
Prvi dan – ništa. Drugi dan – ništa. E, ali onda treći dan – bi divljaštvo. O čemu je riječ? Nedavno je na ulazu u Osnovnu školu maštovitog imena "Spinut" (srećom je početkom 90-ih otkriveno kako je Ruđer Bošković, po kojem se škola do tada zvala, prikriveni i konačno razotkriveni srbočetnik i jugokomunjara, pa je to grozno ime s pravom i gnjusom odbačeno), i susjednu srednju školu, obnovljen kameni zid ispred malog vrta smještenog između kamenih stepenica koje vode u dvije obrazovne ustanove, kako se to danas kulturno kaže.
I tako je taj zid obnovljen na školskoj zgradi koja je u funkciji od 1954. godine, i bijelio se, onako čist, nov, u odvratnom okruženju, cijela dva dana. A onda je stigao treći dan. I "sprej terorist", ili više njih, krenuo je u akciju. Bez imalo srama i straha, još se i potpisao, jedan je Doper, drugi je SMD ili SMB, vrag će ga znati. Dobro, kad postanu poznati a la Meštrović svi ćemo znati za Doper, Bopera, Lapsa, ili SMD-a. Te švrljotine koje oni u svojoj glavi vide kao umjetnost (a što onda ne šaraju doma po dnevnom boravku svojih roditelja, pa da im oni uživaju u umjetnosti?), preplavile su cijeli grad. I dok se one na fasadama zgrada još i mogu otrpjeti, neshvatljivo je kad ove rugobne sprej poruke niknu na kamenim pročeljima. Neshvatljivo za civilizirane građane, ne i za "umjetnike".
Može li netko tom teroru stati na kraj? Na školi su kamere, jedna je i na obližnjem parkingu za javne bicikle. Pa da se junaka, ili više njih, dovede pred isti taj zid i sve okolne i natjera da vodom i bruškinom uklone svoju "umjetnost", a mogu im se i roditelji u tome pridružiti, i još da zarade jednu finu novčanu kaznu? Može li se to? A dobro kad ne može, ima još mjesta na zidu, s jedne bi strane fino upao jedan veliki ACAB, a s druge ušato U. Ajmo ekipa, šta se čeka...
Komentari (0)
Komentiraj