StoryEditor
Split‘Bilo srce‘ Vukovara

Društvo prijatelja Hajduka u Vukovaru ima 150 članova, ovaj mladi učitelj im je glavni. Hvale ih u socijalnoj samoposluzi: ‘Torcida je jedina navijačka grupa koja pomaže sirotinji!‘

18. studenog 2021. - 19:33

Sin je Hajdukov navijač, pa mora bit i mater.

Smije se. A ne radi u kući smija. Vedra neka žena. Mo'š se s njon i zezat. Šokica! Nosi oćale. Tu i tamo izađe zapalit. K njoj ulaze ko da ispod duge prolaze. Samo šta nemaju puste neke želje: obogatit se, obać svit, živit sto godina i slično.

Uglavnon, žele paketić. Može i mrvu veći. Žele običan svakidašnji život, kakav in je davno procurija kroz prste, da ni sami ne kuže kako i zašto. A možda ponajviše žele da za dugon više ne moraju trčat teška koraka. Da Jasnu sritnu u gradu, na kavi, uz Dunav. Bilo di, samo ne tu, tri skale poviše poda, na kantunu Sajmišta i Istarske, u socijalnome dućanu vukovarske Humanitarne udruge "Duga".

- Stigla nam je bila donacija šunki pred Uskrs. Gomila! Lanjske godine. A imali smo preko 600 obitelji i šunke je trebalo hitno razvesti po kućama. I koga ćemo? Kako? Ko to može?! Onda smo se javili njima, sin mi je bio jedan od linkova s vukovarskim Društvom prijatelja Hajduka. I tako, dali im popis, a oni svojim autima i gorivom podijelili šunke začas. Ko dlanon o dlan!

Jednako tako, začas, ko dlanon o dlan, klikne čovik s Jasnon Solin. Ona je voditeljica samoposluge i zamjenica predsjednice vukovarske "Duge".

image
Jasna Solin, voditeljica Socijalne samoposluge Vukovar
Ante Čizmić/Cropix

A njega smo montirali isprid zida na Trpinjskoj cesti. To je mrvu dalje. Jer je iza njega kulisa koja nan triba. Kuvat smo ga morali! Možda je prisudilo šta smo rekli da stavi masku. Pa ga se neće skužit baš isti čas. Seoski je učitelj male dice. Ko bi reka. Zvirka okolo dok ga namištamo:

- Sad ćete vidjet, stvorit će se odma. Uvijek tako bude. I odma iz auta pitaju imamo li dozvolu. Čekaj, čekaj… izgleda da ovo ipak nisu oni, vjerojatno neki slučajni prolaznici...

Stavija je Bruno Sekereš crveno-plavu masku s našin oznakama. Na nogama patike. Gori rebe. Priko kostiju tamna jaketa s kapuljačon, ali ne na patent, nego se oblači priko glave. Ko nacrtan navijač. Iza je lipi Torcidin mural.

- Mlađi dečki iz Torcide to zbilja razvezu začas. Nas u Društvu prijatelja Hajduka u Vukovaru ima 150 članova. Prvi smo se u gradu organizirali i kad je bio potres na Banovini. U jednom danu smo skupili pun kombi. Ljudi su svašta donirali. Tu smo kad god treba...

Srce i želja

"Bilo srce" zajednički je nazivnik za humanitarne akcije koje organiziraju Hajduk, Torcida, "Naš Hajduk", Društavo prijatelja Hajduka, veterani i slično. Iz cile zemlje. Nedavno je to "Srce", u spliskoj centrali, skupilo krcat kamion higijenskih potrepština i poslalo ga baš u ovi Jasnin dućan: toaletni papir, sapune, deterdžent za sude, šampone za kosu i tilo, prašak za robu, uloške, pelene, kaladont, vlažne maramice, sredstva za čišćenje. Sve živo.

- Jedina je to navijačka grupa koja pomaže socijalnoj samoposluzi u Vukovaru! Imaju srce, motiv, želju. Koliko čujem, pomažu i drugima, a pravo humanitarno lice pokazuju baš u našem gradu. Samo, najčešće nam ne daju da ih spominjemo!

Bruno vrti glavon:

- Obično se navijači prvi pokrenu. Ali, ne hvalimo se, ne paradiramo. Živa je navijačka scena tu kod nas. Nekad i preživa...

image
Bruno Sekereš, predsjednik DPH Vukovar
Ante Čizmić/Cropix

Pokraj gomile vukovarskih suprotnosti - srušenog i obnovljenog, uloženog i dobivenog, lipog i grubog, za oko nan je zapela i suprotnost oko strujnih ormarića širon grada. Ima toga i po zidovima, ali ovi ormarići su baš baza. Evo, na jednome kantunu piturani su našin bojama - raznin kombinacijama crvene i plave, a na drugome su modre. I sve tako. Ko u filmu "Ratnici podzemlja" Waltera Hilla, svaka grupa crta svoje oznake. Warriorsi bi sprejon napisali samo veliko W.

