StoryEditor
SplitRAZGOVOR S AKADEMIKOM

Dinko Kovačić: Ja sam bivši arhitekt i profesor, sad samo čovjek. Otkrio koje su mu zgrade u Splitu šaka u oko, pohvalio mlade u DAS-u i - hotel Ambasador

Piše Ivan Perkov/Universitas
24. veljače 2021. - 09:58
Dinko Kovačić: Želio sam studentima prenijeti svoju formulu i viziju arhitekture, a ona kaže: Ne crtaj blagovaonicu, crtaj ručak. Jer kuća mora biti, sama po sebi, uputstvo za korištenjeJoško Šupić/Cropix

Akademik Dinko Kovačić jedan je od najcjenjenijih hrvatskih arhitekata, dobitnik svih važnih domaćih arhitektonskih priznanja i nagrada i autor više desetaka objekata u rodnom Splitu i diljem Hrvatske, među kojima se po značaju ističu stambeni neboderi na splitskim Gripama s početka karijere (1966), stambena Ulica Dinka Šimunovića (1981) nastala u projektu Splita 3 čiji je bio važan sudionik pa sve do važnih institucija poput zgrade Srednjoškolskog centra (1992) i Ekonomskog fakulteta (2001).

Među brojnim projektima mogu se još izdvojiti i poznata i nagrađivana vila na Mejama (2000), Komercijalno distribucijski centar Tvornice Duhana Rovinj u Splitu (2001), Hotel Bretanide u Bolu (2006) i Ceremonijalni prostori groblja Drenova u Rijeci (2007). Osim po arhitektonskim dosezima, profesor Kovačić poznat je po emotivnom odnosu sa svojom strukom, svojim studentima i svojim gradom.

O njegovim ostvarenjima, stanju u suvremenoj arhitekturi, odnosu sa studentima, ali prije svega o njegovoj viziji odnosa čovjeka i prostora, porazgovarali smo u njegovu drugom dnevnom boravku, na splitskoj Pjaci.

Da krenemo odmah in medias res, možda i najtežim pitanjem: koja je zadaća arhitekture?

- Najprije nešto poput isprike. Naime, pripremajući se za ovaj razgovor, vidio sam da sam u nekim prethodnim razgovorima već dosta toga kazao. Ponavljanje. Što se mene tiče ja uvijek govorim samo o svojim stavovima. Jedan filozof je kazao: "O istome uvijek isto“. Ako netko to i zamjeri, preuzmite i Vi dio odgovornosti jer Vi mene pitate.

Glavna zadaća arhitekture jest da osigura ljudima preduvjete za sretan život i još, baš još, od nje se očekuje da poput preciznog kroničara bilježi povijest, da bilježi istinu kroz vrijeme. U njoj, kao u nekom ogledalu stvarnosti, ostaju zauvijek zapisane sve mijene u ljudima i u društvu. I nije dovoljno da bude objektivni kroničar, očekuje se više - da podržava i sudjeluje. Jedan mudar čovjek reče: "I kad nas ne bude, govorit će stine“.            

Iz ovoga uvoda, ali i dosadašnjih vaših javnih istupa zaključio sam se da arhitekturu shvaćate poput umjetnosti, gotovo pa poezije u prostoru?

- Više od pola stoljeća proveo sam s arhitekturom. Bio je to način mojega življenja. Idealna arhitektura, dakle, idealan prostor bio bi nešto kao nategnuta opna iznad odabrane organizacije događanja i očekivanog raspoloženja. Je li arhitektura umjetnost, vječno je pitanje. Odgovorio bih da nije, ako se radi o programiranoj proizvodnji i zadovoljenju elementarnoga. Ali odgovorio bih da je kad je u pitanju uspjelo razračunavanje s nemjerljivim konstantama kao što su otuđenost, pripadanje, radost ili tuga.

