Sramotan incident dijela Hajdukovih navijača uoči utakmice s Ajaxom trebao bi biti pokretač ozbiljnih promjena koje trebaju potaknuti akteri s najvećom društvenom moći, a to zasigurno nije Torcida, smatra dr. sc. Krešimir Krolo, izvanredni profesor sociologije na Sveučilištu u Zadru i bivši član Nadzornog odbora splitskog nogometnog kluba.
– Treba krenuti od glave. Ona treba početi ozbiljno razmišljati o posljedicama različitih politika i narativa koji ulaze u javni prostor, kao i o posljedicama koje kao društvo na kraju snosimo – kaže Krolo, koji je za Slobodnu Dalmaciju komentirao dosad nezabilježeno navijačko „slavljenje” antisemitizma, Adolfa Hitlera i Auschwitza, ne samo u Splitu, nego i na ovim prostorima.
Kako ste doživjeli ono što je Torcida u četvrtak priredila Hajduku, Splitu i Hrvatskoj?
– Sociološki gledano, taj je događaj imao nekoliko dimenzija. Od standardnih navijačkih rituala, koji uključuju korteo gradskim ulicama, preko koreografije na tribinama do pirotehnike, zbog koje je u drugom poluvremenu došlo do kratkog prekida utakmice. Sve te pojave nisu svojstvene samo nama, nego su dio supkulturne priče i navijačkih rituala koji postoje već dugo.
Ono što je jučer u Splitu bilo specifično jest pojava iznimno ekstremnih poruka. Dijelom je to bio rezultat činjenice da je Hajduk igrao protiv kluba čije se vlasništvo i navijačka struktura povezuju s određenim oblikom židovskog identiteta.
Mislim da se i ekstremniji navijači Ajaxa nazivaju „Super Židovima” (SuperJuden), što pripada „folkloru” ekstremnog prepucavanja između navijačkih skupina. To bi, međutim, možda i ostalo na toj razini da se u priču nisu uključili Adolf Hitler i Auschwitz. Tu dolazimo do pojava koje više nisu samo obilježje ekstremne navijačke supkulture, nego postaju karakteristične za ono što se događa u hrvatskom političkom, društvenom i kulturnom prostoru.
Na što konkretno mislite?
– U domaćoj navijačkoj supkulturi imali smo razdoblja obilježena različitim oblicima nasilja, ali bez ovakve ekstremističke retorike. Po meni je to proizvod onoga što se događa u našem društvu, a događa se to da se već godinama ne samo tolerira nego i odobrava sve ono što pripada takvu ekstremnom kulturnom kodu. Od relativizacije pokliča „Za dom spremni”, koji predstavlja ustaški režim, do činjenice da se progledava kroz prste svim pokušajima cenzuriranja i oblikovanja javne i kulturne scene putem raznoraznih zabrana i prosvjeda.
To nisu prosvjedi kojima se želi izraziti određeno mišljenje, nego oni kojima je cilj iz javnog prostora u Hrvatskoj izbrisati sve što se ne uklapa u rigidni kulturni i identitetski kod. Ili barem osigurati da se takvi sadržaji ne financiraju javnim sredstvima, što je potpuno promašeno.
Kad godinama stvarate takvu atmosferu u društvu, ne treba se čuditi kada ona u nekom trenutku eksplodira i pokaže ono čemu smo jučer svjedočili u Splitu.
Je li vam otprije poznato da su se neke ekstremne navijačke skupine u sukobima s navijačima Ajaxa pozivale na Hitlera i Auschwitz? Prvi je dojam da se nešto slično dosad nije dogodilo, ne samo u Hrvatskoj nego ni drugdje.
– Moram priznati da ni ja dosad nisam vidio ništa slično, čak ni kada je riječ o klubovima iz Izraela ili izraelskoj reprezentaciji. Naprotiv, na ono što predstavlja službenu politiku Izraela u posljednje vrijeme odgovaralo se na drukčiji način, pozivanjem na slobodu Palestine i prozivanjem cionizma kao iznimno toksične i aparthejdske ideologije. Neki su takve istupe poslije nasilno tumačili kao antisemitizam.
Međutim, ovo što se dogodilo u Splitu nije uključivalo te elemente. Bio je to čisti antisemitizam. Nisam detaljno upoznat s tom tematikom jer je ne pratim toliko, ali dosad nisam vidio da je negdje došlo do ovakvog oblika ekstremnog obračuna. Dosad smo imali prilike vidjeti pojave koje su uključivale otpor prema onome što su različiti izraelski klubovi predstavljali kada su nastupali u europskim natjecanjima.
Pritom među izraelskim klubovima ima i onih koji su izrazito ekstremistički nastrojeni i čije su poruke vrlo slične onima kojima smo svjedočili na splitskim ulicama. I oni pjevaju pjesme kojima se zazivaju progon i istrebljenje arapske ili muslimanske manjine unutar izraelskog teritorija i političkog sustava.
Zašto se ovakva manifestacija antisemitizma i nacizma dogodila u gradu iznimne antifašističke tradicije, i to među navijačima kluba koji je praktički bio simbol antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu? Kako je došlo do te ideološke konverzije?
