Ljepota života u manjim mjestima je i u načinu školovanja. Dok djeca u većim gradovima razrede dijele s više od 20 učenika, u područnim školama kroz školu prolaze u mnogo intimnijoj atmosferi i mnogo se jače povežu sa svojim učiteljicama i učiteljima. Ponekad, kada ima dovoljno volje i znanja, takav način školovanja urodi plodovima koji slade čitavu zajednicu.
Odličan primjer škole u kojoj je dobro sjeme palo u plodnu zemlju i došlo u ruke marljivim ljudima je PŠ "Dol". Tamo se, polako, ali sigurno, rađa pravo malo kazalište…
Ove su godine izveli već treću predstavu, točnije dvije. I ne radi se tu o predstavicama koje izvode za roditelje u učionici na kraju polugodišta. Dolska djeca izvode prave predstave, u kazalištu, pred potpuno popunjenim stolicama.
Doduše, do svega toga je došlo zbog jedne božićne priredbe za kraj polugodišta. Otkrila nam je to scenaristica i redateljica tih predstava, Mirela Vranjican Herhenreder, učiteljica u PŠ "Dol".
Kako je počelo vaše malo kazalište u Dolu?
– Ovo je treća predstava koju je izvela Područna škola "Dol". Prvu predstavu napisala sam sasvim slučajno, kad sam smišljala prigodnu recitaciju za božićnu priredbu "Bodnji don". Tada mi se učinilo zgodnim da se to pretvori u kratki igrokaz. Poznavajući učenike u dušu, bilo je lako osmisliti likove koji bi im najbolje pristajali. Također, imajući na umu publiku, uslijedila je razrada teksta koja bi bila bliska i zanimljiva gledateljima, gdje se svatko može poistovjetiti s nekim likom ili događajem.
– Na tom principu nastala je i druga predstava "U iščekivanju kurota", koja je bila malo duža, oko 15 minuta, pa ju je bilo teško uklopiti s ostalim nastupima u matičnoj školi. Kad sam vidjela da djeca "grizu", da imaju potencijala i da nailazimo na odobravanje publike, odlučila sam da predstavu izvodimo samostalno.
Ove godine ste pripremili dvije povezane predstave?
– Povećao nam se broj učenika i trebalo je uključiti sve učenike u predstavu, tako se povećao i broj stranica teksta, pa smo ove godine dosegli 45 minuta igrokaza, cijeli školski sat. Kolegica koja radi sa mnom, Marija Ivanković, također je dala svoj doprinos, potakla je ideju o glavnoj tematici.
– Razradila sam teme te napisala tekstove za dvije povezane predstave… Kasnije smo dobivali ideje koje smo naknadno infiltrirali u prvotni tekst. Prvotni tekst je bio napisan odmah iza novogodišnjih praznika, kako smo uvježbavali tekst, malo smo ga mijenjali i prilagođavali učenicima.
Kako ste došli na ideju da ovogodišnja predstava bude humanitarna?
– Prva ideja je bila napraviti predstavu u Dolu za roditelje i rodbinu učenika. Međutim, kako su učenici bili izuzetno motivirani, disciplinirani, te napredovali iz dana u dan, imali su želju glumiti na pravoj pozornici. Tad nam je sinula ideja da spojimo ugodno s korisnim pa da predstava bude humanitarnog karaktera u kazalištu u Starom Gradu. Naša udruga "Perle" je udruga za djecu s posebnim potrebama, koji su ujedno đaci i u našoj školi i koje svi poznajemo. Također, njihove logopedske usluge koriste i mnoga naša djeca, pa je bilo logično da doprinos damo njima. Djeca i roditelji su se odmah složili s našom inicijativom.
Kako su tekle pripreme?
– Zadnja dva tjedna smo bili na probama u kazalištu svaki drugi dan. Roditelji su surađivali, dovozili i odvozili djecu kad god je trebalo. U tehničkom dijelu organizacije, pomogli su nam i neki članovi amaterskog kazališta Stari Grad, sve ljudi dobre volje koji za to nisu tražili nikakvu naknadu osim zadovoljstva jer rade nešto dobro i korisno za našu djecu.
Predstave su ogledala svakidašnjice, kao moderno i malo Malo misto
Onda su krenuli "Putovanje za 8" i "Kod nas doma"... Jedino što se moglo čuti, osim glumaca, bilo je iskreno smijanje publike i povremeno: "Preslatkoooo!" koje bi pobjeglo nekom tati, mami, noni ili djedu. A svi u publici mogli su se barem djelomično prepoznati u predstavama.
