Ovako ćemo: znate li kolika je procjena da su iznajmljivači zaradili u dobroj splitskoj sezoni, ka šta je, recimo, bila ova? Oko 50 milijuna eura. Znate li koliko se od toga ulilo u splitski proračun? Oko sedan milijuna. Kuna. Ne eura, nego kuna. Šta nije dovoljno niti za čišćenje stare gradske jezgre.
Ajmo dalje: znate li koliko aerodrom Split ima dobit u dobroj godini? Oko 130 milijuna kuna. Znate li koliko od toga ide Splitu gradu? Skoro pa ništa.
I još: znate li koliko splitska Lučka uprava ubere u Gradskoj luci? Nešto priko četiri milijuna kuna. Nisu neki veliki pinezi. Ali gradu, koji je blokiran zbog te luke cilo lito, opet ništa. More bit da san i falija u koju kunu, ali konat je isti.
Uzaludna lipota
Eto to van je, lipi moji, slika i prilika našega turizma. O našemu Splitu cili svit priča, više nema kantuna zemaljske balote iz kojeg nije neko doša da se divi ovoj lipoti i divoti pa da prilipi na Instagram najčišće more, stare stine, čuvenu spizu, najjači porat na Mediteranu, ritam grada, škoje, Zagoru, slapove, tovare i dupine, bla, bla, bla, sve slaje od slajega, na koncu čega možemo po užanci zaključit: ča je pusta Londra kontra Splitu gradu. Za umrit od smija.
Grad i njegovi građani, prigaženi, smečeni, zatučeni masovnin turizmon, od svih milijuni koji se u njega sliju – nemaju ništa. Ali ništa.
Ne da nemamo, nego smo još i na gubitku. Neka rentijeri i gostioničari, agencije i suvenirnice zarađuju, neka i pet puti više spreme u muzinu. Neka ide i državi. Ali, brate, da nama ne ostane ni cente od te gužve, osin šta tri litnja miseca prikrižimo život dostojan čovika, to naprosto nije normalno ni ljudski.
Naš se turizam još uvik reklamira ka "život s građanima", poziva se furešte da idu na našu Peškariju i Pazar, di dolazu Splićani, da otkriju naše kafiće, naše restorane, naše pjace i naša kupališta. Jer toga nigdi nema! Kažu in "živit ćete u dinamici grada skupa s njegovin građanima". Opet se mo'š samo nasmijat. Jer od toga već godinama nema ništa.
Dapače, turistički je cunami priplavija i potopija sva ta naša mista i mistašca, buže i žala na kojima su nekad "živili građani". Ti su se građani odavno povukli u mišje rupe, u svoje stanove i kvartovske kafiće i butige.
Ako ne virujete da je tako, svratite u centar Splita u deseti misec, ili bilo koji dan do šestoga miseca dogodine. Pa ćete vidit "puls grada". To odavno ne pulsira, umrlo je, prazno je, iseljeno, zatvoreno i označeno komadon karte na kojoj piše "privremeno zatvoreno". Dok ne dođu pravi potrošači. Kad dođu oni, u sezoni, opet ne mo'š vidit poznatu facu.
Građani su zbog nekontroliranoga i kaotičnoga turizma izgubili gradsko središte, sve živo i neživo je krešilo, od spize u butigama do piva u najprostijemu kafiću.
Nemaš di parkirat auto, ne mo'š sest na omiljeni štekat, malne deset puti ovoga lita san čuja: "Poslin četrdeset godin više ne iden na Bačvice jer su ispišane, izrigane i pune stakla." Oni drugi nije se dva miseca približija kafiću u Getu di pije kavu ima dvadeset godin. Oni treći uopće s Mertojaka ne dolazi u grad jer nema di parkirat. Peta ne dolazi u centar jer nema nikakve korisne butige. Šestome je skupo platit pivo trideset kuna, a rižot sto i pedeset kuna. Stotine mladih familija bižu naglavce iz Splita jer za iljadu godin od plaće ne bi mogli kupit stančić koji je skuplji nego u centru New Yorka.
Uklonili smo se...
I tako jedan po jedan, deset po deset, Splićani su pripustili svoj "dinamični ritam" fureštima i onima koji od njih žive. Sve je podređeno stranome svitu, a jedan posrani tuš na Ovčicama, kojin se već sedandeset godina služi petstotinjak građana kupača, Županija i koncesionar nisu kapaci popravit, i cilo lito se domaći ljudi nisu imali di rasfriškat ni napit vode.
Tako se umisto one fantazije da se "oni priključe našemu životu" mi moramo priključit "njihovome životu", za šta nemamo ni pinez ni volje. Onda se zna šta slidi: ako se ne'š poklonit, onda se – ukloni. I bome smo se uklonili. Pristali smo da iznajmljivači i ugostitelji zarađuju maksimalno, a plaćaju minimalno, šta je bilo prihvatljivo u doba kad se turizam još rađa i tribalo ga je potaknit, ali danas je ovo prikoviše.
Milijuni auti prolaze kroz grad pa u luku, milijuni gostiju, da prostite, kenjaju i pišaju u Brački kanal, količina škovaca poveća se deset puti, od ovoga lita i s malih gradskih plažica ka šta su Bačvice potirani su domaći, bliže od Gripa ne možeš parkirat, mase koriste usluge naše jadne bolnice i, sve u svemu, kvaliteta života građana rapidno je pala.
Nakon napaljene sezone ostane nan spižđen grad, rolete padnu na apartmane i restorane, ulice opuste, ko je šta zaradija gricka do prolića ka hrčak i općenito sve ide u niku stvar osin cijena. One kad skoču, ne padaju. Neću ni govorit o zabavnoj ponudi, to je tek slučaj zbog kojega se čovik pita kako se i di ova mlađarija koja preteže među splitskin turistima uopće zabavlja. Nije se održa njanci jedan koncert nekoga svjetski relevantnoga pivača ili benda ili DJ-a. Par gaža domaćih pivača i to je to. A ni Ultre, koja opet zanima samo one koje zanima, nije bilo. Iza ponoća zabava je lokanje i pišanje po plažama.
Uglavnon, Split liti stane u tri riči: gužva, šporkica i dosada.
Eto to van je slika i prilika fantastičnoga splitskoga turizma koji je udavija građane i grad, fizički i mentalno.