StoryEditor
SplitREPORTAŽA

Dioklecijan je rođen na brijegu Libovac kod Splita

Piše PSD.
1. lipnja 2015. - 01:44
Ni tri kilometra od centra današnje Podgorice ostaci su najvećega antičkoga grada na području današnje Crne Gore i jednog od većih gradova rimske provincije Dalmacije - Duklje. Na strateškoj lokaciji na ušću Zete u Moraču početkom prvog milenija nastalo je značajno urbano naselje pored kojeg je prolazila jedna od glavnih rimskih cesta, ona koja je povezivala Skadar s Naronom (blizu Metkovića) i dalje Salonom. Nekadašnji veliki grad danas je, slično Saloni, travnata livada iz koje vire antički zidovi, natpisi, stupovi i kamenje razasuto po velikom prostoru.

Duklju s nešto više od 300 kilometara udaljenom Salonom, u antičko vrijeme prijestolnicom provincije Dalmacije, vezuje nekoliko fascinantnih sličnosti, poput one da je 20. stoljeće na njima napravilo više štete nego Goti, Avari, Slaveni i potresi. Antičku je Duklju, naime, po sredini presjekla željeznička pruga, u Saloni se za devastaciju pobrinula četverotračna cesta.

No, više od devastacije tehničkom civilizacijom Duklju i Salonu povezuje jedan čovjek koji se svojim vojničkim sposobnostima probio do mjesta cara, a u povijesti Rimskog Carstva ostat će upamćen kao jedan od najuspješnijih njegovih vođa - Dioklecijan!

Jedno je sigurno - bio je Dalmatinac

Vrlo malo činjenica o Dioklecijanovom životu danas se može utvrditi sa sigurnošću. Čak i osnovni podaci, kao godina rođenja ili smrti mogu se samo pretpostaviti. Ali, ako se sa sigurnošću ne može utvrditi godina njegove smrti, pa ni način na koji je umro, izvjesna je jedna stvar: mjesto smrti. Dioklecijan je, desetak godina nakon što se dobrovoljno povukao s carskog mjesta - nezapamćen potez u povijesti - umro u svojoj palači. Istoj onoj koju je dao izgraditi za svoje penzionerske dane u uvali na jugu poluotoka koji će nešto kasnije postati poznat kao splitski. Ime Splitu, kaže jedno tumačenje, dala je upravo ta palača, koja se na latinskom nazivala Salonae Palatium, salonitanskom palačom, iz čega je nastalo ime grada Spalato i oblici izvedeni iz tog imena.

Povjesničari i arheolozi još od antičkih vremena samo dva grada uzimaju kao moguće mjesto Dioklecijanovog rođenja - Duklju i Salonu. U svakom slučaju, izvjesno je da je car bio Dalmatinac, jer su oba grada u rimskoj provinciji Dalmaciji, s tim da je Salona metropola provincije. Gotovo svi se slažu i da je potjecao iz nižeg socijalnog sloja, često se spominje fraza ‘sin pisara’, ali kad treba odlučiti gdje je točno rođen pojavi se podjela na dva tabora započeta nedugo nakon njegove smrti. Najranije spominjanje Dioklecijanova rodnog mjesta pojavljuje se u djelu Epitome De Caesaribus u drugoj polovini 4. stoljeća, svojevrsnoj povijesti rimskih imperatora, često pripisivanoj Aureliju Viktoru. U ovom dokumentu Duklja (Diokleja) navodi se kao rodno mjesto velikog cara. Kasnije će većina pisaca, među kojima i Theophanes, Konstantin Porfirogenet, Marko Marulić, Toma Arhiđakon... ipak Salonu navoditi kao rodno mjesto rimskog cara. Glavni pobornik Salone kao rodnog mjesta Dioklesa bio je don Frane Bulić, naš veliki arheolog koji se Dioklecijanom i Salonom bavio cijeli život.

