetna zabluda, te da je korektno ime Domislav, što, nažalost, kod dugogodišnje zablude nema nikakvih izgleda. Kao što Tomislav nikad neće postati Domislav, tako ni Marco Polo neće prestati biti Korčulanin, iako sam to detaljno obrazložio i argumentirao kao potpuno neutemeljeno – dodaje Kuzmanić, pomalo razočarano govoreći kako su pogrešne pretpostavke onih koji su se ranije bavili antroponimijom "na romantičan način", ignorirajući dokumente, logiku i broj te vrlo često i vrijeme kad je prezime nastajalo, djelovale ograničavajuće na recepciju njegova rada.

Na kraju knjige Kuzmanić se osvrće na vlastiti znanstveni doprinos, koji nije ni negiran ni potvrđen, što ponajbolje pokazuje utvrđivanje podrijetla moliških Hrvata neuobičajenim interdisciplinarnim pristupom, što se još uvijek nije pojavilo na Hrvatskoj televiziji.

– Konstatirat ću da sam splitsku antroponimiju podignuo na znanstvenu razinu polazeći od dokumenata i njihove korektne interpretacije, koristeći se poznavanjem povijesti, jezika, dijalekta, grafije, te logike i matematike. Da, matematike! U matematici su tehničari višestruko superiorni drugim strukama, uz, dakako, rijetke iznimke. Meni su bliska i mogu reći vrlo autentična slična istraživanja Mladena Andreisa i Joška Jerkunice. A znate li zbog čega? Jer su obojica klasičari i inženjeri kemije i stoga nemaju straha od matematike – smije se Nepo Kuzmanić, čija su zanimljiva istraživanja i knjige uvijek odlično primljene kod dalmatinskog čitateljstva, pa ne treba sumnjati da će tako biti i s novom knjigom.

image
Saša Burić/Cropix

Lučac i Manuš

Prema mjestu iz kojeg su se doselile u Split po popisu iz 1882. godine, Kuzmanić je puk koji je nastanjivao Lučac i Manuš podijelio u osam grupa: stari Splićani, Poljica, okolica Splita –Solin, Vranjic, Kaštela, Mravinci, Klis, Kamen i Trogir te okolica Omiša – zatim otoci, Zagora, Italija, Bosna i Istra

Rodoslovlje Marka Marulića

U knjizi je Nepo Kuzmanić dopunio rodoslovlje Marka Marulića, a prethodna istraživanja dopirala su samo do pjesnikova pradjeda. Bilo je to vrijeme, ističe, kad se nije pravila razlika između prezimena, prezimenske oznake i procesa dodatne identifikacije pojedinca koji će dovesti do formiranja prezimena.

– Sazrelo je vrijeme da iz pijeteta prema Marku Maruliću i njegovu djelu osvijetlimo prisutnost njegove obitelji u Splitu te da utvrdimo kako je nastajalo prezime, prodirući do Marula rođenog 1140. godine, po kojemu je prezime i nastalo. Nadam se da neće biti zapreka da se u Muzeju grada Splita nadopuni rodoslovlje koje će započinjati s Marulom, prašukundjedom pjesnikova pradjeda. Marko po svojim djedovima i bakama pripada obiteljima Maruli, Alberti, Petrake i Geremia (de Chuchiulis), koje svrstavamo među najstarije. Proces dodatne identifikacije najprije je iznjedrio nadimačko prezime Gavosolić (Kavosolić) kod potomaka brata pjesnikova djeda Dujma Nikole (1385. - 1395.), koje se javlja od 1398. do 1484.

Uz napomenu da je pjesnikov šukundjed (Nikola Petra Nikole) jednom naveden kao pokojni Kavosolić. Prezime de Marulis prvi put se javlja u ovoj obitelji 1462. godine, a najvjerojatnije ga je oteo zaboravu kanonik Juraj de Marulis (1475. - 1497.), sin Jakova, nezakonitog sina Dujma Nikole. U ovoj grani obitelji uz de Marulis javlja se i prezime Balci (po Balciju Dujma Nikole), kako su zapisani 1553., nakon koje će izumrijeti. Kod pjesnikove obitelji prezime Pecinić (Picenić, Pezinić) prvi put se javlja 1436. čuvajući spomen na njegova pradjeda Petra Nikole (1402.), te na pradjedova djeda Petra Nikole (1315. - 1327.) i djeda pradjedova djeda Petra Marulovog. Prezime Pecinić pritom je patronimik koji čuva spomen na brojne Petre u obitelji. To će se prezime i dalje javljati do sredine 16. stoljeća, kad će se, nakon izumiranja starije grane obitelji, preuzeti prezime de Marulis, odnosno Maruli – zaključuje Kuzmanić.

Podrijetlo Denegrijevih

Prije više od dvadeset godina moj kolega iz Klasične gimnazije, sada znanstvenik svjetskog glasa, Daniel Denegri zamolio me je za utvrđivanje korijena svojih predaka. Uputio sam ga na istraživanje matica u Milni na Braču, ali nakon puno vremena u splitskim maticama naišao sam na vjerojatni trag korijena obitelji Denegri. Njihova pramajka bila bi splitska plemkinja Izabela Alberti, kći Jerolima, koja se za dotu od 500 zlatnih dukata udala za ser Zanobija de Zanobij 1602. godine.

Nakon smrti muža, Izabela se 1613. udaje za Giacoma Negrija iz Venecije, no već 2. prosinca 1612. nalazimo krštenje Jerolima Zanobija, sina gospodina Giacoma Negrija i gospođe Izabele. Evidentno je da je dječak dobio ime po Izabelinu ocu, odnosno suprugu. Giacomo de Negri umro je u Splitu 1623. u dobi od oko 50 godina. A Jerolim de Negri je kum na jednom vjenčanju 1635., nakon čega ga ne nalazimo u Splitu, gdje nije zabilježena ni smrt njegove majke. Zadnji trag ove obitelji u Splitu jest vjenčanje njegove sestre Margarite de Negri 1643. za Vicenza Biondija. Vrlo je vjerojatno da je Jerolim de Negri s majkom pred turskom opasnošću našao zaklon na Braču.

Na sličan se način u Milnu doselila i stara splitska obitelj Skarneo, koja i danas tamo živi. Daljnji odgovor o sudbini ove obitelji mogu dati matice u Milni, a po svemu sudeći, de Negri postaju Denegri pogrešnim upisom svećenika u matične knjige. Ipak, potkraj 2019. godine pročitao sam knjigu Andre Jutronića "Naselja i porijeklo stanovništva na otoku Braču", u kojoj se navodi da se obitelj Denegri podrijetlom iz Genove (Denegri Genovesis) kontinuirano spominje u Milni od 1811. godine, iz čega je evidentno da je povezivanje današnje obitelji Denegri sa Splitom s početka 17. stoljeća u potpunosti neutemeljeno, odnosno da milnarske matice nisu potvrdile predloženu kombinaciju – iznosi Nepo Kuzmanić.

image
Saša Burić/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
04. srpanj 2022 10:22