Početkom listopada pošao je na liječenje u Svetu Nedjelju.
Ujutro je bio u klinici na zračenju, popodne se odmarao u privatnom apartmanu gdje su se on i Mira smjestili. Uskoro nam je Mira poslala fotografiju, neporeciv dokaz da su dobro. Capo je podučavao matematiku sina vlasnika apartmana. Znao je da mu nema spasa, da će liječenje tek za koji mjesec odgoditi neumoljivo, ali on se nije predavao. Dok je njegova Smrt već čekala iza ugla, nervozno cupkala nogom i pogledavala sat na zapešću, on je mirno, kao da ima sve vrijeme na svijetu, sjeo za kuhinjski stol, iznad radne bilježnice i udžbenika za šesti razred, da jednom dječaku objasni množenje razlomaka.
S matematikom do zadnjeg trena
Ta mu je hladnokrvnost ostala valjda iz onoga vremena kad bi Jugoplastika igrala na Gripama i rezultat se na kraju utakmice lomio, a on bi namignuo službenom mjeraču vremena da vrati nekoliko sekundi unatrag, da Sretenović stigne dodati Rađi, a Rađa sa sirenom zakuca. Ne bi me čudilo da je Vinko Bajrović Capo, kratko prije nego će umrijeti, još jednom ukrao vrijeme za zadnji napad domaće momčadi.
Ali, i da nije bilo vremena, on bi se zaustavio da objasni množenje razlomaka, kvadratne jednadžbe, izračunavanje površine elipse ili volumena četverostrane piramide, kao što je stotinama djevojčica i dječaka objasnio.
“Provaj ovi sir”, pokazao bi prstom u pliticu. “To radi jedan iz Lećevice šta bez mene nikad osnovnu školu ne bi završija.” U županijskim uredima, ministarstvima, upravnim vijećima i nadzornim odborima, u mesnicama i automehaničarskim radionicama, svijet je bio prepun njegovih zahvalnih bivših đaka koji su mu nosili sireve i demejane vina, ili mu darovali štapove za ribolov, ili mu odrezali ljepši komad junećeg buta, ili ga primili preko reda u banci, i bila je to, znalo se, jedina plaća koju je Capo ikad uzeo.
Sin obalnog radnika i sluškinje, koji se rodio u jednoj ubogoj štali na Marjanu i valjda sve do prvog zaposlenja nije do sita najeo, bio je takav uvjereni komunist da bi Lenjina posramio. Ne zaboravljajući kako ga je naša socijalistička samoupravna zajednica besplatnim školovanjem podigla iz bijede i ušiju, drug Bajrović sve je pošteno vratio. Čak i kad socijalističke samoupravne zajednice odavno više nije bilo, on i njegova Mira držali su beskrajne sate matematičkih repeticija, a da nikad ni jedan jedini novčić za svoj trud nisu uzeli.
Pa i u košarci su ga u Jugoslaviji, sve od Maribora do Bitole, samo po najboljem pamtili. Kao sportski direktor Jugoplastike i reprezentacije iz njihovih slavnih, šampionskih vremena, mnogim je mladićima pomogao da budu i bolji igrači i bolje osobe. Danas su oni sami košarkaški stručnjaci, zaposleni u velikim klubovima po čitavom svijetu.
Vijest o smrti Vinka Bajrovića Cape zatekla ih je u dvorani, u nekom gradu šest ili sedam vremenskih zona od nas. Neki štrkljavi američki adolescenti, crnci s tankim pletenicama i bijelci s poljskim prezimenima, zaustavili su se s loptom pod rukom kad se njihov trener rasplakao. Zatečeno su gledali kako se sijedim ljudeskarama od dva i dvadeset ramena tresu od ridaja.
I takvi su već polako počeli odlaziti, kao što je Goran Sobin nedavno otišao u pedeset osmoj. Čuo sam se s Capom upravo nekako u doba Sobinovog sprovoda, bio je neutješan. I premda je bio svjestan da je loše, da ni on sam neće još dugo, Capo nije sebe žalio.
Žalio je za Goranom, ne za sobom
Kao pravi komunist, on je žalio za svojim drugom. Od svih košarkaša koji su ga nježno, sinovski grlili, Sobin mu je vjerojatno bio najdraži. Ni sa kim kao sa Sobinom nije mu bio takav gušt šutjeti, u zoru, po bonaci, kad bi s barkom izašli na pola Kanala i bacili tunje.
I nekako mi se čini, kad je u nedjelju zarudilo nebo na istoku i Vinku Bajroviću došao njegov odsudni čas, da je Goran Sobin došao po njega. Ne bi on svoga Capu ostavio samoga. Izronio je iz magle i pružio mu ruku. “Čoviče, straj me je”, rekao je Capo, a Sobim mu je umirujuće šapnuo: “Ne boj se, nije strašno.”