Za razliku od ostalih grana umjetnosti uključuje imperativ upotrebljivosti pa ne trpi eksperiment. Zajedničko im je da se umjetnost dogodi tek kad se poput aure napne preko postignutog sklada, a zajedničko im je i da se umjetnost povlači kad zavlada vještina. Iz tog razloga, u arhitekturi ne priznajem specijalizaciju jer upravo nagomilano znanje, bez elemenata istraživačkoga, priječi uzlet u onaj čudesni svijet oduševljenja. Kao formulu djelovanja prihvatio sam stihove Jure Franičevića Pločara:

„Ne idi putem koji je utrt
Već idi tamo gdje puta nema
I ostavi svoj trag“

Arhitekturu ste, dakle, doživljavali kao poziv, a ne kao posao…

- Bio sam projektant. Svaki sam put ispočetka doživljavao novi zadatak kao veliko putovanje u nepoznato. Baš uzbudljivo. Prekrasna radost iščekivanja. Uvijek početak, a svaki početak prati strah. Neizvjesnost. Strah prvog poteza kakav redovito prati samo mladost prije prvog rendesa, kirurge i arhitekte.

Proces projektiranja podijelio bih u tri dijela: prvo je znanje, nakon njega slijedi uvjerenje koje na kraju prerasta u oduševljenje. Baš to oduševljenje je najljepše stanje kojega arhitekt može doživjeti, nadilazi sve materijalno i vodi do sfera čiste ovisnosti. Postaje želja.

Vrijedimo koliko nas ima u drugima

Možete li opisati proces nastajanja svojih projektnih ideja?

- Redovito je to značilo prebiranje tisuća pitanja i nalaženje što boljih odgovora pa uspostavljanje niza dogovora među njima, a pitanja su se kretala u rasponu od najširih do onih najelementarnijih: kada, gdje i kome se gradi? Svako "kada“ podrazumijeva vrijeme. Pri tome, jasno, ne mislim na vremensku prognozu, nego na vrijeme određeno ljudima. Dakle, vrijeme je izblijedjelih odnosa među ljudima.

To je najgore jer sve naše ljudske vrijednosti mjerljive su samo količinom i kakvoćom naših odnosa. Još davno sam u jednom razgovoru na radiju kazao: "Vrijedimo koliko nas ima u drugim ljudima“, ta rečenica je još danas u najavnoj špici emisije koja se godinama emitira na splitskom radiju.

U vremenu smo uznapredovalog otuđenja. Danas žive surogati, a izglancana površina će lako zamijeniti suštinu. Vrijeme je kada pohlepna svijest zanemaruje potrebe suptilne podsvijesti. Život je to u sferi privida bez iluzija, kad sve dobiva brid i kad jeftino zadovoljstvo može zamijeniti sreću. Interijerom sam se bavio onoliko koliko su od mene očekivale moje kuće.

Od samog početka nedjeljivo sam sagledavao cjelinu što podrazumijeva baš sve, od projektiranja do upotrebe pa i puno dalje. Kod svih mojih kuća tako je bilo. Izgradila se kuća na Šolti koja stoji pri samom vrhu u mojoj osobnoj hijerarhiji. Tako stoji i čeka više od deset godina pa vjerujem, s obzirom na moju dob, da će unutarnje uređenje raditi netko drugi. Eto, kuće su kao i ljudi pa baš kao ljudi imaju svoje sudbine.

Zašli smo tako i u filozofiju odnosa čovjeka i prostora. Često ste isticali problem otuđenja među ljudima pa onda i u arhitekturi…

-Kome se gradi? Čovjeku dakako. A tko je taj čovjek? Sazdan je samo od izgrađenih vrijednih odnosa, da ne budem patetičan i kažem ljubavi i od onoga našeg tamnog segmenta koji se zove taština. Umijeće gospodarenja zavišću i tom taštinom odredit će našu vrijednost. To treba moći. Je li vrijeme odredilo ljude ili su ljudi odredili vrijeme? Zajedno se kotrljaju.

Baš spomenuta otuđenost razdvojila je ljude i raslojila društvo, nezajažljiva trka za novcem, profitom i profiterstvom. Ti žuti ljudi (kao žuta štampa) su stvorili neki praktični moral i spretno se veru po rubu pravnih i etičkih normi. Sfera je to obijesti u kojoj život postaje nastup, a kuća pozornica.

Njihove materijalne mogućnosti nadilaze kvalitetu njihovih želja. Samo novac i promidžba. Pa gledam ja njih i ne znam jesu li to stvarni ljudi ili je to samo zabilježeno vrijeme. Za takve - sve naše komparativne prednosti: objektivne ljepote, naše kulturne, ambijentalne, čak i povijesne vrijednosti, samo su sirovina. Najteže je što padom općih vrijednosti to više nije rijetka pojava, nego postaje društveni program.      