Jedno vrime, cilon Ulicon bana Jelačića, to je ona kojon kolona svake godine u jedanaesti misec ide na noge put memorijalnog groblja, svi su ormarići bili naši. Ajde, velika većina. Više nisu. HEP je sve pripitura u onu odvratnu kaki boju. Pari SMB. Pa Boysi sad pomalo osvajaju. Neće in naši pustit sve, normalno.

- Znaju djeca u školi da sam navijač. Ja sam u Vukovar doselio. Inače sam iz Donjeg Miholjca. Preko mame sam zavolio klub, njoj je Hajduk bio drag. Vukovarska Torcida, a mi to ovdje ne dijelimo - Torcida, "Naš Hajduk", DPH - išla je i raditi na Banovinu, skupljali smo novac, organizirali humanitarne turnire u malom nogometu za siromašne učenike, pa isto i za "Vukovarske leptiriće", djecu s teškoćama u razvoju.

Govori Bruno da bi bez pomoći socijalne samoposluge bilo puno gladnih u Vukovaru. Puno je svita bez posla i prihoda, pogotovo stariji. Slično je i u drugin slavonskin mistima, samo je Vukovar nekako više u fokusu. Zna se i zašto:

- Za pet godina otišlo je sto ljudi iz sela u kojem radim. Kažu da je iz Vukovara otišlo 5000 ljudi, a iz Osijeka je onda triput više!

- Mi se vrtimo oko broja od 600 obitelji kojima pomažemo. Osjetimo sezonu i javne radove. Ljeti ljudi odlaze raditi na Jadran, a naše lokalne komunalne tvrtke povremeno ih zapošljavaju za rad na javnim površinama, uređenje i u tom stilu. Tako se snalaze, obično to bude od tri do šest mjeseci godišnje. Onim što zarade ljeti najprije pokriju dugove koji su nastali zimi. Pa opet padnu ispod nule i vrate se u socijalnu samoposlugu - tumači Jasna.

image
Jasna Solin, voditeljica Socijalne samoposluge Vukovar
Ante Čizmić/Cropix

Dio ljudi padne u depresiju, a dio naprosto stalno životari na socijali. Nije Vukovar u tom smislu specifičan:

- Većinom se ljudi trude: rade po tuđim vrtovima, čiste, pomažu za pola dnevnice. Ili cijelu. Ima jedna baka, 72 godine su joj, živi od 600 kuna penzije i 200 kuna socijalne pomoći. Prisiljena je doći po paket, ali čupa, ne da se, ima života i energije, trudi se i muči kolko može. Ja joj se divim. Kad me nešto zaboli ili pomislim da je teško, ja se odma sjetim nje - govori Jasna.

Pamti i jednu ženu s dvoje dice. Više ne dolazi, biće i odselila di, ali bila je neko vrime korisnik samoposluge. Posli je uplaćivala po sto kuna misečno na račun samoposluge. Da uzvrati malo.

Nevidljivi ljudi

Mlađi još i nekako, ali penzionerima je puno teško. A sramota ih je doć pitat. Navikli su svojin rukama zaradit svoj kruv. Do njih je jako teško doć i mnogima sustav uopće ne pomaže. Ne vidi ih.

- Korisnike Centra za socijalnu skrb sustav vidi i pripoznaje, pa mogu dobit pomoć iz raznih izvora: Centra, Caritasa, Crvenog križa... Nekad je bolje bit socijalni slučaj nego umirovljenik. Naprimjer, socijalni slučaj prima 800 kuna naknade, ne plaća komunalnu naknadu, prima pomoć iz Grada, dobije vaučere za struju i vodu, drva za grijanje. A netko ima mirovinu od 1100 kuna i nema pravo na pomoć sustava.

Vukovarska "Duga", odnosno socijalna samoposluga, ima mrvu bolje socijalne oćale, za oštriji vid. Jedne takve nosi i Jasna, pa nan tumači koja su in mirila. Ako si penzioner, i to samac, prag za pomoć je ispod 2300 kuna mirovine. Ako ih je dvoje u obitelji, onda ne bi smili zajedno imat više od 2400, a ako ih je više od dvoje doma: stari roditelji i sin bez posla, primjerice, onda je mira prihoda po članu 1200 kuna.