Crnogorci se baš ne trude

S druge strane, akademik Nenad Cambi, nedvojbeno naš najveći autoritet za Dioklecijana, a najviše na temelju najranijeg dokumenta spomenutog Epitome De Caesaribus, drži da je Duklja rodno mjesto Dioklecijana i da on po njoj nosi ime.

Posjet Duklji i razgovor s dr. Mitrom Cerović, arheologinjom i v.d.ravnateljicom Arheološkog muzeja Crne Gore i dugogodišnjom savjetnicom u tamošnjem Ministarstvu kulture, otkriva da je inzistiranje na tituli rodnog mjesta Dioklecijana znatno snažnije u Splitu nego u današnjoj Crnoj Gori. Iako ozbiljnih argumenata i ključnih dokaza nema ni jedna strana, navijači su s ‘naše’ strane glasniji. Povijest i arheologija u Crnoj Gori manje se bave Dioklecijanom, a više pokušajime da se dodatno zaštiti Duklja, bez obzira bila mu rodno mjesto ili ne. Istraživanja započeta još u 19. stoljeću na lokalitetu koji je prosperirao od 1. do 5. stoljeća, nastavljaju se i danas. Otkriveni su izvan zidova Duklje nedavno novi antički grobovi, koje nam gđa Cerović ljubazno pokazuje, hramovi, bazilike i ranokršćanski lokaliteti, a najznačajniji je rimski forum, poznat još od prvih iskapanja. U cijeloj toj priči nema puno mjesta za poseban status Dioklecijana, pogotovo što tom dijelu svijeta nije ostavio palaču kakvu ima Split.

Ipak da Dioklecijan u Crnoj Gori ne bude zaboravljen pobrinuli su se nedavno episkopi i mitropolit iz za pravoslavlje izuzetno važnog samostana Ostrog koji su se prije nekoliko godina suprotstavili obnovljenoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi pravim zapjenjenim verbalnim rafalom. Pokušaj da uz samostalnu Crnu Goru i njezina pravoslavna crkva bude neovisna visoki klerici iz Ostroga proglasili su zavjerom komunizma i dukljanske mitologije koju sprovode “kumrovački đaci” pozivajući se na europske integracije i mediteranstvo. Svjetskim protusrpskim zavjerama dodali su još jednog krivca: ti se marksistički mitomani (Crnogorci), kažu mitropolit i episkopi “namjesto Marksa i Broza vraćaju mnogobožačkom rimskom imperatoru Dioklecijanu velikom gonitelju hrišćana, poznatom u našem narodu zbog svog paganstva i bogoborstva kao prokleti car Dukljanin”

Okovan pod mostom u rijeci

Kao i uvijek, tamo gdje nedostaje povijesnih činjenica bujaju fantastične legende, pogotovo kad je njihov protagonist čovjek zapamćen kao veliki progonitelj kršćana i “prokletnik”. Legende su o prokletom caru u okolici antičke Duklje prisutne i danas. Na rubu arheološkog lokaliteta most je preko Morače, a čovjek koji pred lokalnim dućanom s pogledom na most sjedi s Nikšićkim pivom u ruci ispričat će mi priču koju znam od ranije. Pod mostom u rijeci okovan je zločesti Car Dukljanin (crnogorsko pučko ime za Dioklecijana), uvjerava me, kojega su tu na prevaru strpala dva sveca, Ilija i Jure zbog njegove bezbožnosti. Bijesan car Dukljanin u rijeci grize svoje okove i svakog proljeća baš pred blagdan svetog Jure (Đurđevdan u pravoslavnoj tradiciji) okovi postanu toliko tanki da se on gotovo oslobodi. U tom trenutku, u zoru Đurđevdana, kovači u Crnoj Gori udaraju u svoje nakovnje i bijesnom caru Dukljaninu “pogrdi o’ čo’eka” okovi budu opet obnovljeni. I tako svake godine...