Ne crtaj blagovaonicu, crtaj ručak                   

Dugo ste bili sveučilišni nastavnik, što ste nastojali prenijeti svojim studentima?

- Rad sa studentima osobno doživljavam kao izuzetan segment mog profesionalnog djelovanja. Trag u ljudima i stečena prijateljstva za mene imaju izuzetan značaj. Nadasve, smatram se nagrađenim njihovom zahvalnošću i njihovim poštovanjem što ga drže pri površini i naglašavaju pri svakom susretu.

Ja sam zadovoljan postignutim. Najviše sam ih želio upozoriti na nekoliko stvari: prvo, da samo etički zdravo utemeljeni arhitekt može odgovoriti zadaći; drugo, da je koruptivnost savjesti, bilo to u ime novca ili osobne promidžbe, pogubna za arhitekturu; treće, da se od arhitekture ne očekuje naročitost, nego dobronamjernost i; četvrto, da se u ime bilo kojeg oblika osobne koristi ne smije zloupotrijebiti ukazano povjerenje, trošeći tuđi novac ili poigravajući se tuđim sudbinama.

Želio sam im prenijeti svoju formulu i viziju arhitekture, a ona kaže: Ne crtaj blagovaonicu, crtaj ručak. Jer kuća mora biti, sama po sebi, uputstvo za korištenje.

Vaše su poruke kod studenata ostale zapamćene. Kojih se njihovih reakcija posebno sjećate? Neke od njih uključuju i vaša najdraža bića – ptice.

- Bilo je puno lijepih odnosa sa studentima koji su prerasli u istinska prijateljstva, a nekih se slika sjećam s posebnim emocijama. Ispričao bih Vam tri takve kratke pričice.

Prva se desila jedne godine nakon zadnjeg predavanja kad sam im, kao i uvijek, zaželio sreću, a na platnu se pojavio slijed citata s mojih predavanja i prekrasno sročena zahvala, a onda su u amfiteatar dotrčale tri predivne djevojke i pružile mi kanarinca. Pomislio sam, uspjeti za svakoga ima različiti značaj. Za mene uspjeti znači moj žuti kanarinac. Bio sam ganut i puno im, puno hvala.

Druga koja mi je ostala u posebnom sjećanju desila se kad je došlo vrijeme da idem u penziju. Saznavši za to, studentski zbor zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta zamolio me da ovaj put za sve studente u velikom amfiteatru održim predavanje. Tu večer, došavši na fakultet, u holu me dočekala čarolija. Sa plafona je visilo stotinu, možda i puno više šarenih papirnatih ptica.

Baš uzbuđen i jedva sabran zamolio sam jednog Splićanina da mi negdje s ruba otkine nekoliko. Bio sam ganut i puno im, puno hvala. Tih šesnaest dragocjenih sačuvanih ptica dugo je krasilo moj biro. Sada vise sa plafona u dnevnom boravku. One su žive. Gledam ih kako cvrkuću.

Treće se priča zbila kad je starome "profi“ bio rođendan. Osamdeseti. Dobio sam najčudniji dar – stablo. Pravo veliko stablo. U potpisu je stajalo: vaši ponosi i produžetci. "Profinu lipu“ smo prikolicom s četiri žmigavca odvezli u Čaporicu (selo pokraj Trilja) i posadili je ispred jednog OPG-a gdje smo se u međuvremenu često sastajali. Nazdravili smo, a oni su dali obećanje da će je posjećivati. Bio sam ganut i puno im, puno hvala.

Bili ste i voditelj značajnih arhitektonskih susreta sa studentima…

- Da, u organizaciji zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta punih je petnaest godina djelovala ljetna škola arhitekture u Bolu na Braču. Bio sam voditelj, polaznici su bili odabrani studenti, a predavači profesori, akademici, arhitekti ili eminentni stručnjaci iz srodnih područja. Ondje se razgovaralo, polemiziralo, pitalo i odgovaralo.

