StoryEditor
Splitpalijativna skrb

Caritas: Imamo 24 kreveta, ali gradu fali hospicij

Piše PSD.
8. siječnja 2014. - 21:50
Život piše priče, neke sretne, neke i ne baš tako sretne. Kako god – iz jednog mraka ulazimo u drugi i smrt nam je, koliko god to zvučilo grozno, svima neizbježna. No, ne mora taj odlazak biti očajan i grozan, premda će uvijek za najbliže biti bolan. Profesorica Dina Linda Veronika, defektologinja i psihoanalitička psihoterapeutkinja, prošla je užasno razdoblje u životu. Oca je izgubila iznenada, srce ga je izdalo, a nju i brata joj gubitak roditelja oborio je s nogu.

– Oboje smo imali potrebu malo sjediti uz njega i oprostiti se s njim, imali smo i potrebu da netko s nama razgovara i pomogne shvatiti što se dogodilo, međutim bolničar je komentirao da što se imamo opraštati i shvaćati kad je on star čovjek i, Bože moj, umro je, pa je to to – kazuje nam defektologinja.

Bolest je bila jača

Nedugo nakon toga izgubila je i supruga, bolest je bila jača. No tu nije bio kraj tuzi i nevolji, majka joj je preko noći od žene u punoj snazi postala stopostotni invalid.

– Suprugova dvomjesečna borba za život bila je strašna, gubila sam voljenog i gledala patnje svoje djece, suočene s najstrašnijom stranom života i mojim uzaludnim pokušajima da umirim njihovu bol. Uza sve to, shvatila sam da su i liječnici i medicinsko osoblje jako istraumatizirani svime što se događalo u toj otužnoj bolničkoj sobi, te da ni oni ne znaju mnogo o palijativnoj skrbi – govori nam.

– Ono što je Splitu nužno jest educiranje i osposobljavanje makar dvaju palijativnih multidisciplinarnih timova, koji bi bili logistika u kući terminalnih bolesnika tijekom 24 sata. Želimo umiranje odvojiti od akutnih zdravstvenih jedinica i vratiti ljude kući, da čovjek može umirati okružen ljubavlju svojih bližnjih, bez bolova i nepotrebnih zahvata – veli nam Veronika, koja je i psihoterapeutkinja Udruge za hospicij i palijativnu skrb.

Predsjednik Udruge je mr. sc. dr. Josip Kalajžić, a mr. sc. dr. Vesna Vidas Fridl je dopredsjednica. Sve što žele jest pomagati obitelji bolesnika jer znaju da se u takvim životnim situacijama cijela obitelj paralizira, nađu se u bezbrojnim teškoćama, od radnih, financijskih, emotivnih, operativnih, birokratskih...

Najbliži u Kninu

S obzirom da smo (još uvijek) tradicionalna sredina, skrb o starijima i terminalno bolesnima obično preuzmu članovi obitelji. Zašto Split nema hospicij, pitali smo. Najbliži je u Kninu. Hospicija, dakle, nema, a kada ćemo ga dobiti, još uvijek nitko ne zna.

– Hospicij je Splitu apsolutno potreban s obzirom na rastući broj malignih bolesti i neizlječivih bolesnika u terminalnoj fazi, a postoji i zakonska osnova za njegovo osnivanje. No sve je još u začetku, treba puno raditi, provesti puno akcija za senzibiliziranje javnosti, ali i za senzibiliziranje onih koji donose takve odluke u gradu i županji – kazala nam je dr. Vlasta Vučevac, predsjednica Hrvatskog društva za palijativnu medicinu Hrvatskog liječničkog zbora.
Psihologinja Dina Linda Veronika: Gubila sam voljenog i gledala patnje svoje djece... / Ante Čizmić / CROPIX
Splitsko-makarski Caritas želio bi biti nositelj projekta, sanjaju o osnivanju takvog odjela. Već sada imaju na raspolaganju 24 kreveta, koje, na zahtjev, šalju onim obiteljima koje imaju terminalnog bolesnika u svom domu.

– Kada bismo mogli smjestiti te krevete u hospiciju, našem, splitskom, gdje bi bolesnici imali svu potrebnu skrb, kako medicinsku, tako i duhovnu, bilo bi to najbolje rješenje – kazao nam je Slavko Jerončić, ravnatelj Caritasa.

Posebne postelje

Svaka od tih specijalnih postelja, prilagođenih svakom bolesniku, vrijedna je oko osam tisuća kuna. Caritas zahvaljuje svim donorima, a posebno jednom, anonimnom, koji je kupio čak tri kreveta. Svi su oni opremljeni dekubitalnim madracima, imaju po četiri elektromotora kojima se jednostavno upravlja.

– No, nije to rješenje, bolnica učini sve što može za bolesnika, otpusti ga i obitelj preuzima njegu. Članovi obitelji rade, djeca rastu, teško je to – kazuje nam Jerončić.

Prisjeća se obitelji jedne bake, koja je nakon doživljenog moždanog udara ostala živa, ali u trajnom stanju kome. Liječnici nisu više ništa mogli učiniti za nju, preuzela ju je obitelj. Djeci je bilo teško gledati kako majci ne mogu pomoći.

– Prije negoli smo nabavili ove krevete, imali smo doslovno listu čekanja, 12 obitelji je čekalo da ih pozovemo, devet nije dočekalo – s tugom će Jerončić.

Milena Budimir

Puno rada i upornosti

Doktorica Vučevac je naglasila kako jedan hospicij neće riješiti palijativnu skrb za stotine umirućih.

– Premda nam je prijeko potreban, postoji čitav organizacijski ciklus, razrađen u strategiji, kako organizirati palijativnu skrb u gradu i tako velikoj županiji poput Splitsko-dalmatinske. Stoga, osim puno rada i ponešto novca, treba i jako puno senzibiliteta, upornosti i entuzijazma – zaključila je Vučevac

‘Nema sluha za nas’

– Nažalost, do sada nitko nije imao sluha za ovo što pokušavamo učiniti, pa je naša djelatnost ograničena na senzibiliziranje javnosti i razne propagandne i edukativne djelatnosti. Mi smo doslovce grupa entuzijasta, dobrih ljudi koji sva događanja financiraju iz svog džepa, samo sa željom da se stvari dogode i promijene – zaključuje profesorica Veronika.
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

26. rujan 2020 12:05