Ni legende u solinskoj okolici nisu zaboravljene, a najviše njih, osim za Solin, vezano je za Kučine, točnije za lokalitet Libovac, južno od Kučina, u blizini TTTS-a. Upravo ovdje, na malom prostoru omeđenom Tičjon stinon i Kekovom kućicom na sjeveru i potocima Vrbica i Trstenik na istoku i zapadu, don Frane Bulić locirao je mjesto Dioklecijanova rođenja. Do brežuljka Libovac vodi makadamski put iz Kučina i pješačka staza od posljednjih kuća južno od brežuljka.

Obilazimo Libovac u pratnji Bože Roguljića iz Kučina, nastavnika zemljopisa i povijesti, koji je do mirovine radio kao direktor Doma za nezbrinutu djecu “Mileva Tomić”, ali i kao ‘društveni radnik’ u bivšem sustavu. I on se još kao dijete naslušao priča o mjestu na kojem se rodio Diokles, sin siromašnog pisara, a koji će postati car Dioklecijan. Nekadašnja Kekova kućica poznata još s Bulićevih fotografija s početka 20. stoljeća danas je ograđena visokom ogradom, kakva se u tim krajevima obično ne viđa.

Odmah uz nju, unutar ograde je i novogradnja, mala kamena kuća te lijepa, natkrivena terasa s koje se pruža pogled na Stobreč i more. Kako bismo fotografirali legendarnu Kekovu kućicu kolega fotoreporter i ja preskačemo žicu, uostalom ona i nije u vlasništvu čovjeka koji je kupio ovaj komad zemlje i ogradio usput i nju. Ni pet minuta poslije pojavljuje se osamdesetogodišnjak u automobilu, vrlo uznemiren našim posjetom njegovom privatnom vlasništvu.

Srećom, nismo u Americi

“Da smo u Americi sad bi vas ima pravo ubit iz puške! “ - ljubazno nas pozdravlja umirovljeni odvjetnik iz Mravinaca, vlasnik imanja, upućen u zakone različitih zemalja koji, eto, nema sreću da živi u Americi. Kasnije ću i u Mravincima i u Kučinama saznati da ovaj marljivi čuvar svog zemljišta i nije baš omiljen u svom kraju pa mu se događalo da mu seljaci čine ‘dišpete’ na njegovoj zemlji. Odatle vjerojatno i dolazi impresivna ograda, zakatančena vrata i ljutnja kad se netko približi njegovoj zemlji, čak i onom dijelu koji je ogradio, a nije njegov. Kad je povjerovao da nismo iz neke građevinske inspekcije i da samo tražimo rodno mjesto nekog tko se možda tu jednom davno rodio, malo se udobrovoljio. To bi u Americi otprilike značilo da je spustio (još uvijek otkočenu) pušku.

Pokazalo se da i on dobro zna priču da je ovdje negdje rođen Dioklecijan pa ćemo se malo kasnije rastati u miru, ne saznavši kako je dobio dozvolu za gradnju i ograđivanje na mjestu koje je na prostornom planu prikazano kao negrađevni arheološki lokalitet.

Jer Libovac je, a to je očito i bez ikakvih posebnih arheoloških istraživanja, bio mjesto na kojem je u antici postojalo naselje, o čemu je pisao i don Frane Bulić. Dovoljno je površno pogledati gomile i otkriti posvuda brojne krhotine antičkih tegula (crijepova) i keramike, obrađeni kamen i tragove građevina. U neposrednoj blizini prolazila je rimska cesta Epetion-Salona, čiji su tragovi i danas vidljivi, a brojni izvori i plodna zemlja idealno su mjesto za naselje. Baš ono u kojem se, kaže legenda i don Frane Bulić (i ne samo on), rodio Diokles koji će postati rimski car Dioklecijan. Iako se s pojavom televizije i novih medija smanjio nekad najbitniji oblik zabave, prepričavanje lokalnih priča uz komin, brojne su legende preživjele i do danas. Neki motivi narodnih priča o zloćestom caru koji, zahvaljujući odnosu prema kršćanima u priči postaje pravi vrag isti su i u okolici Duklje i Salone. Recimo, ona u kojoj Dioklecijan, kad ga Bog kažnjava sušom, sam pravi nebo od probušenih kravljih koža i u njega ulijeva vodu koja onda na zemlju curi kroz probušene rupe u koži. Odakle vuče podrijetlo ova priča koja živi 1700 godina nakon smrti Dioklecijana na dvije udaljene lokacije, nejasno je.

