StoryEditor
SplitNOVI ČELNIK UAAB-a

Dr. Zdravko Roje: Očekujem vraćanje partizanskih ulica i trgova u Splitu. Upravo zahvaljujući partizanima grad danas ne nosi ime Spalato

26. listopada 2020. - 11:55
Bozidar Vukičević/Cropix

Na 76. godišnjicu oslobođenja Splita predstavljamo novog čelnika splitske Udruge antifašista i antifašističkih boraca (UAAB): profesora emeritusa dr. Josipa Milata nedavno je na toj funkciji zamijenio umirovljeni splitski kirurg dr. Zdravko Roje.

Bivši šef Odjela za plastičnu kirurgiju KBC-a Split, primarijus, docent i specijalist plastične, rekonstrukcijske i estetske kirurgije – koji se usavršavao na mnogim klinikama u Europi, SAD-u i Australiji – dr. Roje zadnjih godina radi u timu splitske Poliklinike "Korak". Nositelj je Spomenice Domovinskog rata, kao ratni vojni kirurg s više od tisuću operacija na ranjenim borcima i civilima, a 1991. je sudjelovao u mirnoj predaji splitske Vojne bolnice pod zapovjedništvo Hrvatske ratne mornarice.

Roje je staro splitsko prezime?

– Moji pradjedovi i po ocu i po majci su stari Splićani. Ne kulaci, nego težaci.

U biografiji vam stoji da ste išli u Osnovnu školu "Vinko Paić-Ožić". To je ime 90-ih izbrisano iz javne memorije, kao i sva imena vezana uz antifašističku prošlost Splita?

– On je bio splitski revolucionar iz Prvog splitskog partizanskog odreda, koji je u kolovozu 1941. umro od rana zadobivenih u borbi protiv ustaša i Talijana kod Košuta, odnosno od mučenja u sinjskom zatvoru. Žalosno je da su takvi ljudi nestali iz javne memorije Splita.

I vaša je ulica 90-ih promijenila ime?

– Da, ni Ulica braće Borozan više ne postoji. Pomisao na to stvara mi žuč u trbuhu. Nadam se da će se to u budućnosti promijeniti.

Potječete iz antifašističke obitelji?

– Moji roditelji i djedovi direktni su sudionici NOR-a. Otac mi je izgubio brata u ratu, majka isto. Otac je bio skojevac, jer je bio dogovor da one kojima je netko iz familije poginuo ne šalju u šumu. Dva je puta uhvaćen u Splitu i poslan u logor, u Zemun i Slavonski Brod, ali uspio je pobjeći i pridružiti se slavonskim partizanima, s kojima je ostao do kraja rata.

Jedan od prvih istupa kao novi čelnik UAAB-a imali ste na nedavnom otkrivanju murala u Varošu, posvećenog splitskoj skojevki Palmini Piplović, po kojoj se do 90-ih zvao vrtić na Marjanu?

– Tri stvari nisu se smjele dogoditi u Splitu nakon 1990. godine. Prvo, promjena imena vrtića nazvanog po heroini Varoša Palmini Piplović, 22-godišnjoj djevojci koja se usprotivila nacizmu i zbog svojeg antifašističkog rada bila zvjerski obješena. Uz to, taj je vrtić napravljen na imanju njezine familije, koja ga je ustupila Gradu Splitu.

Drugo, na čemu je inzistirao moj prethodnik, dr. Milat – da se Prvom splitskom partizanskom odredu dodijeli, odnosno vrati ulica. I treće, da se konačno proglasi jedan Trg žrtava fašizma, a ne da imamo dva trga žrtava komunizma.

Od ta tri cilja sigurno neću odustati, pogotovo što sam u zadnje vrijeme u više navrata imao razgovore i čvrste dogovore o toj temi s gradonačelnikom Splita, i osobno duboko vjerujem da će on te dogovore do kraja svojeg mandata i ispoštovati, bez obzira na protivljenje nekih njegovih bliskih suradnika.

Na otvaranju murala Palmini Piplović, međutim, nije bilo gradonačelnika, iako i on ima staro splitsko prezime – Krstulović?

– Split je prije 90-ih bio sasvim drugačiji grad, koji se ponosio svojom prošlošću. Naš gradonačelnik deklarira se kao Splićanin, ali deklariranje je jedno, a činjenje drugo. Smatram da je njegov veliki propust to što mu ljudi kojima Split nije zavičaj diktiraju što će raditi i preko njegovih leđa određuju sudbine nas građana Splita. Ne bih imenovao dotične, ali znat će na koga se odnosi.

