StoryEditor
SplitPanel-diskusija 'Slobodne'

'Drugi mirovinski stup - moja štednja, moj novac': na uloženih 100 kuna za mirovinu osiguranici dobiju još 162 kune

Piše Zoran Šagolj
27. studenog 2019. - 18:29
Žustra uvjeravanja i rasprave uslijedile su i nakon panel-diskusije

Svi elementi mirovinskog sustava, da bi bio pravedan i održiv, danas postoje – ne treba nam revolucija, dovoljna je evolucija. Potreban je "fine tuning" sustava, naravno uz dugoročno disciplinirane javne financije. To je evolucija prema pravednosti koja promiče kulturu rada, a ne kulturu zasluga – kazao je Dubravko Štimac, predsjednik Udruženja za upravljanje mirovinskim fondovima i mirovinskih osiguravajućih društava (UMFO) i predsjednik Uprave PBZ Croatia osiguranja društva za upravljanje obveznim mirovinskim fondovima, sudjelujući u panel-diskusiji na temu "Drugi mirovinski stup – moja štednja, moj novac", što ju je organizirala Slobodna Dalmacija u suradnji s UMFO-om.

Uz Štimca, među sudionicima bili su Petar Vlaić, predsjednik uprave Erste d.o.o. društva za upravljanje obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima, Zrinka Živković Matijević, direktorica Ekonomskih i financijskih istraživanja Raiffeisen banke, Katija Zelić, voditeljica odnosa s investitorima AD Plastika, te Mira Hajdić iz Hrvatske udruge poslodavaca, dok je sve moderirala kolegica Ljubica Vuko.

Alternativne klase

Prema iznesenim podacima, nakon 18 godina rada četiri fonda drugog mirovinskog stupa danas broje više od dva milijuna članova, imovina im je 111,21 milijardu kuna, ili 29,13 posto hrvatskog BDP-a, te su zaradili 41,25 milijardi kuna prinosa. Najviše su pritom ulagali u obveznice RH (66,65 posto), zatim dionice stranih (13,3 posto) i domaćih izdavatelja (11,4 posto), potom novčana sredstva (4,65 posto), a najmanje u alternativne klase imovine (4,65 posto). U budućnosti bi potonja trebala biti u fokusu.

Dubravko Štimac uzeo je primjer člana fonda čija je prosječna plaća 2002. godine bila 5352 kune, a danas 8693 kune. On je za to vrijeme u svoj obvezni mirovinski fond uplatio 77.367 kuna, fond mu je zaradio još 46.283 kune, pa je stanje na njegovu osobnom računu 123.650 kuna. Usporedbe radi, da je uplaćeni novac položio u banku, od kamata bi zaradio nešto više od 15 tisuća kuna i danas bi imao 92.919 kuna.

Preračunato, 100 kuna koje je taj osiguranik uplatio 1. svibnja 2002. godine danas vrijedi 262,17 lipa.

Čelni čovjek UMFO-a pojasnio je zašto je drugi stup važan za cijelo hrvatsko društvo.

– On je tranzicija kolektivne odgovornosti za mirovinu prema individualnoj odgovornosti. Ta je transformacija nužna zbog starenja stanovništva, manjeg broja rođene djece, emigriranja mlađeg stanovništva, odbijanja stanovništva da zbog duljeg životnog vijeka dulje radi.

Bez postojanja drugog stupa tranzicija nije moguća, ostat ćemo zauvijek zarobljenici nefunkcionirajućeg sustava međugeneracijske solidarnosti i deficita koji će se financirati iz proračuna, koji će s vremenom biti sve veći – upozorio je, te dodao:

– Prvi stup je temelj socijalne sigurnosti u starosti i u slučajevima invalidnosti, ali mora više promicati kulturu rada putem nagrada za dulji rad i pravednog umanjenja za kraći rad u kontekstu godina života i godina staža. Drugi stup jača povezanost duljine rada i visine mirovine, treba povećati doprinos dva posto (jedan posto od poslodavca plus jedan posto od radnika) te još 0,5 posto od države svake godine kada BDP raste jedan ili više posto.