Dva argumenta idu u korist Duklje kao rodnog mjesta cara. Njegovo ime, Diokles (ili Dioklo, ovisno volimo li više latinski ili hrvatski oblik imena), moglo bi potjecati upravo od imena grada Diokleje, Duklje. Osim toga kronološki najraniji spomen Dioklecijana u Epitomi mnogima je važan argument pa čak i autoritet kakav je akademik Cambi nema dvojbi oko Dioklecijanovog podrijetla, odnosno mjesta rođenja, to je Duklja, kaže on. Zgodan prilog ovoj tezi je i antički nadgrobni natpis na mjestu rimskog foruma u Diokleji (donešen s obližnje nekropole, objašnjava gđa Cerović), a na kojem izvjesna Priska objavljuje kako podiže spomenik svojoj majci. Priska i nije baš prečesto ime u Rimskom Carstvu toga vremena, a tako se zvala - Dioklecijanova žena. Na žalost onih koji bi ovo ime odmah iskoristili za argument o vezanosti Dioklesa i Diokleje datacija spomenika pokazuje da je ova Priska živjela barem dva stoljeća prije one Dioklecijanove.

Ipak, bez pravih povijesnih dokaza sve se oko Dioklecijana svodi na manje ili više uvjerljive pretpostavke pa će oni skloni Saloni/Libovcu kao rodnom mjestu cara imati jednako labave ‘dokaze’ kao i ‘Dukljani’.

Zeru vikendice izgradio je na rodnoj grudi

Podatak o mjestu smrti možda može pomoći i u definiranju mjesta njegovog rođenja. Ljudi imaju običaj pod stare dane vraćati se u rodni kraj pa je gradnja “zeru vikend’ce” na rodnoj grudi mnogima bitan argument u tvrdnji da se Dioklecijan za najlipše misto na svitu odlučio jer mu je još kao mladiću bilo pod nosom. Istina, danas se dio Splita neposredno pod Marjanom s Libovca ne vidi, zagradio ga je brijeg koji raste brže od Everesta - Karepovac. I dok ne postoje nikakvi dokazi da je Dioklecijan bilo kao vojnik ili kasnije kao car bio u današnjoj Duklji, njegovo prisustvo u Saloni je značajno, i prije nego je u njezinom susjedstvu izgradio palaču.

U svakom slučaju, dok se ne pojavi neki konkretan arheološki ili povijesni dokaz mjesto Dioklecijanovog rođenja ostat će upitno. Kao netko tko nije ni povjesničar ni arheolog, nego samo čovjek koji voli dobru priču, ako je uvjerljivo ispričana, ja čvrsto vjerujem da je Diokles, Ilir grčkog imena rođen s pogledom na more. I to baš s ovim pogledom koji se pruža s Libovca i kojeg ne mogu uništiti ni divlja gradnja ni impresivni Karepovac. Iz Duklje se vide samo planine, Prokletije i Durmitor, od mora ni traga. A kako je palaču car-umirovljenik ipak izgradio uz more, a ne na nekom antičkom planinskom skijalištu, i u blizini Salone, a ne Duklje, ja sebi mogu dopustiti luksuz da vjerujem da je Dioklecijan “naš čov’k”!

jasen boko
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
27. srpanj 2021 01:24