Ćao bao! To je zadnja poruka koju sam dobio od tebe na onom našem Slacku, tamo još prije gotovo misec dana kad si mi "prelomio" dvi stranice, tko zna koje u nizu tvog znalačkog grafičkog stvaralaštva u Slobodnoj Dalmaciji...
Bao ćao, probudili su me danas poslijepodne, i kazali: "Opet ćeš morat u Dubravu, mosorsku, ovaj put riječju, mišlju i s cvijećem." Uf, ubilo me, mogu li ljudi odlazit malo sporije? Ima li ikakvog reda prid poslidnjim vratima?
I još da mi je znat kakav cvit da ti donesem gore na Mosor, u planinu, hoće li biti dostojno divan, hoće li biti po miri tvoje dobrote? Jer, tribao si se, uz Sinovčić, i Dobrota prezivati, jer dobrota te je činila i iz okružja visoko, visoko izdizala.
I tako, Antiša naš dobri, udaram po ovom laptopu ko čekićem po srcu, tučem slova "u rifuzi", a u očima mi neka čudna alergija, bi' će od mosorske crkvine, a može bit i zakašnjela posljedica od onoga janjca šta smo ga jedanput i nikad više, obećanog, gori izili...
Naš dobri Antiša, ode i ti tamo di ćemo otić i mi, bez najave, samo "ćao bao"... Cili život, nažalost, stane u te dvi riči...
I ne znam šta ću više (na)pisat, ne znam kako nakon ovoga prići materi ti Mariji, sestri Nedi, Marini i onome tvome veseljku – Jacku Russellu. Ne znan šta bi in reka... Možda jedino, koliko se god činilo neprimjerenim – ćao bao! Jer, Antiša naš, to si ti!