Naši razgovori u Blacama, Hvaru ili kamenolomima u Pučišćima svojom ozbiljnošću najčešće su poprimali obilježja pravih malih simpozija bez ograničenja, ni sadržajem ni vremenom. Zaključke s tih dugih neformalnih seansi s tako bogatom i raznovrsnom tematikom studenti i svi sudionici ponijeli su kao vrijednu poputbinu i savjet upotrebljiv za čitav život. Geslo naše škole je bilo: "Ovdje se ne uči arhitektura nego kako voljeti je.“

Vjerujem da i dalje pratite suvremenu arhitekturu i arhitektonska ostvarenja u Hrvatskoj, posebno u Splitu, na čiju ste vizuru znatno utjecali kao sudionik stvaranja Splita 3.

- O Splitu 3 sve je rečeno u dobroj emisiji "Betonski spavači“, a što se mene tiče "upala je mušica u juhu“. Mjera i pristojnost kreatori su svakog raspoloženja i događanja. Mjeriti mjeru, to je pravi posao. Zadaća arhitekta je tražiti dogovor i mjeru između suvremenosti i tradicije pa mjeru između univerzalnosti i zavičajnosti jer prosti internacionalizam vodi u bezličnost, a patetični regionalizam lako zavede pa onda odvede u kič. Danas kad pravila određuje profit, funkcija uništava ambijent, a suvremenost ne trpi tradiciju. U takvim okolnostima odgovornost arhitekata je još veća.

Možemo učiti od lastavica

Kako pronaći tu mjeru i zašto tako često izmiče?

- Govoreći o mjeri, po stoti ću put istaknuti lastavicu. Ima lastavica blata koliko hoće, a gradi samo koliko joj je potrebno. Zašto? Jer ptice nemaju taštinu. Kod ljudi tu nastaje problem. Pa opet ću ponoviti da je gospodarenje taštinom izuzetna čovjekova vrlina.

U arhitekturi, a dodao bih i u svakom segmentu življenja, nemogućnost vladanja tim zlom dovede ljude u kič pa postaju žrtve njegove razgradbene uloge. Jednom mi je jedan bogati investitor pun zanosa objašnjavao kako njemu ništa nije važno, samo da voli veliki dnevni boravak. "A volite li velike postole?“ upitao sam. Čovječe, sve na svijetu postaje dobro točno odmjerenom mjerom.

Da parafraziramo Tomu Bebića: "Kuće su iste k‘o i ljudi“?

- Baš tako. Govoreći o kućama i ljudima, upotrijebit će se isti atributi. Baš kao i ljudi, kuće mogu biti velike, male, samožive, vesele, mogu biti pristojne, nepristojne, lijepe ili ružne. Sve to, mišljenja sam, klasificira ih u bića pa ih kao i ljude obvezuje na pristojnost i poštovanje.

Baš kao što se od ljudi očekuje, kad dolaze u neko društvo da se ponašanjem prilagode, po istim tim pravilima nalaže se prostoru – arhitekturi da se prilagodi okruženju, da se uklopi i tako stvori novi skladni ambijent što podrazumijeva potpuno zajedništvo prostora i ljudi.

Na jednom predavanju čovjek me zapitao: "Od čega su napravljene vaše kuće?" Odgovorio sam: od stakla, kamena i betona. Zaustavio sam se i nastavio: "Od mladića i djevojaka. I osmijeh je materijal s kojim ja gradim kuću." Jako sam mu zahvalan jer svojim pitanjem kao da me naveo da ponudim objašnjenje svega čime sam se bavio u životu.

Svjedoci smo da mnogi investitori ne mare za takav sklad s okolinom i ljudima?

- U takozvano prilagođavanje kontrastom, što je česta tema, ne vjerujem jer ima tu nešto narcisoidno što svakako nije vrlina. Pomanjkanjem odnosa općenito u arhitekturi se, linijom manjeg otpora, pri procesu stvaranja, zadovoljava ljepotom.

Ta osamostaljena ljepota postaje agresivna besmislica što služi samo ishitrenoj promidžbi, tako nastaju narcisoidni investitori, narcisoidne kuće i narcisoidni projektanti. Takvi ni ne promišljaju da kuće, kao i ljudi, mogu biti stranci. Samo dosljednom pristojnošću, odmjerenom suvremenošću i nadasve poštovanjem može se odgovoriti čak i najsuptilnijim očekivanjima i mjesta i vremena.

Što danas osjećate, prolazeći kraj kuća koje ste projektirali, kojih bez vas ne bi bilo ili bi bile potpuno drugačije?

