Pred šator kod ulaza za osoblje bolnice na Križinama, u dijelu u kojem se nalaze Covid bolesnici, na Badnjak ujutro, nešto prije jedanaest sati, pristigli smo baš kad i soparnik. Poljičku deliciju vrijednom osoblju bolnice poslao je pacijent koji je otpušten na kućnu njegu prije dva dana, vječno zahvalan, potvrđuje njegov sin, zbog iznimne požrtvovnosti i ljubaznosti koju je primio dok je boravio u bolničkoj postelji, a mi smo dobili zadatak provesti jutro uoči Božića s medicinskim osobljem koji su ovu godinu proveli na prvoj crti bojišnice s virusom koji je svijet bacio na koljena.
Dočekuje nas Mihaela Pfeifer, glavna sestra Respiracijsko-intenzivističkog centra splitskog KBC-a. Uz nju, naše sugovornice su još tri medicinske sestre, sve redom heroine ove pandemijske 2020. godine. Razgovor obavljamo u "čistom prostoru", kancelariji, mjestu gdje se osoblje međusobno bodri, kako ne bismo stvarali dodatnu gužvu po hodnicima. Sve četiri naše sugovornice su, odmah da to naglasimo, iznimno jake i požrtvovne žene, vrijedne svake pažnje u društvu i medijima.
Mihaela u splitskom KBC-u radi tri i pol godine, a prije toga bila je zaposlena u šibenskoj Medicinskoj školi. Centar u kojem je sada glavna sestra skrbi o pacijentima oboljelima od korone. Njena kolegica Jelena Vugdelija ima 22 godine staža, a prije nego je došla na Covid odjel, radila je na hitnom pedijatrijskom prijemu.
- Priznajem, zatekla me ova godina, velika je nepoznanica bila pred nama, bilo je straha i panike, ali to se nije odrazilo na naš rad. Pravila se znaju, pacijent je na prvom mjestu. A i ja to volim. Iskreno, s obzirom na to gdje sam prije radila, bilo je i gorih stvari, meni ovo nije najgora stvar kojoj sam svjedočila - pojašnjava Jelena. Pitamo je, s obzirom na sve, bi li opet odabrala isti posao. Odgovara bez premišljanja: apsolutno, a objašnjava i zašto.
- Evo primjer od jučer, toliko me razveselio, pacijentica 1935. godište, žena od 85 godina, izazi iz bolnice s osmijehom, na dvije noge. Nije to klišej, ja sam sestra starog kova. Pacijent mi je prvo i osnovno - pitamo je hoće li se cijepiti. I tu se ne premišlja, odgovara da hoće.
Teorije zavjere
- Ljudi su u teorijama zavjere o nuspojavama cjepiva, ja to ne želim slušati. Ako je to za moje zdravlje i zdravlje drugih oko mene, ja ću se prva cijepiti. To je moje stajalište - u očima joj iščitavamo umor, iako odiše dobrom voljom i spremnošću za težak rad. Proteklih mjeseci nagledala se svega, uglavnom bolesnih starijih osoba, no i sada na odjelu skrbi o dva mlađa pacijenta s koronom, jedan je 1995., a drugi 1986. godište. Najteže je, kaže, gledati mlade ljude koji se bore za dah, posebice nositi se sa strahom u njihovim očima. Zanima nas kakvo je psihičko stanje među sestrama.
- Iskreno, radna atmosfera je najbitnija. Kada nekoga nešto pitam, pet ljudi uskače objasniti. Uz zaista težak rad, nikad se nisam bolje osjećala, jer imamo našu Mihaelu, sjajnog lidera. Stresno je, ali stvarno smo dobar tim i to je najbolja podrška koju možemo imati - pojašnjava.
- Ja ne mislim da sam ja zaslužna, ovo je timski posao i to je zasluga tima - uskače glavna sestra Mihaela.
- Puno nam pomaže nezdravstveno osoblje, naši studenti, u tijeku je natječaj za njegovateljice i njima se uskoro nadamo. Kada smo krenuli u osmi mjesec s ovim odjelom, ako ga možemo tako nazvati, kada je počeo drugi val, za svih je to bilo nešto novo. Adrenalin nas je ispunio, došli smo otvorenog srca. Mislim da smo se dobro snašli. Uvijek ima problema, ali ako atmosfera ovakva ostane, epidemiju ćemo dobro izgurati. S druge strane, ne želim da se misli da je ovdje lagano raditi - govori nam otkrivajući što im uistinu najteže pada.
