Oduvijek je poput paukove mreže tanka granica između velike komike i velike žalosti. Znate onu situaciju kad se nikako ne biste trebali nasmijati, kad je riječ o nečem vrlo ozbiljnom – sprovodu, zakletvi predsjednika, komemoraciji, orguljaškom koncertu, papinskoj misi, otvaranju izložbe ili minuti šutnje – zapazite nešto urnebesno i dođe vam baš da puknete!
Što je ozbiljniji moment, crni vas anđeo jače škaklja po uhu. Pa ako još netko iz društva opazi isto, poželite se prosuti po podu i udarati rukama i nogama o pod krepavajući od smijeha. Pritom se nagon za cerekanjem pojačava činjenicom da ni u ludilu ne smijete takvo što napraviti. I neugodno je o tome govoriti odmah, ali par dana kasnije, kad se nađu slični ljudi na sličnom mjestu, salvama smijeha nema kraja....
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....