Bili su peta otvorena socijalna samoposluga u zemlji, a danas takvih dućana širon Hrvatske ima sigurno 25 ili 30. Kaže Jasna da Vukovar ne odudara od sredine u kojoj se nalazi.

- Tko kaže da napretka nema - taj laže. Napretka sigurno ima, samo što ide polako. Pomalo. Mi smo malo više pod povećalom, to je i razumljivo, ali grad nije mrtav, to nikako. Malo jesu ljudi uspavani, čak i ne koriste sve što se nudi. Tko bi im zamjerio, prošli su svašta, da ne gnjavim sad s tim.

"Duga" je lani bila zaposlila 15 žena na godinu dana, sve korisnice socijalnog dućana. To je bija projekt "Zaželi" Ministarstva socijalne skrbi. Za žene priko 50 godina života, koje su teško zapošljive. Kroz udruge i Grad Vukovar, 200 takvih je našlo angažman ili savladavalo nove vještine.

Jednon misečno korisnici "Dugine" samoposluge dođu po paket. Obično je hrana koja može stat: ulje, brašno, manistra, konzerve, juve iz kesice, riža. Budu i paketi za higijenu, ko šta je skupljalo "Bilo srce". Ako je berićetno, podile se oba paketa. Digod naleti i dičji: s pelenama, kašicama u bočici i tako to.

- Sve skupa: dvoje nas radi u socijalnoj samoposluzi, 15 žena smo spomenuli u projektu "Zaželi", onda jedno u projektu "Godine nisu važne", gdje se organiziraju razne radionice i druženja seniora, a još dvoje bi trebalo tek zaposliti u projektu protiv nasilja nad starijima - zbraja Jasna.

Bruno je iša ća. Još smo se posli vidili na piću, a malo nan je i pokaza Borovo naselje. Radnički kvart, nije baš ni malešan. To je oni čuveni industrijalac Bata, otac ciloga kombinata "Borovo", podiga još prije Drugog rata. Nema šta nisu radili u tvornici, govori se da je u najboljin godinama, prije ovoga sad zadnjeg rata, Domovinskoga, tamo radilo 20.000 ljudi. Danas je to spalo na par stotina.

Novo plivalište

Sve je bilo soreno devedeset prve. I tvornica, i sve radničke zgrade. Posli se obnavljalo. Nešto i po dva, tri puta. Ne more u nas nikad isprve. Dok se svaki šupak ugradi. Znate i sami.

Lipoton odskače plivalište! Novo novcato, od prije koju godinu. Prva liga, nema u Dalmaciji takvoga! Ima zatvoreni olimpijski bazen. I tribine. Plus dva manja otvorena i tobogan.

Tu je i neboder na jedanaest katova. I njega je napravija stari Bata. Zovu ga samački hotel. Za tvorničke radnike. Platija je i on buletu u ratu, pa je posli obnovljen.

Nećete virovat kakvi smo, ali cili taj soliter, kako bi rekli Vukovarci, stoji zatvoren. Nikoga u njemu! Ko će znat je li se šta prominilo, ali donedavno nije bija ni ucrtan u zemljišne knjige. Govore nan ljudi da je tako i danas. A sve državno. Samo šta ne znamo koje to države?!

Možda bi i njega tribalo provest ispod duge: da mu svanu bolji dani. Da ga daju ljudima. Učitelj Bruno se smije. Učitelj i navijač. Rastali smo se za ovu godinu.

A Jasne eno još u dućanu. Po zidovima zahvale. Ima i jedna snovolovka. To ste viđali po vesternima. Prvi američki narodi rade ih i danas: obično od vrbova pruća. Savije ih se u veći krug, oplete jelenskom kožon i nitima, pari paukova mriža. Dodaju se okolo pera i perlice. Pa se obisi o granu ili negdi isprid kuće. Može i na prozor. Stephen King je napisa horor "Snovolovka".

- Bit će bolje. Nadamo se. I držimo oči otvorene. Mi imamo malo širi pogled od zakona i sustava, pa nam ljudi dođu. Po paketić. Sapunić. Nešto, da je išta...

Snovolovka se stavlja kontra noćnih mora: da vata ružne snove. Da in ne da uć tri skale poviše poda u vukovarsku socijalnu butigu na kantunu Sajmišta i Istarske. Jasna, bog.

image
Socijalna samoposluga Vukovar mnogima je spas tijekom dugih zimskih mjeseci
Ante Čizmić/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
27. svibanj 2022 04:51