Kolegu Damira Šarca poznajem od njegova prvog dana u Slobodnoj Dalmaciji, a to znači pune 22 godine, tijekom kojih je prošao put od početnika, gotovo momčića, do gradskog kroničara, reportera, urednika nekoliko knjiga i kolumnista pa do dobitnika nagrade 'Miljenko Smoje' koju 'Slobodna' dodjeljuje godišnje istaknutim pojedincima iz područja novinarstva.
Nagrada mu je uručena na svečanosti kojom je proslavljen 77. rođendan Novine, u spomen na dan kad je kao glasilo antifašista i partizana u NOB-u 17. lipnja 1943. u Mosoru izišao prvi primjerak današnje "Slobodne".
Nagrada nosi poznato i ugledno ime. Jesi li ikad sreo Smoju?
- Jesam jednom. Mater mi ga pokazala, bio sam još dite. Vidjeli smo ga na Rivi i sjećam se kako sam se začudio da je sitan, star i pogrbljen čovjek. Valjda u tom uzrastu očekujemo da su svi velikani i doslovno veliki.
A znao si da je velikan?
- Jesam, naravno. Dio djetinjstva proveo sam na Šolti i tamo sam naučio i čitati. A znaš koje mi je bilo prvo štivo? Slobodna Dalmacija, ničeg drugog i nije bilo! Tako sam ja slovkajući počeo čitati "Slobodnu", a tekstovi Miljenka Smoje su mi bili nekako čitki, laki za razumijevanje, a bili su i pisani jezikom koji sam i ja govorio, čakavicom, dijalektom. Književni jezik i tako još nisam znao. Osim Smoje, u tome sam uzrastu volio čitati i male oglase. I oni su puni života. Tako bih ja u Gornjem Selu vadio novine spremljene za potpalu u škafet 'vatrenoga špakera' i čitao "Slobodnu".
Kulušićev učenik
Ti si u novinarstvo došao jako mlad.
- Je, s 18 godina.
Pa šta ti je bilo?
- Kao srednjoškolac sam surađivao u listu Dan koji su uređivali Joško Kulušić i Joško Frančeski i još nekoliko bivših urednika "Slobodne". Onda sam otišao u vojsku i kad sam se vratio, Dan je počeo izlaziti kao dnevni list pa je Kulušić zvao mog starog i rekao da mu pošalje onoga maloga. I eto... Tamo bi se okupili svi za istim stolom, što je bila rijetka povlastica, raditi s takvim velikim urednicima. Nisam tada ni znao koliko sam povlašten. Tek kasnije mi je postalo jasno da to što me je Kulušić doslovno učio riječ po riječ, pasus po pasus, da je to privilegij koji su rijetki imali. Frančeski i Kulušić su me, mislim, prokužili kao nekog tko voli ulicu, grad, ljude, komunikaciju... Dresirali su me da svaki dan napravim anketu na ulici s deset ljudi.
Uh.
- Baš uh. To je jedan od najmržih poslova novinarima, ali nisam to tada znao. Međutim, kad savladaš komunikaciju na ulici, kad privoliš čovjeka da ti dade izjavu, da ti dade svoje ime i prezime i još da se i slika... Valjda nakon toga možeš raditi bilo šta jer kad naučiš prići čovjeku, ne uvrijediti ga, stvoriti kontakt... Sve drugo je lakše od toga.
Znaš kad sam ja tebe prvi put vidjela? Na sprovodu Joška Kulušića u Sinju, u veljači 1998.
- Pa di si to zapamtila?
Imala sam zadaću u 12 redaka napisati izvještaj sa sprovoda. I kad se ceremonija završila, čula sam te i vidjela kako si, u onoj tišini, glasno kazao: Adio, barba Joško! Shvatila sam da je Kula uređivao Dan puno "mekšom" rukom jer nitko od nas, mlađih novinara "Slobodne" ne bi ni pomislio osloviti ga s barba Joško.
- Je, u Danu je vladala skoro obiteljska atmosfera, a tek sam kasnije, kad sam došao u "Slobodnu", shvatio koliko su ta dva sustava različita. Bio sam jako mlad, mislio sam da se novinarstvo radi upravo onako kako se radilo u Danu. Meni se smrću Joška Kulušića bio srušio svijet, nisam znao za nikakvo drugačije novinarstvo od onoga koje smo prakticirali s njim, za tim stolom za kojim je on i doslovno izdahnuo. Mislio sam tada da je s mojim novinarstvom gotovo, premda sam se već bio "zakačio".
Kako si onda podnio prelazak u "Slobodnu"?
- Teško.
Ozbiljno?
