”Strašno akustično zagađenje imate tu. Sa svih strana nešto tutnji, nekakvi ritmovi, opća kakofonija. Morate nešto učiniti u tom pogledu, ovaj prekrasni grad to ne zaslužuje. Od vas je gori samo Dubrovnik. Kao da se ljudi boje ostati u tišini, u miru samih sebe, kao da ne znaju komunicirati pa puštaju buku da ih obavije kako ne bi morali razgovarati. Učinite nešto po tom pitanju...”
Tako je prije sedam godina Uroš Lajovic, ugledni slovenski dirigent, za “Slobodnu” opisao svoje iskustvo Splita. Bilo je to prije negoli su splitske ulice i posebno Riva postali mjesta nevjerojatne buke.
Ta kakofonija je u zadnjih par godina dodatno pojačana golemim turističkim priljevom ljudi sa svih strana pa se njihov žamor stapa sa suludim ritmovima koji doslovce trešte sa svakog kantuna. Dakako, nema ni najmanje feštice, ni najmanjeg kafića, burekdžinice, ćevabdžinice, zalogajnice..., koja je bez pojačala.
Sve je pojačano do besmisla, a štekati su počeli razapinjati nekakve tende koje nisu tende, nego limeni pokrovi ispod kojih je ostanak dulji od pola sata zdravstveno riskantan.
Jadna Riva poseban je slučaj. Na svakih deset koraka nešto drugo trešti pa je svaki pokušaj relaksacije na najljepšem mjestu na svijetu doslovce nemoguća misija. Možeš samo šutjeti i oglušiti jer razgovor bez dernjave nije moguć, nitko nikoga ne čuje, nitko ništa zapravo ne čuje pa je šetnja Rivom kao odlazak u diskoteku, besplatan doduše, ali zaglušujući.
Prošlog vikenda prošetala sam po gradu, računajući kako su turisti otišli kući i kako se domoroci, to kao mi, konačno mogu bez probijanja mačetama po Rivi ljudski prošetati. Je vraga! Grad je još uvijek pun puncat i preglasan.
Istina, može biti da dio nas, domorodaca, spada u onu delikatniju sortu kojoj evidentno pripada i maestro Lajovic, može biti da smo mi tek statistički beznadežna manjina, ali... Možda i nismo.
Eno je nedavno šefica splitske Turističke zajednice izjavila kako joj je “cilj da lokalno stanovništvo i naš mediteranski način života budu prioritet. Ono što želimo je turizam po mjeri građana, a ne turista”.
Živo me zanima što bi to, po njoj, bio prioritetni mediteranski način života i što je to, po njoj, mjera građana. Pitam se je li Turistička zajednica napravila neku studiju, neki plan, je li napravila neko istraživanje među nama, domorocima, je li nas, prioritetne građane itko upitao kakav bismo mi turistički grad voljeli imati.
Zanima me također gdje je u toj priči sam Grad Split, poslodavac, gospođi predsjednici Turističke zajednice. Je li Grad smislio konačno makar Odluku o komunalnom redu koja se kiseli već godinu i pol dana, je li Grad domislio što su mu prioriteti ili je koncentriran na ono što nema, a ne na ono što ima?
Gradonačelnik je već nekoliko puta zakukao kako "pravilnici i zakonske norme koje su na snazi ograničavaju neke načine uvođenja reda u grad", ali nije se baš pretrgao oko donošenja novih. Zaratio je s Ministarstvom kulture pa su, dopisujući se i prepucavajući se preko medija, dali svoj slatki, mali doprinos već opisanoj kakofoniji. Da citiram maestra Lajovica – ovaj prekrasni grad to ne zaslužuje!