Zub vremena - nejasnim ostaje zašto ga je uhvatila takva priša, a i sama zubarica bila je zetečena kako se to naglo dogodilo - došao po moje zube, pa se, ukravši mi pravo na osmijeh, oni nešto prorijediše. I, što da vam pričam, nije bilo lijepo stiskati usne dok su se ostali smijali ili samo osmjehivali, sve strahujući da će moju nakaradnost svi vidjeti. I, potajice, komentirati.
Zatvaranje financijske konstrukcije za ispravljanje falinge nije bilo ni lako, ni jednostavno – ta znamo koliko to košta - no smogao sam snage za krenuti u investiciju. Te tako sjedoh u zubarsku stolicu. Trajalo je, na trenutke i boljelo, ali vrijedilo je svog truda - došlo je vrijeme da ponovno mogu izaći među ljude. Osmjehujući se. Na dugo i na široko. Bez straha da ću biti izložen poruzi.
I dakle, stiglo moje pravo na osmjeh, makar on bio porculanski, ali stigla i korona, štoviše, zahuktala se, te se dogodilo da sam danas dobio nove zube, a već sutra su nas 'mjere' zatvorile doma. Cerenje pred ogledalom brzo je postalo besmisleno, a ukućani su se brzo navikli na novotariju. A kad sam, istina rijetko i s distance, izlazio među ljude, poznate i nepoznate, nosio sam masku preko lica. Kakav peh, masno platiš pravo na osmijeh, a onda se moraš skrivati iza maske.
Ali, prošlo i to, laškale 'mjere', krenuo ja među ljude, makar i s distancom, na široko se osmjehujući. A oni ni da primjete, te sve nešto mrmljaju: 'Vidi ga, smije se, a komu je danas stalo do (o)smijeha.'