Nitko sa sigurnošću ne može odrediti tko je bio uzbuđeniji, ili reporterka ili ekipa Dječjeg vrtića "Popaj", ekipa iz dramsko-scenskog programa. I to kakva ekipa! Od najmlađeg Bartola, koji je tek nedavno ispuhao tri svjećice na torti do skupine predškolaca, koji imaju šest prstića godina i po dva, tri zuba manje nego lani. Ali zato su osmijesi najširi na svijetu. Od uha do uha.
Mjesto radnje Dječji vrtić "Radost", područna jedinica "Popaj", pod okriljem dviju odgojiteljica, tete Tatjane Kljenak i tete Gordane Mijaljica. Za potrebe ovog izvješća to su teta Taja i teta Goga, da ne bi poslije bilo "nisam znao"...
Sjeli smo u krug, jer je krug savršen oblik, nikad ne znaš di počinje, di završava, baš kao i naš razgovor, pa se s potresa prebacujemo na proslave rođendana, s ljubavi na preobražaj grada u kojem smo svi rođeni. Netko (jako) davno, a neki nedavno.
Za početak smo odmah definirali da je gradonačelnik "šef u gradu", pa smo ih upitali tko je naš gradonačelnik.
- Marko Marulić - ko iz topa će dječak s naše desne strane, na što ga je prijateljica blago upozorila:
- Nije, to je knjižnica!
Premda su neki vjerovali kako nam je gradonačelnik "Baltazar", oni stariji što će uskoro krenuti u školu su zaključili raspravu sa "Ivica Puljak". Zanimalo nas je što je gradonačelniku posao.
- On ljudima pomaže kako da im bude dobar život!
- Predlaže da sve oni naprave što on kaže!
- Kao, on proba ostvarit nam želje, a možda ne može, ali prvo se mora vidit jel se može - sve tako mudruju naši mali sugovornici, pa smo ih priupitali što bi oni napravili da su na mjestu profesora Puljka.
- Stavili bi na Rivu ogradu, da djeca ne padnu u more - aha, di smo sad, a zašto?
- Dica se umore kad trču, pa ne paze dobro di idu!
Doznali smo i da čovjek treba zaslužiti da ga drugi ljudi vole, pa zato trebaju brinuti o onima koji su sami i tužni i nemaju kuna.
- Kad bi ja bila gradonačelnik, napravila bi i park i bilo što za ljude. I za one ako su siromašni, jer ih ima puno - veli nam Magdalena.
- Sagradila bi sigurnu kuću, bez slame na krovu, da se dobro održava - dodaje Edita.
I Cvita zna što bi radila, jer "kad nije bilo mjesta za u vrtić, onda je mama morala upisat u ovaj".
- Ja bi htjela da ima malo više prostora, da bude sagrađen velik vrtić, da tu bude puno vrtića i djece, a tako i da budu i škole, tako da se svi ljudi na svijetu osjećaju sigurno, da mogu ić‘ u vrtić - kaže nam.
Kada imate nešto viška, to se ne smije baciti. Ne, ne! To treba podijeliti s onima koji nemaju. Treba i paziti na stablo.
- Kad pucaju grane odlazi kisik, ali kad pukne cilo stablo cili kisik izađe i neko umre - objasnila nam je Petra.
Loše je, doznali smo, i "kad izađe gorivo i ulje", ali i da možeš dat igračke djeci u popravnom domu, uzmeš igračke i daš im da se - poprave.
- Popravni dom je di se popravljaju djeca - Lovri je sve jasno.
- Skoro san završija i ja tamo, jer san se pokvarija - objašnjava.
A svatko na svijetu ima pravo na grešku, pa i najdivniji roditelji nekad pogriješe. Trebaju tada sjesti na "mudru stolicu" i promisliti di je kvaka. Naučili su maleni da ono što im oči ne vide i uši ne čuju ne uzmaju zdravo za gotovo, pogotovo kad se neko tužaka. Zbog toga postoji riječ "oprosti". Eto, ako to niste znali.
- Volila bi da mi mama nikad ne ide na Hitnu i da joj se disk ne razbije, pa bi ja kao gradonačelnik možda sagradila malo veću bolnicu. Ili nešto za masiranje, da je više ne boli - kazala nam je Cvita.
- Ali da je besplatno, da mogu tamo doć svi koje bole leđa - i Petra je dodala ideju. Na to se i Marko dragovoljno javio kako bi i on otišao tamo jer i njega, eto, bole leđa. I Jakova isto.