- Ozbiljno. Bilo mi je teško i frustrirajuće i skoro svaki dan doma sam govorio kako ja to ne mogu. Nisam mogao podnijeti toliku masu ljudi, nisam mogao razumjeti da ima toliko ljudi koji ne shvaćaju što im želim reći, toliko ljudi koji nemaju strpljenja za mene, koji nemaju vremena... Ukratko, bio mi je jako traumatičan prelazak iz malog u veliki sustav.
Bio si mlad.
- Pa da. Danas je obratno: teško bih se mogao vratiti u tako mali sustav, kakav recimo postoji na nekim portalima, gdje pet ili deset ljudi radi sve i radi zajedno, gotovo obiteljski. Veliki sustav, u međuvremenu sam shvatio, ima svojih prednosti budući da svi ne moraju raditi sve, budući da su neke stvari jednostavno tu po špranci, tu su fotoreporteri, servisi, službena vozila, tajnice, vozači, računala, mobiteli... Važno je da o logistici ne moraš osobno brinuti.
Infišan u Split
Ti si sada u godinama koje podrazumijevaju i spremnost na promjene. S 42 godine koliko sada imaš penzija ti je izgledna za...
- Za 25 godina! Čovječe!
Baš... Puno. Imaš vremena za nove početke. Ali dobro, reci mi, neovisno o obrazloženju žirija koji ti je dao nagradu, što ti misliš da je u protekloj godini u tvome radu bilo presudno pa da uđeš u krug kandidata?
- Mislim da je kolumna četvrtkom "Uvik kontra" koja se bavi isključivo Splitom bila ta točka na i. Mislim da nedostaje kolumnističkoga štiva koje se bavi samo jednim gradom i njegovim najrazličitijim izazovima. Dosad je izišlo skoro stotinu tekstova, nekad boljih, nekad gorih, nekad iznenađujućih jer ljudi reagiraju ponekad na način koji nisam očekivao, ali u svakom slučaju, u mome je rakursu uvijek Split. Ljudi na tu kolumnu reagiraju. A Split je bujni potok tema i najluđih događaja.
Ti si i prethodno bio prepoznatljiv kao pisac Splita. U tom smislu, naginjao si i naginješ dijalektu, a oduvijek te zanimaju ljudi. Hoću reći, kolumnu nisi gradio "na ledini".
- Nisam se nikad držao jednog sektora, u tome je stvar. Mnogi ljudi idu putem specijalizacije te postanu uvaženi poznavatelji jedne teme i tu temu eksploatiraju čitav niz godina. Meni to jednostavno... To nisam ja. Nisi ni ti, ti si prošla skoro sve, a još uvijek ne shvaćam tvoje razdoblje - Crne kronike! To ne bih mogao nikako raditi! Ali, vodim se vlastitim osjećajem, ako mi je nešto zanimljivo, to radim, a ako nije... Ne mogu. S te sam pozicije i pristupio toj kolumni, jednom je o kulturi, jednom o kanalizaciji, drugi put o Crkvi, i tako... Svaštarski.
Smatraš li sebe konzervativnim autorom?
- Da. Jesam, konzervativan sam. No, kako rabim dijalektalni i razgovorni jezik, neminovno je i da moram prenijeti i dio leksičkog kolorita koji je psovački. I premda mi Dalmatinci imamo svi poprilično "šporak rječnik", nije mi drago vidjeti napisanu beštimju, šporku rič, izravnu uvredu, premda je to nekako postalo atraktivno. Pomirio sam tu situaciju tako što kad pišem u književnom standardu, ne koristim šporkarije, a u dijalektu pokušavam to izvesti da bude šarmantno.
Razumijem. No, nisam te to pitala. Jesi li u stavovima konzervativac? Po tebi?
- Hm... Jesam. Volim taj neki malograđanski stid, da tako kažem. Ne moramo svakome pokazivati svoj dlakavi trbuh. Teško mi je odgovoriti na to pitanje jer...
Zato te to i pitam jer, čitajući tvoje tekstove, stječe se dojam da si ponekad liberalan, a ponekad, bogami, tvrdi konzervativac.
- To je istina. Politički se teško mogu odrediti. Zamisli tako nešto kazati u ideološkim nožem podijeljenoj zemlji! Ponekad, vidim da nijedna strana nije u pravu. No, teško da bih, da sam samo ljevičar, ikad mogao braniti komunističke zločine. Isto tako, da sam samo desničar, nikad ne bih mogao braniti pozdrav "Za dom spremni". Nastojim se držati vlastitih stavova koji balansiraju između političkih krajnosti.
Najljepše je biti novinar
Dakle, ti vjeruješ u ono što pišeš?
- Da, može se to i tako kazati. Ponekad me u komentarima ispod tekstova nazivaju komunjarom, ponekad fašistom, ali... Da, pišem ono u što vjerujem. Premda, otvoren sam za promjenu mišljenja snagom suprotnih argumenata i činjenica.