Treći stup

Treći stup – dobrovoljna mirovinska štednja – treba postati standard pregovaranja sindikata, uz primjer i poticaj ponašanju profitabilnih poduzeća u državnom vlasništvu. Na opisani način, doradama i kombinacijom tri stupa naš mirovinski sustav bio bi održiv, unaprijedila bi se njegova pravednost, a u srednjem i dugom roku doveo bi do većih mirovina te smanjenja javnih rashoda za isplatu mirovina.

Petar Vlaić, pak, mišljenja je kako će prije ili kasnije doći do povećanja izdvajanja u drugi mirovinski stup, samo je pitanje na koji način. Po njegovu mišljenju, izvjesna su dva.

– Prvi je da to ide na teret poslodavca i zaposlenika, što bi vrlo dobro došlo unatoč povećanju troškova rada, dok je drugi način direktno povećanje izdvajanja iz prvog u drugi stup. S obzirom na uravnoteženost hrvatskog proračuna i rast BDP-a kakav imamo, prva opcija mi se čini izvjesnijom – drži Vlaić.

On je također pojasnio da se fondovi prigodom ulaganja vode dubinskim analizama i da iza svega stoje timovi analitičara i portfolio menadžera.

Prema onome što se čulo na panel-diskusiji Slobodne Dalmacije, postoji čitav niz bitnijih dokapitalizacija od strane velikih hrvatskih tvrtki kojih najvjerojatnije ne bi bilo bez postojanja obveznih mirovinskih fondova. Radi se, primjerice, o slučajevima Podravke i kupnje slovenskog Žita (osigurali su 279 od 510 milijuna kuna), Atlantic grupe za kupnju slovenske Droge (50 od 605 milijuna kuna), Zagrebačke burze za preuzimanje Ljubljanske burze, Hrvatske poštanske banke za adekvatnost kapitala (163 od 550 milijuna kuna), osnivanja Tankerske NG (172 od 312 milijuna kuna)...

Tijekom panela stigao je podatak o rastu hrvatskog BDP-a od 2,9 posto u trećem kvartalu ove godine, što je Zrinka Živković Matijević pozdravila i nazvala solidnim rezultatom, ali isto tako navela da se treba usporediti i s drugim zemljama srednje i istočne Europe.

 

Odgovornost fondova

– Mađarska ima rast od pet posto, Rumunjska je na četiri, Češka ima rekordnu zaposlenost i nikakvu nezaposlenost. I prije i poslije krize u slučaju Hrvatske je problem što ona nedovoljno raste. Središnje pitanje je ono naše konkurentnosti, a glavni problemi institucionalnog okruženja i vladavine prava u nas.

Ni fondovi nisu izuzeti od toga okruženja i pri tome imaju punu odgovornost prema kapitalu koji pripada nama građanima. Oni, naravno, zbog toga moraju ulagati u profitabilne projekte. Ključ je u konkurentnosti, kao i promjeni klime pa će onda i fondovi imati veću šansu da pogone gospodarstvo – pojasnila je prva analitičarka Raiffeisen banke.

Prema riječima Mire Hajdić, poslodavci preko svoje udruge uporno upozoravaju na nerazmjer broja osiguranika i sredstava koja se izdvajaju.

– Nije problem s koliko će godina ljudi ići u mirovinu, nego koliko su uplaćivali u fondove iz kojih se mirovine isplaćuju. Radnici nemaju osjećaja o svojoj budućnosti sve do onog dana dok ne odu u mirovinu. I onda nastupa iznenađenje. Neki kažu da bi željeli da im se sav bruto isplaćuje na ruke da bi živio danas, ali je problem što su plaće niske, nema jednostavno sredstava za veće, a potrebe su nikad veće. Danas, recimo, imate troškove kućanstava poput nabave kompjutora za djecu, što niste imali prije deset godina – upozorila je Hajdić.