Sve to nazivlje Split zaslužuje, jer je to civilizacijsko pravo stekao tijekom Drugog svjetskog rata, kada je veliki broj građana Splita i cijele Dalmacije otišao u partizane, a zahvaljujući njima Split danas ne nosi ime Spalato, nego je otrgnut iz okupacije talijanskog fašizma i vraćen socijalističkoj Jugoslaviji, pa je danas sastavni dio slobodne Hrvatske. Ako nekome to nije jasno, to je njegov problem, a ne problem Splićana, koji su s više od 5000 žrtava u Drugom svjetskom ratu i 15.000 sudionika antifašističke borbe zaslužili taj civilizacijski spomen.

image
'Kao kirurg s prvih crta bojišnice i nositelj Spomenice Domovinskog rata mogu govoriti o povezivanju antifašizma iz Drugog svjetskog rata i sudjelovanja u Domovinskom ratu s osnova istih slobodarskih pozicija'
Bozidar Vukičević/Cropix

Na štandarcu na Pjaci, među ključnim datumima povijesti Splita, nema datuma oslobođenja Splita 26. listopada 1944.?

– Zašto na štandarcu nema sigurno najvažnijeg datuma u povijesti Splita, to je vezano uz ove osobe kojima Split nije zavičaj i koje ne razumiju da slobodu koju danas uživamo dijelom zahvaljujemo i tim Splićanima koji su bezrezervno i masovno otišli u partizane i koji su omogućili da danas živimo u našoj Dalmaciji, a ne da je Dalmacija dio druge države. Kad je dr. Milat pitao zašto Prvi splitski partizanski odred ne može dobiti ulicu, iz tih mu je krugova rečeno da Split nije oslobođen 1944., nego tek 90-ih, što je uistinu žalosno čuti.

Kako vi gledate na odnos između oslobođenja Splita 1944. i Domovinskog rata?

– Kao aktivni sudionik Domovinskog rata, kao kirurg s prvih crta bojišnice u Dalmaciji, a i šire, te kao nositelj Spomenice Domovinskog rata, pridružio sam se udruzi VeDRA (Veterani Domovinskog rata i antifašisti), jer držim da imam legitimno pravo i mogu govoriti o povezivanju antifašizma iz Drugog svjetskog rata i sudjelovanja u Domovinskom ratu s osnova tih slobodarskih pozicija iz Drugog svjetskog rata.

Da se vratimo na početak 90-ih: kako je to izgledalo u tadašnjoj splitskoj Vojnoj bolnici?

– Volio bih da se zna istina o mirnom preuzimanju bivše Vojne bolnice iz ralja JNA. Bolnički djelatnici, bez ikakvog bitnog udjela ravnateljstva bolnice, pripremili su i učinili da se bolnica doslovce otme s cijelim ljudskim potencijalom i materijalnim resursima i opremom, te da se integrira u sustav ratnog saniteta i KBC-a Split, koji je pružao zdravstvenu i medicinsku skrb tijekom cijelog Domovinskog rata.

Može li malo detalja?

– Vojna bolnica preuzeta je iznutra, snagama unutar same bolnice, dok je ravnateljstvo imalo zanemarivu ulogu. Djelatnici bolnice, primarno doktori i građanska lica, već su se prije organizirano pripremali za taj scenarij, i kad je došlo vrijeme, a to je bio dan kad je bombardiran splitski aerodrom, naša delegacija, na čelu s pokojnim nefrologom Josipom Žarkovom, otišla je u zapovjedništvo Hrvatske ratne mornarice, kod admirala Svete Letice, sa zamolbom da odmah pošalje svoje gardiste na nekoliko punktova unutar kruga bolnice. Oni su došli s tri Golfa, naoružani, i zauzeli sve točke koje smo im prethodno naznačili. Dakle, nije bilo mogućnosti da ondašnje zapovjedništvo JNA ikako reagira.

Poslije ste u SAD-u predavali o hrvatskoj ratnoj kirurgiji?

– Američka udruga "Operation Second Chance" dovodila je 1991. i 1992. grupe američkih kirurga i anesteziologa koji su nam pomagali pri operacijama i zbrinjavanju naših ranjenika. Iz te suradnje dobio sam 1994. priliku provesti pola godine na usavršavanju u SAD-u, te sam na državnom sveučilištu UCLA u Los Angelesu u dva navrata pred velikim auditorijem govorio o ratnoj kirurgiji u Hrvatskoj, tumačeći kako su hrvatski medicinari i kirurzi zbrinjavali ranjenike neposredno iza prvih crta bojišnice, što je bila hrvatska ratna doktrina.

Koliko ste operacija izveli za vrijeme rata?

– U mojoj doktorskoj disertaciji – na temu primjene udisanja kisika pod visokim tlakom u liječenju složenih ozljeda gornjih i donjih ekstremiteta – obradio sam 1226 stradalnika Domovinskog rata. To su pacijenti koje sam tijekom rata osobno i s kolegama obrađivao od ranjavanja do izlječenja. I danas ih srećem.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

29. studeni 2020 15:18