- Nitko od nas, osim intenzivne, nije naučio da na svojim matičnim odjelima vidimo toliko ljudi koji se bore za dah, da su nam kapaciteti tako popunjeni, previše je bilo teških slučajeva, imali smo broj skoka umrlih, za to nas nitko ne može pripremiti. Skupi nam se knedla u grlu, no resetiramo se u danom trenutku, jer postoje drugi koji trebaju našu pomoć pomoć. Dajemo snažnu podršku jedni drugima. Puno je teorija zavjere, recimo da Covid ne postoji.
Mi ovdje ne liječimo samo covid, već cijelo pacijentovo akutno stanje, infarkt, dijabetes, cijeli niz oboljenja - poentira. Kolegica joj Jasminka Galić, medicinska sestra s 27 godina radnog staža, okreće na smijeh i otkriva kako je Mihaela, njihova Michelle Pfeiffer. Smijemo se. Baš u takvom raspoloženju prolazi im i Badnjak, nakon što izađu s odjela i konačno skinu svu zaštitu, sestre u bolničkim ogrtačima, po hodnicima svojih prostorija, pjevaju i vesele se.
Glazba kao spas
- Glazbu palimo non stop, pjevamo po cijele dane, posebno u blagdane. Evo ovaj čovjek što je soparnik poslao, toliko je bio sretan, srcem i dušom se htio zahvaliti, vidio je da dajemo sve od sebe. Kada dočekujemo Novu na poslu, sretni smo kao da smo doma, dobru atmosferu nosimo sa sobom - priča Jasminka, a Jelena nadopunjuje.
- Ja imam neke pacijente koji neće da odu kući. Ovdje im je dobro, malo se šalimo, damo im topli obrok, ali najviše im nedostaje razgovor i tu pokušavamo uskočiti koliko možemo - u priču uključujemo i Boženu Armandu, sestru koja već 12 godina radi na intezivnoj. Čini nam se kako pada s nogu od umora, no spremno odgovara na sva naša pitanja.
- Ova godina me iznenadila, prošla sam i sama koronu. Teorije zavjere su presmiješne, covid je ozbiljna bolest. Ima dana kada padamo s nogu, pogotovo kroz jutro, kada dajemo terapije. Moji pacijenti većinom nisu pri svijesti, ne možemo razgovarati s njima, a ako možemo onda smo zaista sretni, znači da se oporavljaju. Radimo dan i noć, veliki je stres, no ja svoj posao volim. Ekipa i kolegice čine da to mnogo ljepše izgleda - Božena se nada kako će 2021. ipak donijeti olakšanje.
Sestra Mihaela, pričaju nam, na poslu bude po cijele dane, jednom i punih 36 sati, jasno je kako njihov posao nema klasično radno vrijeme. No, obitelji im imaju razumijevanja.
- Sve mi možemo - slažu se sve četiri, a mi zaključujemo kako su na razini spremnosti ratnog stanja.
Došlo je vrijeme za fotografiranje, vraćamo se u šator među sestre koje odmaraju između dugih smjena. Smiju se, sve rado poziraju, bez šminke i opterećenja, kažu nam da se osjećaju kao da su usred snimanja ratne serije Mash. Navratio je i medicinski tehničar Slavko Jukić, pa se po hodnicima i zaplesalo. Na kraju, vrijeme je za posjetiti i sam odjel s Covid bolesnicima.
Poštujemo sve procedure, kolega Tom i ja pratimo upute i odijevamo nekoliko slojeva zaštite. Maske su, zaključujemo, zaiste teške za nositi, pritežu lice, a tu su i viziri. Nakon dvadesetak stepenica, lijepo smo se zapuhali, vidi se da nismo u formi. Hodnici odjela su sablasno prazni, sestre pripremaju terapije, uglavnom stariji pacijenti odmaraju, nećemo ih smetati. Nakon obilaska, slijedi jednako ozbiljna procedura, čini nam se kompliciranija od one pripreme.
Skida se dio po dio zaštitnog sloja, a iza svega treba dezinficirati ruke, maska se povlači s lica, sve je osmišljeno kako bi mogući prijenos virusa zaista bio minimalan. Pozdravljamo se sa sestrama, upravo im stiže bakalar, dar splitskih ugostitelja. Jedva čekaju vidjeti svoja lica u novini, neka su puna ožiljaka od maski i vizira, ali bit će to lijepa uspomena na njihovo zajedništvo i požrtvovnost kada sve ovo, nadamo se što prije, prođe.