- Prolazeći kraj svojih kuća, osjećam ponos. Prešle su u sferu sjećanja, u radost doživljenu tijekom profesionalnog trajanja. Prateći život u njima zaključio bih da su sve one moja okamenjena oduševljenja, nadasve sam sretan što je svaka od njih najbolja kuća koju sam ja mogao napraviti, jer prema svemu i svima uvijek sam bio dobronamjeran, a jedino svojoj savjesti odgovoran.

I još sam sretan što se nijedan ustupak nije provukao mimo mojih uvjerenja. Nastojao sam da moje kuće poštuju zavičaj i bilježe vrijeme. U nekim komentarima na njih ljudi prepoznaju Mediteran, Dalmaciju, Split, drago mi je da je tako. Kad smo već kod komentara najdraži mi je onaj novinara Mladena Krnića koji je u svojoj kolumni napisao: "Dinkove kuće su kuće pjevice“. Pohvala kao dar.

Možete li ipak prokomentirati neka splitska arhitektonska ostvarenja novijega datuma?

- Ja sam bivši arhitekt i bivši profesor pa je sve što ću vam reći moje građansko mišljenje. Upozorio bih i s puno prijekora izdvojio kao negativan slučaj škverske kuće na Turskoj kuli koje su izgrađene još dalekih 50-ih. Neko se drznuo i izbio tim kućama osobnost, a njihovu ljepotu zatvorio u hermetičku crvenu, crnu i žutu ambalažu, kao primjer neuspjelog liftinga.

Sve do ovoga čina oskvrnuća te su kuće bile lijepim rukopisom zapisano vrijeme, ovako prerušene ostaju isto zapis o vremenu bezvlađa u prostoru. Zgrozio sam se također vidjevši Radićeve nebodere prebojane oker bojom. Prebojati toga otmjenog sivog gospodina čija je ostavština znamen i poduka, drskost je prema njemu i svima nama

. Ako je sve to napravljeno pukim neznanjem nekog laika, onda je to laički nemar, premda ostaje pitanje tko to dopušta smjeloj neznalici? Ako je to čin nekog nadobudnog (ne daj Bože) arhitekta onda je to teška etička gesta. Ostaju pitanja tko je za ovo odgovoran? I gdje i kada prestaje povijest u našem gradu? Tako je to kad neuki samozvanci prave red.

Zajedništvo čovjeka i prostora

Može li se to izbjeći u suvremenom društvu pa i današnjem Splitu?       

- Pa da ne budem samo kritizer, uputio bih, ne znam baš kome, ali recimo gradskom poglavarstvu, savjet da u pomanjkanju urbanističkog zavoda neke ovlasti prenese društvu arhitekata. Tamo su okupljeni radišni i stručni mladi ljudi pa čvrsto vjerujem da ovakve greške ne bi više ponavljale.

Tim više što su dobro organizirani. Najvažnije je da ima dobra. Istakao bih novi hotel Ambasador, s dugogodišnjom strepnjom iščekivan, pojavio se, bar za mene, baš kao ugodno iznenađenje. Prozračnošću, suvremenom elegancijom ostvaruje prijateljstvo s okruženjem pa bih ga izdvojio kao primjer pristojnosti o kojoj smo prije pričali.

Ambasador se svojom vedrinom ispričao što je malo prevelik. Ja sam mu uvažio.

image
Paun Paunović/Cropix


Kako, kao stručnjak, gledate na sve što se dogodilo u prošlogodišnjim potresima i obnovu koja slijedi?

-Već sam naglasio da više nisam arhitekt i više nisam profesor. Od mene je ostao samo čovjek. Zagrebački potres srušio je kuće i kuće će se obnoviti. Potres u Banovini srušio je gradove. Pod gradove poglavito mislim na ljude. Nedoživljeno ozbiljan posao što uključuje najbolje kadrove mnogih struka. U ovom bi trenu iznošenje mog stručnog stava bila samo puka tlapnja.

Njima fali sve, ali siguran sam da im stručnjaka neće nedostajati. Ta nesreća iznjedrila je neočekivanu količinu ljudskosti i plemenitosti. Kristalno čiste. Dojmljivo je bilo vidjeti tisuće volontera velike duše kako hrle apsolutno bez ikakvih predrasuda. Nad Banovinom su ti dobri ljudi izgradili auru iskrene dobronamjernosti od plemenitosti i tuge. Ponos. 

