StoryEditor
Splituvik kontra

Splićani se godinama zgražaju nad slikom tržnice uz Dioklecijanovu palaču, ali uzalud. Pazar se može urediti jedino bagerom

Piše Damir Šarac
25. veljače 2020. - 14:00
Pazar je ogledalo grada. Jako uprljano ogledaloJakov Prkić/HANZA MEDIA

Krajem ove godine ističe koncesija privatnoj tvrtki “Hippos”, koju su početkom dvijetisućitih osnovali bivši direktori gradskih tržnica i u vrijeme gradonačelnika Miroslava Buličića dobili koncesiju za upravljanje Pazarom i Peškarijom.

Nakon što im je istekla prva desetogodišnja koncesija, odmah im je produžena na još deset godina, bilo je to u mandatu Željka Keruma, a taj je natječaj bio, zabravilo se, kontaminiran zapletom s tekstom ugovora: Gradsko vijeće je donijelo jednu odluku, a gradonačelnik Kerum potpisao nešto drugo. Nevjerojatno, na štetu grada.

Jedan članak je izmijenjen i Gradu je ukinuta kontrola nad gradskim prostorom, umjesto obaveze koncesionara da uklone sve sadržaje za koje se “izmjenama prostornih planova poništi ili izmijeni namjena”, to su trebali napraviti samo “u smislu izgradnje novih građevina”.

Znači, obvezni su ukloniti štandove samo ako će se na tom mjestu nešto graditi. A što bi se ondje gradilo?! Time su, prepričano, na još deset godina gradskim vlastima vezane ruke da bilo što izmijene na tom užasnom terenu koji ipak donosi lijepu zaradu koncesionaru. Prijavljeni promet uvijek je jednak, iznosi petnaestak milijuna kuna, u proračun se uplaćuje sedam posto, dakle oko milijun kuna, a službena dobit koncesionara je oko tri milijuna kuna godišnje.

Sve bi to bilo u redu da Pazar ne izgleda onako kako izgleda, da nije prizora nevjerojatne zapuštenosti, prljavštine i nereda, nelegalno proširenih kioska, šporkih tendi, ruzinave željezarije i latenih nadogradnji.

Nitko ništa...

Na takvom mjestu naprosto je nezamislivo po bilo kakvim civilizacijskim i higijenskim uzusima prodavati hranu, a sva ta metastazirana skalamerija jedino se može počistiti bagerom. Građani se godinama zgražaju nad slikom Pazara, ali uzalud. Posebno se zamjera nabujala količina banaka za prodaju jeftine robe, mudanata, ređipeta, tuta, postola, kapa, šlapa i svega što čovjeku treba.

Ovi su kiosci potpuno prekrili i obesmislili nathodnik koji je projektiran kao pješačka staza od parkirališta u Vukovarskoj do Biskupove palače, a najtragičnije, totalno je poništen i onemogućen pogled i šetnja uz istočne zidine Dioklecijanovom palačom, odnosno Hrvojevom ulicom. Pipci jeftine robe prodrli su i u trbuh Palače kroz Srebrna vrata.

I to tako traje godinama, svi se prave kako ne vide tu grozotu, a koncesionarima nitko ništa.

Treba ipak nešto reći u obranu prodavača robe: kad ih je toliko, interes građana očito postoji, pa i njima treba naći mjesta na obodima Pazara, ali pitanje je treba li baš dozvoliti da nam uzmu zrak, pogled i prostor. Ionako su banci, govori se, u vlasništvu tek nekolicine nedodirljivih “biznismena”.

Po gradu se šapće kako bi izbio ulični rat ako bi se pomaklo nešto od tih ružnih štandova. Tako su građani taoci kaosa, a gradska vlast se ne pača. Ne treba ih sasvim dokinuti, ali važno je da ih se sredi i dovede u granice normalnoga, barem oku ugodnoga i civilizacijski primjerenoga.

Postoji još jedna stvar koje se svi boje, možda i više nego pazarskih gazda: iskopavanje. Iskusni arheolozi s kojima sam razgovarao tvrde da pod parterom Pazara spava veliko, nikad istraženo arheološko blago. Istraživanje tog prostora donijelo bi nova saznanja o povijesti Splita, ali bi i trajalo, možda i godinu dana. Nitko se nikad nije ohrabrio na takav potez.

Da u pretpostavkama ima puno istine svjedoče i iskopavanja na jednom dijelu tog prostora, uz Dioklecijanove zidine na sjevernom dijelu Hrvojeve, gdje je i danas prezentirana izvorna razina tla; na tih nekoliko kvadratnih metara pronađena je golema količina vrijednih arheoloških artefakata.

Krajem ove godine, s istekom “Hipposove” nesretne koncesije prilika je, ne za povijesni iskorak, nego za vraćanje na staro. I to će biti golemi napredak s obzirom na to kako je Pazar zaglibio. Bit će to prilika da se osnuje gradska tvrtka Tržnice kakva je oduvijek i postojala, bit će to šansa da se Pazar i Peškarija osmisle i dovedu u red.

Napaćena Hrvojeva

Investicijska studija pokazala bi je li bolje opet tražiti koncesionara ili više ne raspisivati koncesije, jer ako ostane i na prikazanoj dobiti Hipposa od tri milijuna kuna, to je sasvim dovoljno da se odluka o povratku tržnica pod gradske skute pokaže opravdanom.

Gradonačelnik Andro Krstulović Opara i arhitekt Dinko Peračić nedavno su predstavili prostorno-programske studije za uređenje Pazara i Peškarije, a valja napomenuti kako ova vizualizacija nije konačan izgled ove vrijedne gradske lokacije, nego prikazuje jasnu podlogu budućnosti tih prostora.

Pazar bi zadržao namjenu, prodaju voća i verdure na bancima pod stablima i suncobranima, uz bolju opremu i organizaciju prostora. Trgovine sirovima, pršutima i drugom suhomesnatom robom našle bi mjesto istočno od dominikanskog samostana, zaštićene nadstrešnicom. Štandovi s odjećom i obućom bili bi smješteni iznad usjeka pruge, kojem bi se vratila namjena pješačke zone. Na južnom rubu Pazara formirale bi se fiksne konstrukcije za prodaju odjeće i suvenira. Napaćena Hrvojeva pretvorila bi se punim profilom u pješačku ulicu pune širine s mogućnošću postavljanja pokretnih štandova po potrebi te za prodaju cvijeća.

Ova ideja toliko dobro zvuči, a dobro znamo kako završavaju dobre ideje kad ih režiraju naše gradske vlasti i koliko je svaki projekt na dugom štapu. S tim projektima toliko smo nesretni da bismo se tukli nogama u guzicu kad bi aktualna vlast makar i u svrhu sljedećih izbora neki ovakav vrijedan projekt dovela do realizacije.

Ali pritom će se uvijek naći i koalicijski partneri spremni zakočiti svaki projekt od kojeg nemaju konkretne koristi, a to nam je dobro poznato iz priče s ugostiteljskim štekatima. Čak i da se dogodi čudo i stari dizelaš marke Banovina proradi, za sve će im trebati beskrajno puno vremena. Ili točno onoliko dok se ne zaboravi.

Izdvojeno