Za sebe je rekla da se, iako nije morala, opredijelila za drugi stup jer je to bio način da se preuzme odgovornost za svoju budućnost.

– Imate dosta slučajeva da ljudi kupuju stan za dijete umjesto da se brinu o svojoj mirovini. Pa nije li dijete to koje se samo treba brinuti o svojoj budućnosti? Ili, trebaju li u tom slučaju djeca biti ta koja će roditeljima osigurati mirovinu?! – zapitala se Hajdić.
Katija Zelić iz AD Plastika kazala je kako će ta tvrtka nastaviti trendove od lani kada je prvi put prihodima premašila milijardu kuna. Za nju je jedan od ključnih trenutaka u povijesti tvrtke, koja danas zapošljava tri tisuće ljudi, bio ulazak obveznih mirovinskih fondova na listu njihovih dioničara.

– S fondovima smo dobili stabilnu vlasničku strukturu. S druge strane oni su dobili prinos od sedam posto godišnje, što je respektabilan broj u doba negativnih stopa – kazala je Zelić.

Ulaganja u tvrtke

Obvezni mirovinski fondovi imali su i posljednjih godina prilična ulaganja u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Radilo se, kako je rečeno, mahom o tvrtkama iz turističkog sektora, a zahvaljujući čemu su izvučene iz dugotrajnih stečajnih postupaka i neizvjesne sudbine. Tako je u Helios Farosu preuzeta obveza ulaganja od 558 milijuna kuna, a za Vis d.d. 100 milijuna kuna. Na istoj listi je i splitski Adriatic. Neke od tih stečajeva vodila je upravo Mira Hajdić.

– Da nije bilo ulaganja mirovinskih fondova, imovina bi bila rasprodana, a ljudi bi se našli na ulici. Za razliku od mirovinskih, investicijski fondovi se uopće nisu javili. Očito im je nedostajalo sredstava ili nisu shvaćali naše stečajeve – istaknula je Hajdić.

Na kraju, jedno od pitanja iz publike ticalo se iskustava drugih zemalja s mirovinskim fondovima, pri čemu je istaknut aktualni slučaj iz Čilea. Petar Vlaić je odgovorio da su iskustva različita, ali kao pozitivan primjer naveo je Veliku Britaniju, gdje je poslodavcima dana mogućnost odabira.

– Što se Čilea tiče, oni su ukinuli prvi stup, ali to se pokazalo pogreškom, pogotovo za siromašniji dio stanovništva. Poljaci su bili donijeli odluku o ukidanju, ali se sada ponovno vraćaju ovom rješenju, dok se u Mađarskoj, koja je također ukinula, ne zna što će biti za 10 godina.

U slučaju Hrvatske, kao što ste vidjeli, preveliki je novac u igri da bismo ukinuli mirovinske fondove – poručio je na kraju predsjednik uprave Erste d.o.o. društva za upravljanje obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima.

Iza nas su Nizozemci, Norvežani...

Uzmu li se podaci o poslovanju obveznih mirovinskih fondova u posljednjih pet godina, najveći prosječni realni godišnji prinos imali su oni australski, sa 6,7 posto. Odmah iza njih su hrvatski fondovi, čiji je prinos od 2013. do 2018. godine bio 5,4 posto. Iza nas su Nizozemci i Norvežani s 4,9 posto, pa Kanađani 4,7 posto...

– Sve se to odigravalo i u vrijeme najveće svjetske krize, kojom su, naravno, i drugi bili pogođeni. Problem je Hrvatske što je u tih šest godina naše dioničko tržište padalo, a ne raslo – kazao je Dubravko Štimac, koji je više puta ponovio kako je potreban radni vijek od 40 godina da bi se vidjeli svi efekti obveznih mirovinskih fondova.

 

#SLOBODNA DALMACIJA# DRUGI MIROVINSKI STUP

Izdvojeno

15. svibanj 2020 10:40