– Moglo bi se satima razgovarati i potanko objašnjavati čitav niz okolnosti koje su nas dovele do jučerašnjeg dana. To se nije dogodilo preko noći. Govorimo o dugotrajnim procesima koji se naizgled odvijaju mirno, ali duboko prodiru u društvene strukture.
Postoji tendencija, a to treba uvijek naglašavati, da se ovo tumači isključivo kao proizvod navijačke supkulture. Međutim, riječ je o odrazu društvenih promjena i promjena društvenih vrijednosti koje je navijačka kultura upila i koje sada manifestira na svoj način.
Riječ je o gradu koji je u posljednjih trideset godina izbrisao polovicu svoje tradicije, u kojem se spomenik Splitskom partizanskom odredu mora obnavljati svake godine i u kojem ne postoji jasno izražen stav da antifašizam nije samo dio naše povijesti nego i dio povijesti bez koje modernog Splita ne bi bilo.
Tu je, naravno, i pitanje klupske tradicije. Hajduk je osnovan kao studentski, dakle intelektualni klub, čije su temeljne poruke bile prkos moćnima i zaštita slabijih („Kontra mraku, kontra sili”). Klub je te vrijednosti iskazivao u nizu ključnih trenutaka svoje povijesti, uključujući otpor tadašnjoj Austro-Ugarskoj i prvoj Jugoslaviji te odlazak na Vis tijekom Drugog svjetskog rata, u vrijeme NDH.
Hajduk je bio dio partizanske borbe i prvi klub slobodne Europe koji je dobio De Gaulleovu povelju. Nijedan drugi klub u Europi nema ono što Hajduk, uz sve svoje titule, također posjeduje – počasnu povelju koja potvrđuje da je predstavljao vrijednosti slobodne Europe.
Što se dogodilo s tim vrijednostima u današnjem Splitu i navijačkoj kulturi?
– Te su vrijednosti, nažalost, ostale zaboravljene, ali to nas ne bi trebalo previše iznenaditi. Vidimo i u mnogo ozbiljnijim društvenim institucijama i organizacijama koliko je stvarnost udaljena od njihovih temeljnih načela.
Primjerice, imate velik broj ljudi koji se smatraju kršćanima i vjeruju da u duhu slijede vrijednosti koje su dio tog identiteta. No u praksi rade i promoviraju nešto sasvim drugo, nešto što je, po meni, protukršćansko i nije u duhu Isusova nauka.
Stoga ne treba čuditi što se i ovdje dogodilo da je nešto što je nekoć bilo temelj identiteta, zbog društvenih promjena i različitih društvenih čimbenika, u stvarnosti postalo nešto posve drukčije. Naizgled je riječ o zanimljivoj, gotovo shizofrenoj situaciji, ali ni Hajduk ni Split nisu imuni na takve pojave.
Preuzimaju se oni dijelovi povijesti i identiteta koji odgovaraju određenim skupinama, dok se drugi odbacuju. U Srbiji, primjerice, imate Crvenu zvezdu i Partizan, dva kluba čiji bi ih nazivi trebali povezivati s antifašizmom i partizanskim pokretom, a danas služe kao megafoni četničke, radikalno desne ideologije.
Može li se u tom kontekstu govoriti o odgovornosti društvenih aktera za jučerašnji incident?
– Odgovornost trebaju preuzeti oni koji imaju najviše moći u društvu, počevši od službene politike i ključnih aktera, odnosno takozvanih stupova društva. Oni, naime, mogu mijenjati takve pojave, mogu ih adresirati, o njima kontinuirano govoriti, upozoravati na negativne posljedice i pokazivati kako stvari mogu biti drukčije. Zašto to ne rade, pitanje je koje otvara neke druge teme.
Kako komentirate službenu reakciju Vlade RH na društvenoj mreži X?
– Vidio sam tu objavu, koju osobno doživljavam kao ciničnu. Ne može se naknadno, sada kada je već pokrenut i represivni dio, osuđivati ovakve pojave ako se prethodno ništa nije učinilo na njihovu sprečavanju. Ako se nije inzistiralo na tome da se sa svim drugim relevantnim društvenim akterima pokuša postići konsenzus o osudi takvih pojava.
Jednom kada pustite duha iz boce, vrlo ga je teško vratiti natrag. O ovome bi trebalo ozbiljno raspravljati danima i tjednima te donijeti konkretne zaključke koji bi vodili pozitivnim promjenama. Nadam se da to neće biti tek kozmetičke i prazne geste.
Tko bi trebao provoditi te promjene?
– Oni koji imaju najviše moći u društvu. Koliko god se to nekima ne sviđalo, Torcida kao navijačka skupina nije među najmoćnijim društvenim akterima. Ona dobro dođe kao koristan alat kada treba progurati određene priče i zamutiti vodu, ali njezini pripadnici ne pišu zakone, ne upravljaju gradovima i nisu vlasnici velike imovine. Nemaju ni toliko novca da bi se na njih mogla prebaciti odgovornost za cijeli problem.
Torcida ima najveći utjecaj u kontekstu samog kluba i njoj se može pripisati odgovornost za štetu nastalu prekidom utakmice, ali u ovom drugom dijelu priče ona nije glavni odgovorni akter.
Treba početi od glave. Oni koji su na vrhu trebaju početi ozbiljno razmišljati o posljedicama različitih politika i narativa koji ulaze u javni prostor te o tome kakvo društvo na kraju stvaramo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....