Malo smo napravili pauzu uz dobru glazbu, jer ponekad treba znati i odmoriti se. Otplesali su naši mali prijatelji, pokazali nam svu raskoš naučene koreografije. Naučili smo kako mace ne bi znale voditi grad, ali djeca bi znala.
- Iz vrtića ili iz škole bi sva djeca išla na izlet, pa bi cili grad iša na izlet. U Englesku ili na Mosor - nakon ove (sjajne) ideje doznali smo kako su išli na Mosor s ujakom Dujom, vidili su tovare, padao je snig i aj ća, odnilo nas.
Nakon malo ćakule oko potresa, a to ih je redom sve pogodilo, priznaju nam kako su doznali o tuzi iz dnevnika i s vijesti.
- Zemlja malo pleše i trese se, mrda se, stabla i zgrade padaju, a mi se vrtimo oko Sunca, a Mjesec oko nas - kažu nam, pa se prebacujemo na politiku.
U državi nam je šef Plenković, Putin je neki zločesti, ali je daleko, a već spomenuti Marko Marulić je napisa prvu knjigu na hrvatskom jeziku
- Je, "Ježevu kućicu" - mudrolijaš je mali Bartol.
Svi imaju prava i obveze! A pravo svakog djeteta je da se osjeća sigurno, jako i slobodno, dijete ima pravo kazati i da i ne, ima i pravo plakati, ali ne baš bezveze.
- Imaš pravo plakati kad te netko povrijedi, ali ne plakati bezveze I kad plačeš teta Taja ili teta Goga će te utješit, ali ako bezveze plačeš, onda će te one opet utješit, ali to znači biti razmaženo dijete - vele nam.
- Ako ti netko nešto napravi, ako ti bude onako nešto bilo, nemoj se govorit teti zato da ne budeš tužibaba, jer tužibabe niko ne voli - i to kažu.
Sve ima svoje mjesto i za sve postoji vrijeme. Tako naši mališani znaju kojim redom idu njihova gnijezda. Kuća, Split, Dalmacija, Hrvatska, Europa i planet Zemlja! To nam nabrajaju uglas.
- I ja tu živin isto! - dodaje Bartol, mazuljica i slatkica.
Kad smo proanalizirali situaciju u svim djelovima svijeta i života, bacili smo se na važnije stvari. Škola! Vjeruju kako će tamo provesti od sedam (!) do 20, 25 godina, zato bi ta škola trebala imati sve što đaku treba. Lijepe učionice, pune svjetla, umjesto klupa kušine na podu, i doručak i ručak i marendin, veeeelike sportske dvorane, može i bazen ("Daj, molin te, di će to stavit! Bolje da nas učitelji vode na more!"). A kad narastu i budi veliki onda će se baviti raznoraznim poslovima.
- Bit ću masažer, zato jer u kući glumin da iman masažni centar "Lovre", dođe mi brat i njega skoro uspavan - veli budući fizioterapeut čije ime nosi njegov centar.
- Bit ću vatrogasac, on pomaže ljudima, ako je požar negdi i ako je mačka zapela na drvu - tako će Jakov.
- Bit ću policajka, jer san odavno to tila bit. Malo su mi te neke riječi zanimljive, "lisica", pa onaj štap šta imaju, ali to je zabavno. Recimo, autom lovit lopove. Nije da mi se to baš sviđa, ali mi je zanimljivo promatrati, što oni žele i šta hoće - elaborira svoje buduće zanimanje Edita.
- Htjela bi i volila bit zaštitarka u "Hajduka", jer zato što volin ić na "Hajduka" i zato jer mi je nabolji Marko Livaja - ozbiljna je Mira.
- Ja bi najviše volila bit fizerka, zato šta volin šišat, pravit sama rep, iako mi frizuru nekad mama napravi - tako će Petra.
- Tila bi bit ili doktorica za ljude ili za životinje, ali ima vrimena da odlučin dok buden velika - lakonski će Cvita.
- Nogometaš oću bit! Igra mi se sviđa, jako mi je dobro s prijateljima igrat nogomet - a i koja kuna dobro dođe veli Danijel.
Kada sve to obave i kada narastu još malo viši onda će biti novinari. Svi. Već sad znaju kako, napravili su svoju Novinu, pa izvještavaju jedni druge o svemu što je važno. A važno je, pozor, pozor, da teta Taja i teta Goga imaju najbolji kolektiv u Splitu, u Dalmaciji,u Hrvatskoj, u Europi, na planetu Zemlji. Naše male prijatelje. Dobrice i pametnice.