Bilo je tu svega… Nabijanje kompleksa preko društvenih mreža… Jer kako jedna žena može dozvoliti da sve familije putuju, dok njezina nema što objaviti na Instagramu. Spoznaja da putovanja i nisu toliko jeftina pa kopanje po Crnom jaju i pronalaženje načina za odvesti obitelj na put a da se buduće generacije ne baci u trošak… No, da bi se uštedjelo trebalo je skupiti 8 ljudi, a to je značilo baciti dvije susjedne obitelji u isti kombi. Ako ste ikada bili u nekom malom dalmatinskom mjestu i nakon ljetnog ručka sjeli sa ženama uz tursku kavu, napolitanke i prošek znate da su svi susjedi dobri, ali većina samo dok je u svom dvoru, nikako u istom kombiju s vama. I nikako tri generacije skupa…
Ugurati Stančiće i Duževiće u isti kombi bilo bi kao ostaviti ugora i hobotnicu u istoj vrši, a opet su to glave obitelji, snažne žene koje su progutale svoja ega da bi obiteljima pružile nezaboravno iskustvo, nekako uspjele izvesti. Svakome su dali svoj razlog, a najteže je bilo nagovoriti djeda koji je pokleknuo tek mu je kći odigrala na jedini organ o kojem djed još uvijek brine – želudac. Spreman da se najede u "Zabregu", ali nespreman da se na taj put uputi bez košare hrane, djed je pristao i dvije obitelju koje su zapravo prijatelji, no previše se love na tuđe mušice, uputile su se u glavni grad. Naravno, muškarac u naponu snage radije je izabrao biti u polju i uživati u miru bez žene i djece nego se voziti do Zagreba. Put je bio kakav i očekujete… Prolijevanje sokom, šminkanje, buljenje u mobitel, kolutanje očima, iznenadna mokrenja, konstantna glad… Doživjeli su sve putne običaje, ali ipak su stigli u Zagreb.
U "Putovanje za 8" glumili su Romina Pavičić kao Ani Dužević, Jan Šurjak odigrao je Marinka Duževića, Tina Roić utjelovila je Noru Dužević, a Luka Stančić igrao je Luku Duževića. Nije poznato kako je Luka Stančić prošao jer je glumio člana "protivničke" obitelji, no i Stančići su imali jaku postavu. Iva Sanseović glumila je Dušku Stančić, Evangelina Adriana Lategano Skender je bila nono Mate Stančić, a Veronika Roić je bila nona Mare Stančić. Toma Moškatelo postao je Vjeko Stančić, a Chiara Grgić bila je Sara Stančić.
Djeca su zaradila pljesak punog kazališta, nešto što će sigurno pamtiti čitave živote. Nešto što nekima od njih možda odredi životne puteve, a oni potom možda ostave traga u mjestu iz kojeg su potekli. Dok su djeca, iz zapozorja, uživala u pljesku, Branko Lučić Lavčević i Ivica Moškatelo zamijenili su scene i pripremili sve za "Kod nas doma". Da sve bude perfektno osvijetljeno pobrinuo se Bariša Plenković, a ozvučenje na otoku je uvijek u dobrim rukama Lukija Ljubića. Učiteljice su zahvalile i Vivijani Bižaci za pomoć pri razradi jednog ulomka, Neli Lučić Lavčević za izradu plakata, ravnateljici OŠ Petra Hektorovića iz Staroga Grada Lindi Kuničić na podršci i predsjednici udruge "Perle" Aniti Franetović što je cijelo vrijeme bila na raspolaganju.
Nakon izmjene scena, počela je nova predstava i tu se opet raspravljalo o važnim problemima iz malih dalmatinskih mjesta. Treba napraviti barem četiri kolača za blagdane, no dvije sestre su za to odabrale jako različite strategije. Jedna se, tradicionalno, topi pred pećnicom sedam noći u komadu kako bi imala dovoljno kolača za hraniti sve kokoše u susjedstvu i nakon Tri kralja… Druga, kolače radi postepeno i smrzava ih… Pa što će se žena mučiti. Kroz scenarij su vješto provučene razglednice današnjeg vremena i kritike na iste, a djeca su u "Kod nas doma", isto kao i u "Putovanje za 8" odlično shvatila kakve likove svako od njih igra. Vjerojatno jer su nekoga tko osobnošću odgovara svakom od likova vidjeli uživo mnogo puta… Tako je publika imala priliku uživati u predstavama koje bi se stilom i porukama mogle opisati kao "Moderno i malo Malo misto".
U "Kod nas doma" Sofia Plenković je glumila Tonku, Petra Roić bila je Luce, a Patricia Moscatello Antonela. Anđela Crnjak je tumačila lik Ane, Rafaela Šurjak Nonu, dok je Toma Moškatelo bio u ulozi Nona. Maria Makjanić utjelovila je Tanju, Katarina Dužević Sanju, a Evangelina Adriana Lategano Skender ponovno se pojavila u ulozi nona Mate Stančića.
Ovu je predstavu publika nagradila pljeskom koji bi i iskusnim glumcima ostao u sjećanju, a predsjednica udruge "Perle" je kao znak zahvalnosti djeci i učiteljicama uručila poklone. Publika je dobrovoljnim prilozima koji su zamjenjivali ulaznice prikupila ukupno 1667,55 eura za udrugu "Perle". I eto, tako su rad i trud djece, učiteljica i roditelja jedan obični proljetni dan pretvorili u temu o kojoj se još priča na Hvaru, sjećanja koja će desetak obitelji rado prelistavati i direktnu financijsku pomoć djeci s posebnim potrebama i osobama s invaliditetom.
Za kraj je ostalo samo pitati učiteljicu, redateljicu i scenaristicu – da, to je sve ista osoba, kakvi su dojmovi nakon predstave?
Ispostavilo se da je ovo bio veći zahvat nego što smo mislili, ali kad smo vidjeli zadovoljnu djecu, roditelje i ostalu publiku, svaki trud se isplatio. Ponosni smo, sretni i ispunjeni. Zahvalni svima koji su dali svoj doprinos, a najviše našoj talentiranoj i marljivoj djeci – rekla je Mirela Vranjican Herhenreder.
Komentari (0)
Komentiraj