Kad bi jednom, ili sad, morao sebe opisati, što bi kazao? Kakva vrsta autora si ti? Želiš li u idućih četvrt stoljeća postati nešto drugo od onog što danas jesi?
- Da ti pravo kažem... Kad sve skupa zbrojim i oduzmem, najsretniji sam bio kao reporter. Auto, laptop, fotoreporter i ja. I na put. Uopće nije bitno je li to neko važno mjesto kamo se ide ili je do Supetra ili, štajaznam, do Solina. Priče su svuda, ljudi su svuda, teme su svuda i meni je veliko zadovoljstvo upoznati nove ljude i ispričati njihove priče budući da nastojim ljudima prići bez predrasuda, bez zadane forme teksta koji će nastati. Ono što život donese nemoguće je režirati prije putovanja. Reporter sam uvijek želio biti, ali eto... Okolnosti te natjeraju da prihvatiš i neke druge poslove. Ono što ne bih želio biti, to je biti urednik.
Čekaj, čekaj... Upravo kad si proglašen laureatom nagrade "Miljenko Smoje", prije nekoliko dana, ušao si i u impressum. Urednik si! Kako to?
- Jest. Nisam to ničim, da tako kažem, skrivio! Možda je to došlo baš zbog te šarolikosti mojih tema ili, štajaznam, zato što su valjda kvalitetno obrađene pa je glavni urednik pomislio da bih možda mogao pomoći kolegiju nekim savjetom ili nekim svojim novinarskim uvidom...
Dobro, jesi li rado prihvatio tu, moram reći, zasad prilično maglovitu funkciju?
- Da, da... U pravu si. Maglovita je jer prvi put na uredničkom kolegiju sjedi i novinar.
Onda šta si, novinar ili urednik?
- Ma ne mogu ja biti urednik, ne znam ni sebe urediti. Najljepše je biti novinar. Kad predaš tekst, tvoj posao je gotov.
Znam. Iz iskustva... Nego, jel' imaš ambicije postati glavni urednik?
- Ni slučajno! Ma šta ti je? Urednik... To je 24 sata straha. Kome povjeriti tekst, je li stigao tekst, odgovara li tekst onome što se dogovorilo, gdje su slike, jel' nešto pošlo po zlu, jel' nešto krivo ispalo, jel' se desila neka greška u tiskari, je li slika pošla naopako, je li krivi čovjek potpisan pod krivu sliku... To je pokora. No i novinar... Meni kao novinaru treba urednik.
Treba svakome! Nema dobrog novinara bez dobrog urednika ni dobrog urednika bez redakcije koja stoji iza njega. To je "jedan više jedan".
- Istina. Premda, proces savjetovanja, razmjene informacija, ideja i stavova, toga je sve manje, ali je potreban. Meni je potreban. No, kažem, toga je sve manje.
Smoje i Pop su živi
Puno je toga što nestaje. Kažu da i novinarstvo nestaje, barem ono tiskano.
- A je. To slušam svih ovih godina koliko sam u "Slobodnoj". Tako se govorilo i da knjige nestaju, da će ih zamijeniti e-knjige. Stvari se mijenjaju, ali... Opet je dobar tekst prepoznatljiv. Istina je, portali su puno toga promijenili, ubrzali, ali dobar tekst je dobar tekst gdje god ga plasirali.
Čuj, ti si uredio knjige s tekstovima Momčila Popadića i Miljenka Smoje. Oni su autori iz novinarske prethistorije. I uvijek su, i u svojim najblistavijim godinama, bili "rubni", na granici novinarstva i literature. Prijem tih izdanja, čini mi se, govori da takvo štivo ima prođu i danas bez obzira na sve promjene. Ljudi nisu zaboravili Smoju i Popa.
- Da, da... Nevjerojatno je da ljudi nisu zaboravili ta imena i te opuse. Ali nisu! Na promocijama tih knjiga, a promocije smo imali na puno, puno mjesta, uključujući i cabaret s Popinim tekstovima i stihovima u Beogradu, u publici je bilo i mladih ljudi, i onih u srednjim godinama, a i starijih. Ta imena su i danas vrlo živa, a to potvrđuje i broj prodanih primjeraka knjiga. Meni je bilo veliko zadovoljstvo urediti te knjige, provesti sate i sate u arhivi, čitajući njihove tekstove učiti i s velikim zadovoljstvom mogu potvrditi – i Smoje i Pop su živi.
Je li to, na neki način, znak da se takva vrsta novinskog izraza treba pokušati vratiti u novine?
- Zanimljivo pitanje... Mislim da da. Ljudima je u ovom preinformiranom vremenu potreban odmak od "suvog" izvještaja, onoga koji u devet osvane na portalu, u podne ga svi imaju, a navečer ga se nitko ne sjeća. Neke tekstove treba čitati više puta.