StoryEditor
SplitVlaška posla

Ante Tomić: Jednom smo u Splitu imali Urbanistički zavod. Ali, onda je došla devedeseta i hrvatski je čovjek shvatio da je to bezveze

18. kolovoza 2021. - 13:42

Jednom smo u Splitu imali Urbanistički zavod. Kada se grad nakon Drugog svjetskog rata širio na istok preko njiva, vinograda i maslinika, kad su neboderi nicali na blagim padinama Smrdečca, Blatina, Firula i Trstenika, na kosim crtaćim stolovima u Urbanističkom zavodu su se crnim tušem planirale ulice i križanja, nathodnici, pothodnici, parkirališta, garaže, trafostanice, vatrogasni prolazi, hidranti, parkovi, igrališta, ambulante, škole, vrtići, biblioteke, samoposluživanja, kafići... svi oni javni sadržaji koje jedan kvart treba.

Dođete li na Trstenik, u Ulicu Šime Ljubića, na primjer, vidjet ćete kako je to i danas organizirano, četrdeset godina nakon što su useljeni nizovi lijepih zgrada Dinka Kovačića, svatko ima svoje mjesto u bučnoj mediteranskoj zajednici, i dječaci koji nabijaju balun, i penzionerke koje čuvaju unučice, i penzioneri balotaši, i puvanderi kod sportske kladionice...

Ali, onda je došla devedeseta i hrvatski je čovjek, jedan po svemu superiorni oblik života, jedan intelektualni i moralni Übermensch poput pokojnog Ivana Milasa, shvatio da je to bezveze. Urbanistički zavod, rekao je hrvatski čovjek podsmješljivo, to je sovjetska izmišljotina koju slobodno možemo ugasiti. Otkako smo raskrstili sa socijalizmom i Jugoslavijom, gradove više nije trebalo planirati. To će kapitalizam bez ljudskog upletanja, na autopilotu učiniti, vjerovalo se tih godina. Kvartovi i ulice u mladoj će hrvatskoj državi dolaziti neprimjetno i tiho po diktatu tržišta, što samo sebe regulira nalik novim pećnicama što se čudesno same čiste od čađe i masnih naslaga.

Podigao se tako nakon devedesete jedan kvart na Žnjanu, sto pedeset, dvjesto metara niže Ulice Šime Ljubića, a urbanistički ga je složio jedan čovjek za jednu kunu. Već se po tome može vidjeti koliko smo bili bolji od naših ubogih prethodnika, koliko su Franjo Tuđman i HDZ čudesno unaprijedili javne službe: posao koji je za kosim crtaćim stolovima nekad radilo desetke socijalističkih danguba u ugašenom Urbanističkom zavodu, sad je radio jedan jedini privatni poduzetnik arhitektonske struke. Za jednu jedinu kunu. Takoreći džabe.

Nitko tada nije pomislio kako je to čudno. S jedne strane smo bili zaslijepljeni moralnom i intelektualnom snagom hrvatskog čovjeka, a na drugoj nam se vrlo sviđala cijena. Urbanistički plan čitavog kvarta za cijenu kutije šibica činio nam se izuzetno povoljnim, pa su članovi Gradskog vijeća složno podigli ruke da se to izgradi, službenici u gradskim službama spremno udarili žigove ispod svih dozvola, a režimski novinari oduševljeno klicali novom kapitalističkom poretku. Uskoro će, međutim, svi oni zajedno upoznati istinitost one stare Hegelove: ko ne plati kurbu, platiće likara.

Kvart na Žnjanu reprezentativni je predstavnik graditeljskog stila jednoga vremena kad se kilogram mozga prodavao za dvije marke. Ispod pravilnog niza socijalističkih zgrada na Trsteniku ono na Žnjanu na zračnoj snimci djeluje, po prilici, kao da se netko pijan ispovraćao. Dvadeset godina zgranuto gledamo taj betonski krš, i tako je ružan da nas ne prestaje šokirati, ali zapravo nemamo mu što prigovoriti. Dobili smo upravo ono što smo platili. To što sad imamo točno toliko vrijedi, to je, braćo Hrvati, urbanizam za jednu kunu, ali već da smo dali dvije, možda smo mogli vikati da su nas prevarili.

Besramno su gramzivi građevinski poduzetnici i u Splitu i drugdje, diljem naše zemlje, podigli mnogo takvih novih kvartova bez ulica i križanja, bez nathodnika, pothodnika, parkirališta, garaža i trafostanica, bez parkova, igrališta, ambulanti, škola i vrtića. Natrpali su stambene kvadrate ne mareći za zajednicu, za zelenilo i ljuljačke, za dječake koji nabijaju balun, penzionerke s unučicama i puvandere ispred kladionica. Tu se stanari, čini se, ne druže, oni nemaju ništa zajedničko.

Otkrilo se tako prije nekoliko dana da u onim zgradama na Žnjanu žive u nekakvim ilegalnim, pravno nepostojećim prostorijama pod zemljom, i međusobno se glože oko prolaza. Tako se mrze da bi zazidali jedni druge, a da negdje zaiskre neispravne električne instalacije i bukne požar, čitava bi zgrada vjerojatno izgorjela jer oni ne bi pustili vatrogasce preko svog posjeda. Čitajući o njihovom ljudskom jadu, gotovo poželite da to zaista izgori.

item - id = 1120895
related id = 0 -> 1136261
related id = 1 -> 1134674
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. listopad 2021 00:38