Vrlo brzo, tu krhku auru od plemenitosti i tuge buše politikanski lešinari kandžama i kravatama. Moguće je to samo gdje prevara dobije status vještine, a mržnja postaje sredstvo. Zloupotrebljavati tugu je smrtni grijeh. Pa za vjernike neka je strah Božji, a za sve ostale neka je sram ljudski. Bavim se pticama i cvijećem svjestan da emotivno i fizičko stoji neodvojivo u biću, pa neću varati sebe i svijet prikrivajući svoju emotivnu dotrajalost prostim iskustvom. Imam ja svoje studente, svoje ponose i produžetke pa pored njih "starome profi“ napamet ne pada bilo kakav oblik profesionalne aktivnosti.

Spomenuli ste mi da ponešto i pišete, hoćemo li imati priliku to i pročitati?

-Ma ne, odnosno da, zasada ponekad nešto piskaram. Nevješt sam ja u tome. Možda ipak to jednoga dana, ako sazrije, umjesto „piskaram“ postane „pišem“. Motivira me naslov, bio bi: "MALE PRIČE I BETONSKA BIĆA“. Možda jednoga dana.

Kako bi ste, za kraj ovoga razgovora, saželi bit arhitekture?

-Završio bih opet s jednom pričicom. Jedna studentica mi je pričala o klaviru i rekla: "Klavir stoji crn i nijem u kutu sobe dok mu ne priđe kvalitetno pripremljen čovjek. U tom trenutku nastaje glazba.“ Pomislio sam: "Ne stanuje glazba u klaviru, kao što ni pjesma nije odštampana u slovima knjige.“

Sada znam da su glazba i pjesma, a dodat ću još i arhitektura, čuda koja nastaju tek u trenutku kvalitetnoga spoja. Baš to zajedništvo čovjeka i prostora nadilazi sve potrebe i funkcije i forme. Postaje život. Pa je to zajedništvo jedini program za svaku arhitekturu.

Rodnom gradu (povodom Nagrade Grada Splita za životno djelo)

Jednoga dana bija san u Parizu. Sam, kružija san, kružija od Defensa do Louvrea pa Elizejskim poljanama do Slavoluka pobjede. Umorija san se ka‘ pas. Mislin se, sist ću na prvi štekat i napisat kartoline. Najprije me ni‘ko nije obadava, a onda se dovuka jedan dugi, blidi nosonja. Napeja se poviše mene, a ja se slega, mučin ja francuski, muči on hrvatski, gleda on francuski, pogledan ga ja hrvatski i dobro je šta nisan zna francuski.

Kartoline san napisa na pragu od jednoga starinskoga prozora, a one su odma‘, ka jato bili‘ tići poletile ravno u Split. Ja san opet kružija i kružija, a onda san se spazija da se, eto, skoro i smračilo, a ja cili dan nisan pozdravija niti jednoga čovika.

Ljudi moji, oti judi, crni, bili, šareni, niki su liši, a niki pigavi. Miljun ljudi, a niti jedan čovik. Iz daleka, kako-tako, a kad se približi ka‘ da se razvodni i ne da ti da ga pozdraviš. Otuđenje je pogubno za ljude, pomislija san. Dosta mi je ove nadaleko čuvene pariške osamostaljene ljepote. Triba poć‘ doma.
Eto, ovde san, a još mi do danas nisu jasne dvi stvari:

  • jesu li ono ljudi ili ribe
    I još ne znan, ono kad san utira majicu u gaće, je li mi bilo zima ili mi je bija samo ‘lad u duši

Bila je jedna subota oko 11 uri. Sidnemo na štekat isprid Automata Jakša Fiamengo (svi ga znate) i ja. Ma kako smo sili, odma je doša oni moj Čiki i donija mi onu moju kafu.

A onda je bilo ovako:
Evala, bog, kako si, pozdravi doma, adio!
A ja san reka Jakši:
Jo‘ lipo li je na ovu našu Pjacu, odi cili dan moš bit čovik.
I eto ti naš Splite, kad si takvi, a ko te može ne volit!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
04. kolovoz 2021 21:39